Da to nisu puke riječi, svjedoče brojke: u proteklih 20 godina publika je imala priliku vidjeti više od 270 predstava različitih formata, izvedbenih žanrova i umjetničkih koncepata, koje su izvodili kolektivi iz 30 zemalja, od onih etabliranih iz Njemačke, Francuske i Španjolske do Senegala, Indije i Koreje. Uz taj službeni program odvijale su se plesne radionice, koncerti, razgovori i druženja, a također se razvijalo povjerenje između festivala i izvođača i lokalne zajednice. On je iz godine u godinu, ponekad i u iznimno teškim uvjetima, razvijao svoje potencijale pa je tako prije nekoliko godina otvoren Mediteranski plesni centar kao rezidencijalni i izvedbeni plesni prostor, zatim je postao i prezentacijski partner organizacije Aerowaves, vjerojatno najznačajnije europske mreže plesnih stručnjaka, a ove godine promoviran je novi prostor za druženje i zabavu Plejs te je već prvog dana, nakon sjajne izvedbe francuskih i austrijskih plesača, muzicirao Mate Matišić.

I u programu ovogodišnjeg jubilarnog 20. festivala plesa i neverbalnog kazališta, koji je održan od 18. do 21. srpnja, nije se odstupilo od uspješne i uzbudljive programske formule. Naime, on je od početka zamišljen kao smotra crossover žanrova pa je tako tijekom godina publika mogla vidjeti, uz plesne predstave najrazličitijeg plesnog izričaja, i videoinstalacije, novu cirkuseriju, performanse i izvedbe teatra objekta.

Moto ovogodišnjeg festivala bila je fuzija energije i tijela, a nastupili su ansambli iz Francuske, Austrije, Norveške, Mađarske, Rumunjske, Belgije i Hrvatske, koji su u svojim dinamičnim predstavama predstavili potpuno nove, nekonvencionalne plesne jezike. Većina njih pozabavila se ritualnim motivima, prožimanjem etno korijena i krajnje suvremenih i urbanih plesnih izdanaka, ekstatičnom tjelesnošću, dinamikom grupe te snagom i energijom zajedništva. Iz programa izdvojile su se tri predstave: 'People What People?' koreografa Brune Pradeta u izvedbi francuske kompanije Vilcanota, zatim 'Elevator – Boys Will be Boys' rumunjskog Studija M, koju je koreografirao mađarski autor Ferenc Feher, i komad 'Nass (Les Gens)' koreografa marokanskih korijena Fouada Boussoufa, koji je izveo zadnjeg dana festivala francuski kolektiv Massala.

Već prvog dana festivala predstavila se u Kaštelu odlična francuska kompanija Vilcanota s koreografijom 'People What People?' Brune Pradeta, koji je u tom komadu od nepunog sata, uz opsesivnu elektroakustičnu glazbu i fanfare sa seoskih sajmova te zvukove francuske etno glazbe, uspio obuhvatiti bit postojanja ljudskog roda te ispričati priču o čovječanstvu i njegovoj beskrajnoj borbi.

Na sceni gledamo sedam plesača i plesačica koji iznimno dinamično, u ponavljajućem i pulsirajućem ritmu, stvaraju atmosferu transa s ciljem da se ukinu barijere između individualnog i kolektivnog te da se uspostavi u ritmu otkucaja srca grupna logika i zajedništvo kao jedan od važnijih odgovora na probleme suvremenog svijeta. Svaki plesač ima svoje mjesto, svaki ima svoje pokrete bez pokušaja koordinacije s drugima i njihova tijela ne traže nužno kontakt, međutim svih sedam plesača izvanredno su koordinirani, bliski i povezani. Njihovi dinamični pokreti hipnotički djeluju na publiku koja kao u transu prati tu skladnu ritualnu igru, postajući dio tog plesnog mikroprikaza ljudske evolucije, pa time i dio kolektivnog duha. Na kraju ne vidimo više plesače, nego kompaktnu vibrirajuću skupinu, definiranu kolektivnim pokretom nalik na drevne obrede i idejom o značenju zajedništva.

Bruno Pradet počeo je plesati s 18 godina, a zatim je godinama radio kao inženjer elektrotehnike u građevinskoj industriji te je, primjerice, sudjelovao u projektima poput Opere Bastille. Od 1995. u potpunosti se posvećuje plesu i koreografiji. Kao plesač radio je s Richardom Mouradianom, Didierom Théronom i Hervéom Diasnasom. Od 1995. do 2001. bio je koreograf Compagnie du Pied Gauche, a od 2001. radi uglavnom za svoju kompaniju Vilcanota. Njegov rad odlikuju prisutnost riječi, poetika apsurdnog i duboko zavirivanje u ljudsko ponašanje, a sa svojim predstavama gostuje širom svijeta.

Predstava rumunjskog Studija M 'Elevator – Boys Will be Boys', koju je za tri plesača koreografirao iznimni mađarski autor Ferenc Feher, pružila je izvanredan doživljaj svojim nekonvencionalnim plesnim jezikom, problematiziranjem društvenog konteksta – poslovnog, korporativnog svijeta te zabavnim plesnim slikama. Grupa je osnovana 2005. u Sfântu Gheorgheu u Transilvaniji kao eksperimentalno kazalište pokreta koje se opredijelilo za to da na osebujan način, kombinacijom fizičkog teatra, suvremenog plesa i poetskog, vizualnog kazališta, progovara o suvremenom svijetu. Kompanija je ubrzo postala poznata po jedinstvenom plesnom jeziku, no nije se zaustavila na tome, nego i dalje kontinuirano traga za novim načinima izražavanja. Najveće zasluge za takav put ima Ferenc Feher, inače cijenjeni mađarski koreograf koji je svoj autentičan koreografski stil izgradio na kombinaciji uličnog plesa, elemenata borilačkih vještina i životinjskih pokreta. Feherove predstave izvode se diljem svijeta u kazalištima te na plesnim i kazališnim festivalima, a u njegovoj biografiji spominje se podatak da je jedini mađarski plesni umjetnik koji čak 90 posto svojih djela stvara na međunarodnim pozornicama.

Feher je predstavu 'Elevator' (Dizalo) postavio u limitirani prostor dizala od svega četiri četvorna metra u poslovnoj zgradi te sjajni izvođači, odjeveni u klasična crna odijela, tipična za japijevsku kulturu (Deák Zoltán, Szekrényes László i Veres Nagy Attila), u ulogama zaposlenika velike korporacije konačno ne trebaju skrivati svoja prava lica i identitete iza maski, nego mogu biti ono što jesu. U tom skučenom prostoru lifta, koji se stalno kreće gore-dolje, a pogotovo kad se iznenada zaglavi i stane, nastaju različite interakcije i odnosi koji pokazuju rituale, pravila i borbe zaposlenika prigodom penjanja društvenom ljestvicom u suvremenom društvu.

Gledajući tu dinamičnu, energičnu i zabavnu predstavu punu akcije, gledatelj bivaju uvučeni u začudnu mrežu asocijacija u kojoj se razaznaju najrazličitiji problemi međuljudskih odnosa i to ne samo u uniformiranom poslovnom svijetu, nego i u svakodnevnici. Može se reći da je 'Elevator' studija ljudskog ponašanja ispričana kroz neverbalni plesni performans, u kojoj prepoznajemo različite tipove ljudskog reagiranja i emotivnog doživljavanja svijeta, od sukoba, svađanja i ogorčenosti do neizvjesnosti izazvane strahom i tipično muškog nadmudrivanja. Zapravo, predstava svojim virtuoznim i energičnim plesnim slikama propituje što se događa s ljudima, konkretno s tri hladnokrvna mačo tipa japijevsko-korporativne orijentacije u neočekivanim okolnostima, kada situacija izmakne kontroli i kada se njihove fasade počinju raspadati te se njihova komunikacija i odnosi svode na djetinjaste prepirke. Postajemo svjedoci njihove izvanredno koreografirane plesne tuče i akrobatske borbe, zatim njihovih frustracija i strahova, a na kraju i grupnog pomirenja i novostvorenog zajedništva.

Publiku u Svetvinčentu posebno je oduševila predstava 'Nass (Les Gens)' marokanskog koreografa, plesača i pedagoga Fouada Boussoufa u izvedbi francuske grupe Massala, u kojoj je sedam francuskih plesača krenulo u urbanom hip-hop ritmu, nošeno žestokom energijom grupe, u potragu za svojim sjevernoafričkim korijenima. U toj predstavi plesači su istraživali granice između svetog i profanog te frenetične modernosti i drevnih, sjevernoafričkih obreda, a pritom su se oslanjali na marokanske plesove taskiwine i regadda te misticizam tradicije Gnawa. Rezultat njihovog istraživanja bila je predstava zaraznog ritma u kojoj je vrlo umješno, ritmički zanosno predočena fuzija popularnih i urbanih aspekata hip-hopa i plemenskih korijena, svojevrsni plesni pregled evolucije i vječite potrage ljudi za nekim stabilnim fizičkim ili duhovnim utočištem.

Fouad Boussouf osnovao je Massala Dance Company 2010. godine spajajući hip-hop, suvremeni ples, sjevernoafričke tradicionalne plesove i novi cirkus. Rođen u Maroku, 1983. preselio se u Francusku i počeo učiti hip-hop, moderni jazz i cirkus. Od 1997. plesno školovanje nastavio je u Parizu, usredotočivši se na suvremeni ples i hip-hop. Od osnutka Massala Company kreirao je mnoštvo multidisciplinarnih plesnih predstava, među kojima se ističu 'Zoom', 'Deviation', 'Concept Lavoir', 'Transe' i 'Le Moulin du Diable', koje su dobile pohvale kritičara u Europi, sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i Karibima.

U sklopu 20. festivala plesa i neverbalnog kazališta nastupili su još austrijska grupa Helene Weinzierl s plesnim komadom 'As Far As We Are', zatim norveška plesna skupina Wee s predstavom 'Surprised Body Project' u koreografiji Francesca Scavette, a zadnjeg dana predstavila se mađarska grupa Ferenca Fehera s predstavom 'The Station'. U sklopu festivala nastupili su i hrvatski plesači. Pulski plesač Ognjen Vučinić izveo je koreografiju Aleksandre Mišić 'Rave On!', duet Zagrebačkog plesnog ansambla otplesao je koreografiju Belgijanca Davida Hernandeza, a na Trgu su mladi plesači izveli vrlo zanimljivu i uzbudljivu predstavu 'Poskočite anđeli' Rajka Pavlića, koja se temelji na etno motivima.