Dubravka Vrgoč došla je na čelo zagrebačkog HNK 2014., nakon što je deset godina ravnala Zagrebačkim kazalištem mladih. U intervjuu za tportal govori o tome kakvo ju je stanje zateklo u krovnom hrvatskom nacionalnom teatru i kako je u njega privukla publiku te je ona sada, tvrdi, na rekordnoj i maksimalnoj razini, s 95-postotnom popunjenošću predstava od siječnja do travnja.

Još jedna sezona HNK je iza vas - kakvi su dojmovi i ocjene?

Prošla je sezona i u Baletu i u Drami i u Operi bila prilično zahtjevna s obzirom na naslove i angažman umjetnika. U Baletu smo se koncentrirali na suvremene kreacije u luku od 'Metropolisa' i 'Opasnih veza' do projekta Angelina Preljocaja i te su se produkcije pokazale iznimno uspješnima. Svaki od tih naslova nudio je i drugačije gledanje na ples danas. U Operi smo Rossinijevu 'Ženu s jezera', koja kod nas nikad nije bila izvođena, ostvarili u koprodukciji s Operom iz Lausanne i u Hrvatsku doveli Maxa Emanuela Cenčića, velikog europskog pjevača koji je tu operu i režirao. Premijerno smo izveli s velikim uspjehom Mozartovu 'Čarobnu frulu' u režiji Kreše Dolenčića i Verdijeva 'Trubadura' u režiji Arnauda Bernarda. Drama je u ovoj godini bila koncentrirana na autorske projekte. Pascal Rambert režirao je s našim ansamblom svoj tekst 'Glumica'. Drugi autorski projekt su 'Tri sestre' Bobe Jelčića, predstava zamišljena kao laboratorij. Prva faza predstavljena je publici u svibnju te je pokrenula dijalog Bobe Jelčića s Čehovom, kao i dijalog naših glumaca s Čehovom i gledateljima. Na otvorenim probama gledatelji su aktivno sudjelovali u kreiranju predstave. Završni dio procesa bit će u listopadu. Osim toga, Miro Gavran napisao je za nas dramu 'Svaki tvoj rođendan', praizvedenu krajem prošle godine, što je bio prvi put da je Gavranov tekst postavljen na našoj sceni.

Kako tek sada?

To jest neobično i možda je bolje pitanje za one koji su bili prije mene. Neki naši autori, poput Mire Gavrana, Tene Štivičić, Mate Matišića, Bobe Jelčića... nikada prije nisu bili na sceni HNK, što su zasigurno odavno zaslužili. Dajući im tu priliku u posljednjih nekoliko sezona, ispravljamo te nepravde. Riječ je o autorima, umjetnicima sada već srednje generacije kojima je sudeći po njihovim opusima itekako mjesto u kazalištu koje nosi naziv nacionalnog.

Bilo je kritika na račun uvođenja Mire Gavrana u repertoar. Pojedinima se činilo da je autor previše populistički za HNK.

Ne znam na što se misli pod populizmom. Narodno smo kazalište i stoga otvoreno za najrazličitije estetske opcije. Kad sam došla u to kazalište prije pet godina, činilo mi se da je previše zatvoreno. Prvo što sam napravila u rujnu 2014. godine to je da sam organizirala Dan otvorenog trga i otvorila sva vrata kazališta. Građane smo pustili da uđu u sve prostore teatra jer držim da je mrtvo kazalište koje nije u dijalogu sa svojim vremenom i ljudima koji žive u tom vremenu. Takvo me kazalište doista ne zanima. Nacionalno kazalište ima dužnost u svome repertoaru zadovoljiti očekivanja različite publike, kako generacijski različite tako različite po senzibilitetu, tako da je legitimno na sceni imati i Slavoja Žižeka i Miru Gavrana, i to u istoj sezoni. S jedne strane govori se da smo previše populistički, s druge da smo previše elitistički, a ja mislim da smo količinom publike pokazali da smo prepoznali različitost očekivanja i različitost preferencija naših gledatelja te da ne treba polarizirati i raditi ili ovo ili ono, nego raditi i ovo i ono. To mi se čini uzbudljivim i zanimljivim, a mislim da je to i osnovna funkcija nacionalnog kazališta.

Čuju se i žalbe na račun domaćeg modela narodnog kazališta da je zastario, da treba reformu. Spomenuli ste neke od ključnih funkcija koje nacionalno kazalište treba imati danas. Možete li se još osvrnuti na njegovu ulogu u društvu? Zašto narodu treba HNK?

Govorit ću o zagrebačkom HNK-u, pri čemu sama činjenica da su nam predstave popunjene pokazuje da ljudima narodno, nacionalno kazalište itekako treba, možda sad više nego u nekim drugim vremenima. Kad sam se prijavila na natječaj za intendanticu HNK, postavila sam si pitanje što nam danas, u sveopćoj globalizaciji 21. stoljeća, znači narodno kazalište, posebno kad znamo da su ona u Europi nastajala u 17. i 18. stoljeću radi promoviranja i okupljanja nacije, jezika i nacionalne literature. Odgovor je bio jednostavan - a to je da su ona u prošlosti bila prva u promoviranju vrijednosti određene kulture te vjerujem da nacionalno kazalište i danas treba biti takvo, prvo od prvih. Da treba pronaći priče koje narodu, građanima trebaju i da treba te priče znati ispričati onim teatarskim jezikom koji privlači gledatelje i čini im svijet razumljivijim. Zato smo s Bobom Jelčićem pokrenuli kazališni 'laboratorij' koji će se nastaviti i u sljedećim sezonama. Želimo vidjeti kakav to teatar zapravo zanima ljude, što nam on danas može reći te na koji način može ili treba komunicirati s ovim prostorom i našim vremenom. To je ono što me zabavlja. Ne zabavlja me samo producirati predstave, to može svatko. Zanima me vidjeti kako te predstave komuniciraju sa sredinom u kojoj nastaju, koliko zadovoljavaju potrebe publike i što nam govore o budućnosti teatra. Na raznim razinama odvijaju se borbe da teatar opstane. Kod nas je lakše nego u Europi jer u svemu malo kasnimo, ali nacionalna kazališta upravo sad, u društvu koje je puno problema i u kojemu se kultura ne tretira bajno, imaju važnu funkciju, prosvjetiteljsku. Ona je svakako drugačije prirode nego u 17. i 18. stoljeću, ali je još uvijek prosvjetiteljska.

Koliko je zagrebački HNK povezan s ostalim HNK-ovima?

U lipnju smo dvije predstave izveli u Rijeci, u HNK-u Ivana pl. Zajca. Neko smo se vrijeme mi ravnatelji HNK-ova družili na kolegijima. To je trajalo dvije-tri godine, a onda je došlo do promjene u Osijeku, pa novi natječaj u Splitu, Šibeniku... te je stalo. Bili su to iznimno zanimljivi sastanci na kojima smo artikulirali zajednička nastojanja i zajedničke probleme. Nadam se da ćemo se ponovno okupiti kako bismo formirali smjernice prema Ministarstvu kulture, da bismo bolje funkcionirali, razmjenjivali predstave i bili više povezani. Mala smo zemlja, a imamo čak četiri operne kuće. Svakako bi to trebalo na neki način racionalizirati i naći modus mnogo čvršće suradnje.

U novoj sezoni najavili ste i novog 'Orašara'.

Došlo je vrijeme za novog 'Orašara'. On je zaštitni znak zagrebačkog HNK, i ne samo njegov, nego i mnogih drugih kazališta u svijetu, posebno u predbožićno vrijeme. Odlučili smo se za rusku verziju koju će uprizoriti koreograf Vladimir Malakhov isključivo za HNK. On je postavio i naše 'Labuđe jezero'. Vidjela sam skice i kostime za tog novog 'Orašara' i moram reći - bit će to prava ruska bajka. Budući da će to biti premijerni 'Orašar', kakav nikad nigdje nije bio, odlučili smo dati sve od sebe. Izvest ćemo ga 20 puta, od kraja studenog do početka siječnja.

Zadnjih godina HNK se kritiziralo i zbog kupovine ulaznica za 'Orašara', zbog redovitih gužvi na dan kad se karte puste u prodaju. Zašto dolazi do tih problema, do gužvi?

Oduvijek se ulaznice za 'Orašara' prodaju mjesec dana prije samog događaja. Prošle godine prvi smo put uveli online prodaju, koje za 'Orašara' prije nije bilo. Onda smo se našli u problemu jer su ljudi stajali i u redovima da bi nabavili ulaznice. Činilo nam se da nije pošteno pustiti da se tim ljudima koji čekaju pred kazalištem online pokupuju sve ulaznice. Pogotovo treba znati da su oni koji su stajali u redovima bili stariji ljudi, oni koji se ne služe internetom i online prodajom. To je naša tradicionalna publika koja voli doći u kazalište i na blagajni dobiti ulaznice. Zato smo taj prvi dan zaustavili online prodaju i mislim da ćemo ove godine napraviti isto. Prvi dan neće biti online prodaje zbog naših starijih gledatelja koji dođu i čekaju u redu kako bi kupili karte za svoje unuke. Iznimno nam je stalo do te publike. Razni komentari koji su došli na račun prošlogodišnje prodaje karata za 'Orašara' bili su politizirani. Ne vidim kako bi primjerice neki londonski teatar bio nesretan kad bi postojali redovi pred njegovom blagajnom te kako to ne bi snimio dronom. Nismo čak ni to napravili, mada se izmišljalo da jesmo. Opet, ne vidim da je i to nešto loše. Dapače. Ako ljudi stoje u redu za kazalište, to je važno, ne samo za to kazalište, nego za cijelu tu kulturu i društvo. Postoji arhivska fotografija redova za 'Malu Floramye' iz 30-ih godina prošlog stoljeća i simbolički se veže za veliko doba zagrebačkog HNK, kada su ljudi čekali satima u redovima zbog kazališta. U našem slučaju prošle godine stvari su se ispolitizirale iz nekog drugog razloga. To nema nikakve veze ni s 'Orašarom' ni s našom publikom.

Što iduće sezone očekuje publiku u Drami HNK? Otvara ju 'Antigona' Slavoja Žižeka.

Da. Kad sam došla 2014. u HNK, sa Srećkom Horvatom pokrenuli smo Filozofski teatar i Žižek je bio naš prvi gost. Tada smo, u nekom nevezanom razgovoru, Srećko i ja od njega naručili dramu. Napisao je 'Antigonu', a mi smo zadnje tri-četiri godine tražili redatelja koji bi to mogao najatraktivnije uprizoriti. Jer priča je već samo to da je jedan od najvećih filozofa današnjice napisao dramu. Na koncu smo našli Angelu Richter, Njemicu hrvatskog porijekla. Predstavu radimo u koprodukciji s kazalištima iz Bologne i Liègea, a bit će vizualno atraktivna i drugačija od svega što smo dosad pokazivali u kazalištu, teatarski čin koji će prelaziti granice i nadam se postaviti čak i neke nove mogućnosti kazališnog govora. Premijera je 20. rujna i očekujemo Žižeka na njoj. On joj se jako veseli.

Kakva je bila publika HNK kad ste došli?

Nije je bilo puno i bila je podijeljena. Operna je bila tradicionalna, baletnu su činili stariji ljudi s djecom, unucima, a za Dramu je gledalište bilo prilično nepopunjeno. Danas, čini mi se, više nema starih podjela, ljudi dolaze prije svega u HNK vidjeti što se događa kod nas. Što se popunjenosti gledališta tiče, usudila bih se reći da smo prošle sezone dosegnuli maksimum, s 95 posto za Operu, Balet i Dramu, što je rijetkost i za europske teatre. Milanska Scala je, recimo, imala 61 posto. Našu publiku dobili smo prije svega repertoarnim potezima. U Drami, primjerice, sve je počelo s 'Tri zime' u vrijeme u kojem su kod nas ponovno krenule 'priče o ustašama i partizanima'. Gledateljima je sa scene ponuđena upravo priča o tom vremenu, ispričana kroz tri generacije, s kojom su se mogli svi poistovjetiti. Dolazila je tada u kazalište ona publika koju Europa naziva non-audience, tzv. ne-publika, ljudi koji prije nikada nisu išli u kazalište. Poslije su oni nastavili dolaziti na 'Ljude od voska' Mate Matišića, na 'Ciganina, ali najljepšeg' prema romanu Kristijana Novaka i na ostala djela domaćih autora s kojima se najviše mogu poistovjetiti i koje nekad žele ili trebaju više od Shakespearea ili Molièrea. U Operi smo nudili klasična djela u vrhunskim izvedbama i visoke umjetničke kvalitete. Baletne predstave u posljednje vrijeme iznimne su plesne kreacije i doista im se divi publika i na europskim pozornicama. 'Smrt u Veneciji' prošle godine je u magazinu Dance bila uvrštena među pet najboljih izvedbi u Europi. No osim repertoarom, publiku smo u HNK privukli popularizacijom teatra. U mojoj drugoj godini mandata ljeti smo radili akciju 'HNK u vašim kvartovima' te smo obišli čitav grad, pjevali na platoima, dijelili materijale... Nama to nije teško. Stvarno želimo biti dio ovog grada i mislim da smo to i postigli. Sljedećih sezona pokušat ćemo još više.

U Drami ste u novoj sezoni najavili i adaptacije velikih stranih romana. Kako ste birali naslove?

Iduće sezone Drama će predstaviti velike romane. Ivica Buljan sprema Harukija Murakamija, 'Kafku na žalu', Igor Vuk Torbica režirat će 'Idiota' Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, a Dalibor Matanić 'Zbogom, Berlin' Christophera Isherwooda, po kojemu je rađen 'Cabaret', a za čiji je adaptaciju zadužen Ivor Martinić. U izboru smo se vodili time da je došlo vrijeme za velike teme. Dugo se bavim teatrom na razne načine, pišući o njemu ili bivajući u njemu, i uvijek postoji vrijeme u kojem su potrebne 'velike teme' i vrijeme u kojem su potrebne 'manje, usputne teme' da biste to vrijeme i opisali. U ovom trenu, kako sam rekla, vrijeme je za velike teme, time i velike romane koji problematiziraju mjesto pojedinca u svijetu i to u ovom za nas prilično zbunjujućem trenutku. I 'Idiot' i 'Zbogom, Berlin' i 'Kafka na žalu', svaki na svoj način, govore o našim nemoćima i nemogućnostima, o tome kako se (ne) snalazimo u ovom vremenu. O tome govore i 'Tri sestre', kako je ono staro otišlo, a novo nije došlo. U ovom tranzicijskom trenutku, koji kod nas više nije trenutak, već, nažalost, naše prirodno stanje, velika nam literatura može dati stabilitet, biti moralna vertikala ili vertikala uopće, koja će nas nekako uputiti u to kako preživjeti, kako do toga da novo napokon dođe.

Hoće li publika u skorije vrijeme dobiti priliku gledati vaše ansamble na još jednoj, drugoj sceni, za koju često tvrdite da je prioritet zagrebačkog HNK?

To što imamo samo jednu jedinu scenu onemogućuje nam da se realiziramo onako kako bismo željeli. Tako ćemo proslaviti 200 godina Lisinskog 7. rujna koncertom ispred kazališta, a na Tomislavcu smo ove godine bili s dvije izvedbe, gala koncertom i baletom 'Apoksiomen'. Što se tiče druge scene, obećano nam je da ćemo sljedeće godine u srpnju ući u dio prostora Nacionalne sveučilišne knjižnice, a on se sada uređuje kao konferencijska dvorana za predsjedanje Hrvatske Europskom unijom. To bi nam osiguralo egzistenciju jer je sadašnje stanje doista nemoguće. Naša tehnika radi u nemogućim uvjetima, svakodnevno opslužujući jednu scenu s različitim predstavama i pokusima. Imamo jedinu tzv. veliku pokusnu dvoranu, u kojoj smo neki dan za završetak sezone i koncert filmske glazbe trebali imati probu, ali zbor i orkestar nisu mogli skupa stati u taj prostor. U Europi trenutno nema primjera kazališta s tri ansambla i jednom scenom. Rijetka su kazališta koja imaju tri ansambla, ali onda imaju i tri scene. To su ili operna ili baletna ili dramska kazališta. Mi smo raritet koji pripada povijesti i uz ovoliki interes publike ne možemo se održati, ne možemo izvesti dovoljno predstava. Uz to je sve veći interes za druga događanja u HNK-u, za gostovanja, koncerte... što je zbog skučenosti prostora nemoguće realizirati. Ovo je kazalište izgrađeno u doba u kojem je u gradu živjelo 70.000 ljudi. Danas ih je gotovo milijun, a ništa se s kazališnom zgradom nije promijenilo.

Još jedan ključni problem HNK, o kojemu se govori u javnosti, problematični su međuljudski odnosi. Proziva vas se za mobing u sektoru tehnike i administracije. Ta se priča vuče još iz vremena u kojem ste bili u Zagrebačkom kazalištu mladih. Zašto vas stalno prati?

Ti problematični međuljudski odnosi su, koliko znam, prilično apstraktni, a kad dođe do bilo čega konkretnog, onda tu nema ničega. Saznala sam tako da moje kolege imaju po nekoliko tužbi za mobing, dok ja tijekom cijele svoje karijere nikada nisam dobila nijednu takvu tužbu. Sve su te prijave bile anonimne, od ZKM-a do danas, nikad tužbe, uvijek unutarnje prijetnje i ucjene. Naučila sam raditi i to sam uvijek i tražila od mojih suradnika jer je to jedini način da se dođe do nekog rezultata. U ovakvim velikim kazališnim mehanizmima, sa 130 zaposlenih u ZKM-u i preko 500 njih u HNK-u, uvijek će biti onih koji će se buniti protiv toga kako radite. Uvijek će biti uhljeba, ljudi koji ne žele promjene i ne žele raditi, koji su pronašli modus preživljavanja koji baš i nije legalan. Kad dođe do toga da se to počne raščišćavati da bi stvari normalno funkcionirale, naravno da dolazi i do pobuna. Nemam ništa protiv pritužbi, ali bih voljela da ne budu anonimne jer ne mogu razgovarati s anonimnim ljudima. S druge pak strane, u nas te anonimne pritužbe otvaraju veliki prostor za razne manipulacije kojima je pak cilj onemogućavanje funkcioniranja kazališta, odnosno difamiranje kako bi se umanjila kazališna postignuća.

Trenutno imate dvije tužbe za povredu ugleda i časti. Tužite Damira Kovača, povjerenika Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, podružnice Scenske djelatnosti HNK, koji je prošlog rujna napisao pismo Kulturnom vijeću HNK, objavljeno u Nacionalu, u kojemu je upozorio na loše uvjete rada, prekovremene sate i lošu organizaciju posla. Osim njega, tužite psihijatra Antu Leskura, zbog pisama koje je slao na adrese gradskih i kulturnih institucija, alarmirajući ih i upozoravajući da je dio zaposlenika izložen mobingu.

Tužim ih upravo zato što sam optužena za nešto u čemu nema ničega konkretnog, što se svodi na revanšizam, prijetnje, difamacije, anonimne prijave i u konačnici urušavanje ugleda mene i kazališta. U ZKM-u sam provela deset godina i u novijoj povijesti toga teatra jedina sam ravnateljica koja je otišla s tog mjesta 'prirodnim putem'. Možete vidjeti kako su odlazili ostali, na koji način. Jedina sam koja je u pola mandata sama otišla i doista nisam imala problema ni s kim od djelatnika. Unutar tih deset godina mislim da je to kazalište dovedeno u red, da je imalo veliku financijsku dobit te velike europske i svjetske perspektive. I ondje i u HNK-u došla sam na velike financijske gubitke i na ne baš blistavu situaciju, ne samo u smislu dugova, nego zapuštenosti u raznim segmentima. Uvođenje reda sigurno nije bilo popularno i među 500 ljudi našlo se i onih koji imaju problem s time. Ali stvar je u tome što su kritike anonimne, a sa svrhom nekog manipulativnog sramoćenja koje opet u konačnici dovodi do ucjena i prijetnji.

U slučaju sindikalista Damira Kovača bilo je na vaš račun komentara da tužba možda i nije rješenje, da sa sindikatom trebate uspostaviti dijalog, a da to nije put prema tome.

Dijalog je svakako važan, no nije ovdje riječ o tome. Naime, u medijskim napisima nigdje nije spomenuto da ja njega nisam tužila kao sindikalista, nego kao osobu s imenom i prezimenom koja je napisala pismo i objavila ga u Nacionalu. Zlatko Hasanbegović je na osnovi tog pisma tražio moju smjenu. Puno je tu bilo političkih i osobnih igara, no ja sa sindikatom nemam nikakav problem, niti bih sindikat ikad tužila.

Kako vam je stalno slušati te priče o mobingu i ružnoj atmosferi u HNK-u?

Nije točno to da stalno slušam priče o mobingu i ružnoj atmosferi u HNK-u. Te su se priče u ovih pet godina nekoliko puta ponavljale i to u nekim znakovitim razdobljima, kada se mijenjao sastav Kazališnog vijeća. No i prije mog dolaska neke su me isto anonimne struje napadale navodeći da ću urušiti kazalište, ukinuti nacionalno u njemu, rastjerati publiku... Očito se to nije dogodilo, dapače pokazalo se sve suprotno. U svemu tome postoji još nešto, o čemu govori naša stara poslovica po kojoj Hrvati baš ne praštaju uspjeh.

Kako vidite vaš odnos sa zaposlenicima u HNK-u, tehničarima i administrativnim radnicima, zbog kojih vas se javno proziva?

Tehnika u HNK-u je potkapacitirana, malo ih je, a ljudi imaju male plaće, 20 posto manje od onih u svim gradskim kazalištima. I ja imam puno manju plaću nego što sam je imala u ZKM-u. Priča se da ljudi odlaze zbog međuljudskih odnosa, a zapravo odlaze zato što ovdje radnik ima plaću od 4500 kuna, a primjerice u nekom drugom zagrebačkom kazalištu može za puno manje posla imati 6500 kuna. Osim toga, tehnički smo na razini 19. stoljeća. Savršenom tehnologijom potkapacitiranost bi se mogla izbalansirati, ali ovako je to potpuno nemoguće. Divim se našoj tehnici i tome što sve uspiju napraviti u tim uvjetima. Uspjela sam se izboriti, uz pomoć Ministarstva kulture, za to da od početka godine imamo stimulacije. Budući da smo prošle godine zaradili 14 milijuna vlastitog prihoda, manje-više na blagajni, sada imamo pravo podijeliti stimulacije i time ćemo pokušati napraviti balans, da zadržimo ljude u HNK-u i motiviramo ih na neki način.

Spomenuli ste ranije Zlatka Hasanbegovića, a on je pozivao na vašu smjenu. Bio je u Kazališnom vijeću HNK, ali je razriješen dužnosti u veljači ove godine. Kakav vam je bio taj period dok je bio u Vijeću?

Gospodin Hasanbegović svakako je specifična osobnost. Tijekom četiri i pol godine imala sam ga na 'obje strane'. Bio je ministar kulture, pa član Kazališnog vijeća sa strane Grada, dok je bivša intendantica, gospođa Lederer bila pročelnica u zagrebačkom Uredu kulture, a za vrijeme ministra Hasanbegovića članica mog Kazališnog vijeća. Recimo da su te dvije godine mog rada u HNK-u bile više nego zanimljive.

Kakva vam je suradnja s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek?

Iznimno dobra. Nemamo problema ni s Ministarstvom ni s Gradom Zagrebom koji nas financiraju u omjeru 51:49 posto. Prepoznali su naše projekte, posebno europski program koji smo ponudili za 2020., kada Hrvatska predsjeda Europskom unijom. Odlučili smo pomaknuti vrijeme održavanja Festivala svjetskog kazališta i tijekom šest mjeseci predsjedanja predstaviti u Zagrebu neka od velikih imena europskog teatra, predstave koje su obilježile nekoliko prošlih europskih kazališnih sezona. Želja nam je u tom periodu dovesti Europu ovdje, ali se i mi predstaviti Europi. U siječnju 2020. tako ćemo s Operom i Baletom gostovati u Budimpešti, Drama će nakon toga s 'Ciganinom' u Bruxelles, 'Antigonu' izvodimo u Liègeu i Bologni, 'Tri zime' u Gdanjsku, 'Smrt u Veneciji' u Sankt Peterburgu. U srpnju idemo u Estoniju, na Festival Saaremaa, na kojem ćemo nastupiti s četiri opere i gala koncertom. Nakon Hrvatske, u drugom dijelu 2020. EU-om predsjeda Njemačka pa su dva ministarstva dogovorila da ćemo tim povodom raditi koprodukciju s berlinskim Schaubühneom. Veliki europski redatelj Thomas Ostermeier s našim će ansamblom režirati predstavu.

Ministrica kulture u ovoj godini najavila je izmjene i dopune Zakona o kazalištu. Što bi te promjene trebale konkretno značiti?

Nadamo se da će hijerarhijski strukturirati poziciju kazališta, da će HNK-u vratiti matičnost, središnjost, izgubljene prije desetak godina. Također se nadamo što prije riješiti i beneficirani radni staž za baletne umjetnike. Problem je to koji se pokušava godinama riješiti - što s ljudima koji više ne mogu plesati, a imaju nedefiniran status? Najviše se ipak nadamo povećanju plaća i drugoj sceni. Mislim da je, s obzirom na sve što smo pokazali u prošloj sezoni, došao taj trenutak da i društvo prepozna da nam treba olakšati funkcioniranje koje je sada, što se prostora tiče, po mnogo čemu upitno.

Kad pogledate vaš mandat u HNK-u, uz spomenute tehničke teškoće, čime ste najviše nezadovoljni, zbog čega si najviše prigovarate?

Uvijek si imam nešto prigovoriti i to na dnevnoj bazi. Bilo je teško i iznimno izazovno u HNK-u. Ono što me održalo da ostanem i u situacijama koje su bile teške i nepravedne bio je uspjeh kazališta i interes naše publike. Da toga nije bilo, možda ne bih sada sjedila ovdje, možda bih radila neki naizgled lakši posao. Ali nekako mi se činilo da je ovo kazalište zaslužilo biti prepoznato u ovom gradu i da je ta naša sjajna publika zaslužila imati teatar u kojemu se može dobro osjećati. No ono što me također vodilo, a vodi me od samog početka moje karijere želja je da pokažemo Europi da nismo kazališna provincija. U ovih 15 godina, koliko se s ove, a ne s novinarske strane bavim kazalištem, vjerujem da sam uspjela u tome. Pokazala sam Europi da je hrvatski teatar jednako zanimljiv, jednako uzbudljiv i da ima jednake ambicije kao jedno od europskih kazališta te da je pogrešno to što nas kao mali narod s 'malim jezikom' na prvi pogled ne prepoznaju i možda ne cijene dovoljno. Pokazala sam to kroz brojne koprodukcije i gostovanja prezentirajući hrvatski teatar na velikim europskim i svjetskim kazališnim scenama. Koprodukcije su ne budućnost, nego sadašnjost teatra, jer financijski olakšavaju ogromne operne produkcije koje je više nemoguće samostalno producirati. Osim toga, uzbudljive su zbog suradnje sa stranim umjetnicima. U ožujku smo sa 'Ženom s jezera' gostovali u Wiesbadenu u Hessisches Staatstheatru pred 1200 ljudi i to onih koji gledaju najbolje njemačke produkcije. Velika je stvar kad ti se i oni dive. To je veliko ne samo za HNK, nego i za našu kulturu i za naš narod. Kultura je nešto što samo može pomoći imidžu i prosperitetu Hrvatske. Kamo god smo išli, tome smo i pomogli, što je i bit nacionalnog kazališta.

Postoji li šansa da nekad na sceni HNK vidimo i neki vaš dramski tekst. Imate li takvih ambicija?

Diplomirala sam dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i tijekom studija sam pisala drame koje su se izvodile, ali sad me to ne zanima. Ono što mi ipak ponekad nedostaje je novinarstvo, točnije pisanje. Jako volim pisati, ali uz sav ovaj posao više ne stignem i jedno i drugo, a pisanje mi osobno jako fali.