Nastala je prema motivima kultnog Bergmanovog projekta 'Prizori iz bračnog života' (prvo je emitirana TV serija, koju je zatim sam Bergman skratio na cjelovečernji film) o kontradiktornoj prirodi bračnih odnosa. Kao i na platnu, u središtu su Johan i Marianne, dvoje situiranih i profesionalno uspješnih intelektualaca, pripadnika više srednje klase, koji su naoko u sretnom i uspješnom braku – imaju dvije kćerke, lijepi stan i zavidne karijere, ali imaju i sve ono konvencionalno i često zamorno što ide pod ruku s (malo)građanskim brakom, od obiteljskih ručkova, planiranih druženja pa nadalje. Drama započinje kad Marianne otkriva da je ponovno trudna, što ne nailazi na Johanovo oduševljenje, a kulminira njegovim priznanjem da odlazi s mlađom ljubavnicom. Nakon toga započinje raspad brižljivo održavanog sistema te se ispostavlja da kod oboje ispod te fasade tinja duboko nezadovoljstvo, frustracija i želja za promjenom.

Naoko banalan i milijun puta viđen zaplet, međutim, predstava 'Prizori' ide korak dalje i fokusira se na uvijek aktualno pitanje može li dvoje ljudi ostati zajedno cijeli život? Konkretno, može li bračna zajednica preživjeti svakodnevnu rutinu, usredotočenost na stvaranje karijera, manjak komunikacije i razumijevanja za onog drugog, igranje uloga, slabljenje spolne želje, te opstati u svijetu u kojem su se rastočile sve tradicionalne vrijednosti? Dakle, što je brak danas, u vrijeme kad se prema istraživanjima Državnog zavoda za statistiku raspadne oko 40 posto sklopljenih brakova u Hrvatskoj usprkos nastojanjima obiteljaških udruga i Crkve da zaustave taj trend? Zašto sklopiti brak? Zato što je tako lakše i društveno prihvatljivije?

Osim pitanjem opstanka braka predstava se bavi i roditeljstvom i ulogom djece u braku, kao što je primjerice, treba li zbog djece ostati u braku, te je li nakon razvoda bivši supružnik, konkretno otac, svom djetetu samo 'putujući novčanik' ili i nešto više. Ostaje li se u braku zbog djece? Ili zbog sigurnosti?

Redateljica Sara Stanić pametno je odabrala komorni i kazališno neiskorišteni prostor Muzeja prekinutih veza na Gornjem gradu kao poprište njihovog nadmudrivanja jer predstavu obogaćuje dodatnim simboličkim značenjima. Scena je mala tako da su glumci na dohvat ruke od gledatelja što publici omogućuje da zamijeti sve emotivne nijanse na licima izvođača, a izvođačima da uspostave vrlo prisan odnos s publikom što Alma Prica i Sreten Mokrović zdušno i uspješno koriste. Također je zanimljivo iskorišten motiv brojnih tanjura, kao simbol kućanstva i ženskog posla, koje Marianne stalno slaže, donosi, odnosi te opet stavlja na stol, što ima čitav niz konotacija.

Alma Prica i Sreten Mokrović su odlično izabran glumački par. Oni nevjerojatnom spontanošću, ležernošću i uvjerljivošću, te velikom glumačkom snagom utjelovljuju likove Marianne i Johana i njihove složene odnose, prikazujući s dozom humora i ironije šest etapa njihovog braka, od poetičnog prikaza njihovog ružičastog početka preko inzistiranja na bračnim konvencijama (obiteljski ručkovi…) i zatvaranja u normirane uloge, sve do nevjere i razvoda, te začudnog pomirenja, kada se ponovno nalaze, bez obzira na nove supružnike i odvojene živote, u svojevrsnoj novoj simbiozi/suživotu. U predstavi je ključna scena žestoke svađe i fizičkog obračuna, kad izbiju dugo kontrolirane emocije, poput boli, poniženja i razočaranja tim brakom. U tom trenutku Johan dijagnosticira problem njihovog odnosa, naglašavajući da već četiri godine razmišlja o tome da se izvuče 'iz tog mrcvarenja i dosadnog seksa', jer mu je 'sve dozlogrdilo i otišlo u vražju mater'. Maske su pale, oni se čiste u katarzi i u tom novom stanju njihov odnos je prožet obostranom prihvaćenošću, prisnošću i razumijevanjem, kao što je bio i na početku. Može se reći da predstava 'Prizori' nudi intrigantan odgovor na pitanje može li dvoje ljudi ostati cijeli život zajedno.

Alma Prica vrlo inspirativno utjelovljuje lik žene koja u prvoj fazi živi programirano i pokušava udovoljiti zadane obiteljske obrasce i unaprijed isplanirani raspored, zatim nakon spoznaje o bračnoj nevjeri gubi kontrolu i puca, te naposljetku emocionalno sazrijeva i osamostaljuje se kao osoba. Sličan proces sazrijevanja prolazi i lik Johana, kojeg Sreten Mokrović igra s velikim šarmom, duhovito i zabavno, izražavajući u drugom dijelu nijansirane emocije, od razočaranja do bijesa i nemoći.

Sara Stanić je najširoj publici najpoznatija po ulozi lektorice Marine u TV serijalu 'Crno-bijeli svijet', no glumila je i u kriminalističkoj seriji 'Mamutica' Darka Pleića, koji joj je potom angažirao za glavnu žensku ulogu u svom trileru 'Nije sve u lovi'. Zadnjih nekoliko godina intenzivno igra na sceni varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta gdje je već režirala predstavu za najmlađe 'Vilenjakov prvi Božić'. Kako je zanima režija u Beogradu je upisala master iz režije, a u suradnji s Darkom Stazićem realizirala je u produkciji PUK-a i Scene Ribnjak predstavu 'Oleanna', koja se bavi, oslanjajući se na tekst Davida Mameta, pitanjem seksualnog uznemiravanja u odnosu između profesora i studentice.

Dinamičnosti predstave pridonio je scenski pokret Nataše Manojlović, a zaokružensti i aktualnosti komada prijevod Tomislava Ladana i standardno estetizirani kostimi Marite Ćopo.