Da se Gogoljev roman 'Taras Buljba' o zaporoškim kozacima, koji smo kao obveznu lektiru morali čitati u školi, može postaviti na zanimljiv i potresan način, pokazao je mladi ruski redatelj Sergej Potapov, podrijetlom iz Jakutije, koji se u svojoj predstavi 'Taras' fokusirao na bitno i realizirao snažnu, potresnu antiratnu kroniku, koja precizno pokazuje da slijepa mržnja, radikalna posvećenost ratničkim idealima i nemogućnost praštanja imaju strahovito visoku cijenu – smrt supruge i sinova, dakle rasap obitelji.

Ta izvanserijska predstava izvedena je u petak, prvog dana 13. Međunarodnog festivala Sanktpeterburške kazališne sezone, pred punim gledalištem Hrvatskog narodnog kazališta, koje je snažnim pljeskom iskazalo oduševljenje komadom i izvrsnim te totalno posvećenim glumcima kazališta Baltički dom iz Sankt Peterburga. Ovo kazalište je poznato, kako stoji u najavi, kao prostor za mlade, darovite redatelje i moderne ideje, a ovim gostovanjem u Zagrebu taj je glas u potpunosti opravdalo. Također se može reći da je zagrebačka publika, koja je inače sklona perfekcionističkom ruskom kazalištu, ovom predstavom upoznala i drukčije rusko kazalište – ono moderno i mistično, koje crpi nadahnuće iz sibirskih pustopoljina, a istodobno koristi alat 21. stoljeća.

U sklopu festivala izveden je još baletni spektakl 'Solaris' Jurija Smekalova, koji su gledatelji ispratili s ovacijama, te 'Ludi novac' prema Ostrovskom i Moliereov 'Tartuffe'.

Predstava 'Taras' nastala je prema motivima Gogoljeve novele 'Taras Buljba', u kojoj se dramaturg Mihail Baškirov fokusirao na najvažnije teme u priči, kao što su motivi rata i ratničke hrabrosti, ljubavi prema domovini, izdaje, ali i ljubavi prema obitelji i ženi, te je oduzeo priči striktni povijesni kontekst 16. stojeća. Predstava je postavljena bez vremenskih odrednica i zbog toga su nam njezine teme i poruke bliskije i razumljivije, a ona sama zanimljivija i aktualnija.

U središtu je Taras Buljba, stari kozački vojskovođa koji sa sinovima Andrejem i Ostapom kreće u borbu protiv poljskog plemstva. Paralelno s tim svijetom agresivnih ratnika pratimo romantični podzaplet. Naime, Andrej se zaljubljuje u lijepu poljsku plemkinju Nataliju, dakle kćerku neprijatelja njegovog naroda, i sve kreće nizbrdo, ne samo u njegovu životu, nego i u njegovoj obitelji.

Sergeja Potapova smatraju mladom kazališnom zvijezdom Rusije i zovu ga 'sibirski Tarantino'. Dolazi iz Jakutska, diplomirao je režiju u Moskvi kod Marka Zaharova na Ruskom institutu za kazališne umjetnosti, a za svoj inovativni kazališni rad dobio je Nacionalnu kazališnu nagradu Zlatna maska. Također je glumac, a režira i filmove, primjerice njegov zadnji dokumentarac 'Johogoi Aiyy' prikazan je na Berlinaleu 2017. godine. U njegovoj biografiji spominje se zanimljiv detalj: djed mu je šaman i čini se da je od njega, kao i zbog odrastanja u ekstremnim klimatskim uvjetima - u Jakutiji u istočnom Sibiru temperature se zimi spuštaju i do minus 50 stupnjeva - naslijedio poseban odnos prema prirodi. Režira i izvan Rusije.

Potapov je na sceni oživio primitivan, barbarski svijet kozačke muške zajednice u kojoj dominiraju ratni pohodi, nasilje i obračuni, u kojem nema mjesta za ravnopravnost spolova i u kojem kodeks ratničke časti i ratne slave znači više od obitelji i ljubavi. Taj svijet Potapov je izgradio elementima magičnog realizma i mistike Jakutije, zemlje dijamanata i neizdržive hladnoće na dalekom istoku Rusije, odakle potječe, stvarajući vizualno atraktivne, nadrealne scene koje publiku nisu ostavile ravnodušnom. Hipnotizirano smo, primjerice, gledali seoska kola kako se spuštaju s visina, totemski stup koji je prizivao sjećanje na šamanske rituale, dok su kolo kozačkih ratnika i njihovo oružje donosili slutnju smrti. Može se reći da je njegova režija sigurna, jasna i domišljena, a istodobno scenski vrlo atraktivna i čak u nekim dijelovima metafizička.

No Potapov nije prikazao samo priču o muškoj zajednici u surovim vremenima, opterećenima ratom, nego i priču u kojoj muškarci moraju napraviti nemilosrdan izbor te birati između domovine i ljubavi, odnosno privrženosti vrijednostima svoje obiteljske, lokalne i nacionalne zajednice i privrženosti ženi. Poruka nije nimalo optimistična: I one koji u takvim prijelomnim vremenima, bremenitima mržnjom, osvetom i zaslijepljenošću, biraju ljubav prema ženi očekuje totalna propast, jednako kao i njihovu obitelj. Predstava 'Taras' Sergeja Potapova na najbolji mogući način pokazala je besmislenost i zastrašujuću destrukciju rata, koji donosi bol i stravične gubitke te razara humanost i sve vrijednosti.