Od Branka Brezovca, inače krležijanca i brehtijanca, predavača na Akademiji dramskih umjetnosti i zaštitnog lica Eurokaza te redatelja koji godinama nastoji promijeniti funkciju i percepciju kazališta, uvijek se očekuje neka provokacija ili barem drukčije čitanje, što je taj samosvojni autor možda najeksplicitnije izrazio u riječkim Glembajevima, postavljenima prije 12 godina u HNK-u Ivana pl. Zajca, kada je u glazbenom spektaklu političarima propucao glave, a ulogu barunice Castelli dodijelio estradnoj zvijezdi Severini.

U ovoj predstavi 'Gospoda Glembajevi', premijerno izvedenoj u petak na otvaranju 8. festivala Miroslav Krleža na Gvozdu, Brezovec je opet ponudio novo i prilično izokrenuto čitanje te i danas aktualne Krležine drame, čemu je najviše pridonijela njegova prepoznatljiva, ekstravagantna kazališna poetika i estetika te dodjela uloge barunice Castelli mladom glumcu Domagoju Jankoviću, a starog Ignjata Glembaja Zlatku Buriću Kići. Stvaranju takvog izokrenutog glembajevskog svijeta uvelike su pridonijeli, primjerice, vizualno impresivne scenske slike, višeznačna scenska rješenja Ivane Knez (kovčezi i visoke kutije nalik na lijesove što se okretanjem pretvaraju u knjižnicu, kupaonicu itd., te plakati/crteži s karikaturalnim prikazima likova), ekspresivne glumačke interpretacije, ponajviše Zlatka Burića Kiće, i brehtijanski songovi, međutim suzdržao se od nekonvencionalnih dramaturških postupaka (samo je prvi čin malo 'štrihan'). Dakle poznati Brezovec, ali u nešto prigušenijoj i manje kaotičnoj varijanti, koji je pomoću ironije, čak djelomično i groteske, skinuo aureolu svetosti s Krležine drame i njegovih Glembajevih, prikazavši ih u njihovoj apsurdnoj i nakaradnoj ljudskosti. Tome je pridonio i govor svjetla Tomislava Maglečića te glazba Stanka Juzbašića, kojim je zaokružen svijet Glembajevih.

Brezovec je priču o padu Glembajevih, uspješnih bankara, prevaranata, lopova i samoubojica, postavio u puno intimnije okružje, stvorivši komornu predstavu sa samo šest glumaca u kojoj je težište na obiteljskim odnosima, posebno između oca i sina, dakle starog Ignjata Glembaja i Leona te barunice Castelli i Ignjata Glembaja, odnosno Leona. Dakle u tom komornijem čitanju naglasak nije na visoko intelektualnim raspravama u građanskim salonima, ili na kritici prvobitne akumulacije kapitala, ili današnjeg neoliberalizma i Crkve, te uspostavljanju veza s našom stvarnošću, primjerice s Todorićima, nego na prikazu ljudi od krvi i mesa, i njihovim manama, interesima, podvalama, lažima, ljubavnim igrama i emocijama, koje su ih uznosile ili uništavale tijekom života. Svi oni rastvaraju svoje duboke traume, posebno nakon smrti starog Glembaja, kada se u Brezovčevoj interpretaciji postavlja bitno pitanje tko je nasljednik bogatstva, odnosno dugova, što je aktualno i danas u mnogim obiteljima. Tu situaciju nadgleda, ne bez ironije i humora, mrtvi Ignjat Glembaj, koji se podiže iz lijesa i leluja naokolo po sceni poput nekog komičnog duha.

Najviše je ogolio i demistificirao odnos barunice Castelli i starog Glembaja, isprovociravši tim novim čitanjem mnoge dvojbe i pitanja, čime je utjecao na karakter drame. Naime, dodjeljivanjem uloge barunice Castelli mladom i talentiranom glumcu Domagoju Jankoviću, Brezovec je s jedne strane oskvrnuo mit o bankaru Glembaju kao potentnom muškarcu te ukazao, a možemo reći i ismijao, aktualne prijepore oko 'istospolnih zajednica' tzv. obiteljaških udruga. S druge strane, u predstavljanju barunice Castelli, koja doduše svira Mondschen sonatu, zadržao je njezin imidž negativke, no u njegovom čitanju ona ga nije zaslužila (samo) zbog bludničke prošlosti, kao što se do sada najčešće prikazivalo, nego i zbog ekonomske računice i trgovanja vlastitim tijelom i životom u ime opstanka i egzistencije.

No Janković ne igra barunicu Castelli kao seksipilnu sponzorušu, niti kao transrodnu ili homoseksualnu osobu, premda su moguća i takva viđenja, nego kao pragmatičnu, proračunatu, lukavu i pohlepnu ženu koja se ne stidi svoje prošlosti i otvoreno govori o svojoj bračnoj transakciji u kojoj je uložila tijelo i život kako bi osigurala novac i sigurnu budućnost. Zlatko Burić Kićo, inače belgijska filmska zvijezda i nekadašnji član Kugla glumišta, starog Ignjata Glembaja igra izrazito ekspresivno i strastveno, stvarajući lik koji gotovo nema sličnosti s dosad uobičajenom slikom oholog i racionalnog bankara. On se prema originalu može interpretirati kao oličenje današnjih beskrupuloznih kapitalista, no u Burićevoj izvedbi djeluje perverzno, totalno je zaslijepljen žudnjom prema barunici Castelli, a prisutna je i aluzija na njegove pritajene homoseksualne sklonosti, osobito zbog scene u kojoj mu Janković kao barunica Castelli u ekstazi gricka i liže bradavice, što djeluje komično i pervertirano.

Mislav Čavajda također je lik Leona donekle udaljio od Krležine slike nemirnog i neurotičnog intelektualca i slikara. No zadržavši sarkazam i sve dileme lika, vrlo solidno dočarao je unutrašnju razapetost između dobra i zla, Glembaja i Danijellija, odnosno kultiviranosti i glembajevske nečiste krvi. Bio je najbolji u trećem činu, kada shvaća da unatoč svom vrhunskom obrazovanju i senzibilnosti ne može pobijediti ono bolesno, glembajevsko u sebi. Pavle Vrkljan igra sina adolescenta Olivera kao puno zreliju osobu, sestru Angeliku igra Suzana Brezovec, a dr. Silberbrandta Robert Španić, dok likove proletera igraju naturščici Mario Strecha i Ivan Sirotić Grof.