Predstava 'Ratnički ples' u koreografiji i režiji Zhao Lianga, jednog od pionira suvremenog plesa u Kini, naručena je za 19. međunarodni festival umjetnosti u Šangaju, a u Zagrebačkom kazalištu mladih izvedena je u sklopu Hrvatsko-kineske godine kulture i turizma.

Ta Liangova predstava označila je svojevrsnu prekretnicu u radu njegove nezavisne plesne skupine Zhao Liang Art jer je u njoj taj 'pastir s Istoka' i umjetnik 'koji istražuje odnose neba, zemlje i ljudskog roda te motive iz tradicionalne kineske kulture', objedinio istočnjačke borilačke vještine, njihovu filozofijui i estetiku te suvremeni ples, kazališne elemente i glazbu, stvorivši nadahnuto i duhovito djelo, koje je izazvalo oduševljenje zagrebačke publike.

Zhao Liang je poznat kao umjetnik koji istražuje kinesku kulturu kroz umjetnost i ples, uvijek tražeći dublja značenja. Studirao je tradicionalni ples na Kineskom sveučilištu Minzu, potom i eksperimentalni suvremeni pokret, a usavršavao se u Europi. Do tridesete godine proputovao je Europu i Aziju. 'Našao sam duhovnu energiju koja utječe ne samo na vaš život i vašu budućnost, već i na one oko vas', zaključio je nakon tih putovanja. U svom izričaju ruši granice među različitim stilovima, a ples povezuje s vizualnim umjetnostima i kazalištem, stvarajući jedinstven i osebujan plesni jezik. 'Vjerujem da je ples oslobađajuće stanje, nije ograničen granicama ili sustavima', jednom je izjavio.

Najpoznatiji je po 'Trilogiji duše i želje' u kojoj je ključna bila plesna drama 'Čarolija čaja', nastala na temelju otkrivenih relikvija na arheološkom nalazištu kod hrama Famen i nadahnuta zen budizmom. Trilogija je gostovala u stranim zemljama i oborila je sve rekorde gledanosti. Njegovu originalnost, ne samo kao koreografa nego i umjetnika autentičnog imidža (nalikuje na nekog asketskog redovnika koji nosi dugu kosu gotovo do struka i opire se klasifikacijama te zaključuje 'jesam li poljoprivrednik ili umjetnik, posve je svejedno – i dalje sam ista osoba') prepoznala je i europska publika, te plesni stručnjaci koji su mu dodijelili kao jedinom kineskom plesaču Rimsku nagradu za suvremeni ples.

Liang je u 'Ratničkom plesu' povezao elemente i pokrete iz tradiconalnih kineskih borilačkih vještina kao što su kung fu, tai chi, chāquán, koplja, šibe, štapove i mačeve sa suvremenim plesnim izričajem te poveo publiku na jednoipolsatno duhovno putovanje u kojem su plesači/ratnici pokušavali pronaći vezu između sebe vanjskog svijeta. Pritom je upotrijebio monotonu i crossover glazbu za stvaranje sukoba između suvremenog i tradicionalnog. U toj potrazi za ravnotežom i mirom plesači su koristili metode obrane ili napada, birajući privrženost borbi ili plesu, krutosti ili nježnosti, te yinu ili yangu, kako bi zapravo pokazali da i borilačke vještine i suvremeni ples imaju isti korijen, ali se različito prezentiraju. Održavajući ravnotežu yina i yanga, i ratnici i plesači kreću se skladno, povezujući svoje pokrete s mačevima ili kopljima, i pritom demonstriraju jedinstvo tijela i duha. Odnosno, kako nas poučavaju u najavi predstave, kineska riječ za 'ples' i 'borilačku vještinu' jednako se izgovara. To znači da se ta dva umijeća, premda se razlikuju u načinu izražavanja, u duhu spajaju, te oba slijede niz pravila da sjedine naše tjelesno i duhovno biće.

Može se zaključiti da predstava 'Ratnički ples' dekonstruira i ponovno sastavlja tradicionalnu kinesku kulturu i govor tijela, ali na suvremen i zabavan, ali istodobno produhovljen način. Rezultat takvog pristupa je suvremeno kazalište 'ratničkog plesa' u kojem se reproducira bit kineske kulture i duhovnosti. 'Kopiranje zapadne tehnike neće nas nikamo voditi,' svojedobno je Liang pojasnio svoj pristup. Drugim riječima, njegova grupa pokazuje svijetu tradicionalne kineske borilačke vještine putem suvremenog plesa da bi promovirale istočnjački identitet, i to radi naprosto sjajno.