Uprizorenje 'Cigle', izvrsnog dramskog prvijenca Filipa Šovagovića, na sceni Dramskog kazališta Gavella u režiji Krešimira Dolenčića i u dramskoj prilagodbi Dubravka Mihanovića, odličan je potez uprave. Gavella je njime dobila zanimljivu, važnu, socijalno osviještenu i društveno relevantnu predstavu, koja suvremenim kazališnim postupkom i izvrsnim glumačkim kreacijama propituje utjecaj rata na obitelj i odnose, ali govori i o stravičnim posljedicama rata, gubljenju ideala i prepuštanju letargiji što sve više postaje nazivnik stanja nacije.

Također, postavljanje tog moćnog teksta 21 godinu nakon njegove praizvedbe u splitskom HNK-u u režiji Paola Magellija izaziva i pitanje zašto ta rockerska, generacijska 'Cigla' nije postavljena tijekom posljednja dva desetljeća ni u jednom drugom hrvatskom kazalištu premda je nagrađena i drama i predstava, i premda je tekst izvođen u Njemačkoj. Je li problem u repertoarnim politikama, ili naprosto u nezanimanju za domaće dramsko pismo, ili je taj osebujni dramski tekst bio previše zahtjevan hrvatskim teatrima, pitanja su koja za sada nemaju odgovor. Naime, tim tekstom je Filip Šovagović odmah nakon praizvedbe u Splitu lansiran u red talentiranih i inovativnih dramskih pisaca, a predstava 'Cigla' je u kazališnim krugovima stekla status kultnog i osebujnog djela, zato što je na lucidan i poetičan, a istodobno mučni, sočni i živopisni način progovorila o egzistenciji hrvatske 'izgubljene generacije' iz prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća, koji se nisu htjeli ili nisu znali snaći u labirintima tranzicije.

Protokom vremena taj tekst nije nimalo izgubio na aktualnosti. Dapače, potresna priča o disfunkcionalnoj obitelji Ciglenečki i njenim članovima, siročićima o kojima se brinuo najstariji brat, njihovoj letargičnoj i besperspektivnoj svakodnevnici, u kojoj se zapravo ništa ne događa sve do trenutka dok najmlađi brat Cigla ne dobije poziv za vojsku, itekako je aktualna i zbog toga značajna.

Aktualnosti i zanimljivosti predstave uvelike su pridonijeli iskusni redatelj Krešimir Dolenčić i dramaturg Dubravko Mihanović, koji su originalni Šovagovićev tekst ponešto promijenili, presložili i nadopisali tako da se čini da je upravo sada sazrelo vrijeme da se pokušaju pronaći odgovori na pitanja koja su u predstavi postavljena još prije dva desetljeća. Dolenčić je predstavu strukturirao kao isječke iz života četvorice braće Ciglenečki, uvjerljivo oslikavajući na sceni, ritmom i glazbom, pomaknuti svijet periferijskih luzera, obiteljskog i općeljudskog (hrvatskog?) beznađa, te potrage za perspektivom i smislom.

Rat je tu, u pozadini se čuje potmuli zvuk udaljenih detonacija i sirena, ali je naglasak na Šovagovićevim nemotiviranim i neostvarenim antijunacima, koje zatičemo u domaćoj atmosferi predratnog rockerskog miljea, u prostoru siromašnog i derutnog stana, na rubu gladi. Oni su žrtve okolnosti, u isto vrijeme smiješni i tragični, i pokušavaju preživjeti u ratnim i postratnim vremenima. Likove te 'družbe Pere Kvržice', kako se to lucidno kaže u komadu, prepoznajemo iz naše svakodnevnice, oni tavore u svijetu nerada i nezaposlenosti, nisu proaktivni nego parazitiraju, ne izlaze iz kuće i ništa ne rade, ali imaju toplinu i neki ludi šarm.

Svi glavni likovi u komadu – Cigla, Levi, Stanko i Adam svojim različitim karakterima ostvaruju kompaktnost priče, a glumci koji ih utjelovljuju, poput kamenčića u mozaiku, uz Šovagovićeve pomaknute dijaloge i poetične monologe, elemente crnog humora, groteske i niza apsurdnih situacija, doprinose njenoj cjelovitosti, dinamičnosti i angažiranosti. Predstava ne apostrofira samo raspad pojedinca i obitelji, te problem branitelja i PTSP sindroma, koji su prisutni, ali nisu gurnuti u prvi plan, nego raspad, nemoć i neefikasnost cijelog sustava.

U središtu je Filip Križan koji je dojmljivo utjelovio Ciglu, najmlađeg brata Ciglenečki, koji jedini pokazuje znakove života i kojemu se nakon mobilizacije i jezivih strahota doživljenih u logoru mijenja život. Oko Cigle su se nadvili, svaki u svom svijetu, Ranko Zidarić kao najstariji brat Levi, pacifist i bivši komunist, koji definira povijesni trenutak 'Riječ komunizam zamijenit će demokracija', izražavajući potrebu 'Što će mi država, treba mi žena'. Obitelj Ciglenečki zaokružuju glazbenik Adam, kojeg je utjelovio Enes Vejzović ('skinuvši pa načinu igre Filipa Šovagovića) te perfomer Stanko i bivši student indologije kojeg je donio Ivan Grčić. Družbu zaokružuju likovi Đane, diplomirane socijalne radnice, koju igra možda malo previše egzaltirano Tena Nemet Brankov, i Elvire, koju živahno i sa zaraznom energijom igra Ivana Bolanča. Sedmi antijunak je Picek, komičan svat kojeg je utjelovio Đorđe Kukuljica.

Premda u ovom čitanju Šovagovićevog teksta o ratnoj i postratnoj generaciji nema polemičkih tonova i referiranja na ondašnju ili sadašnju političku situaciju, predstava vrlo jasno i snažno progovara o sudbini ljudi kojima je rat promijenio život. To jest u užem smislu priča o braniteljima, dakle, o ratu i njegovim pogubnim posljedicama, ali zapravo je to priča o svima potištenima, prezrenima i apatičnima građanima Hrvatske, koji su se našli u središtu burnih povijesnih događaja i koji su zbog nesnalaženja u novim okolnostima zastali sa svojim životima. To je i priča o ljubavi i o našoj potrebi za njom, bez obzira na okolnosti. Također, Šovagovićeva 'Cigla' je društvena alegorija jer prikazuje nesnalaženje i propast jedne rockerske generacije, koja je imala ideje i velike planove, ali je na kraju prestala tragati za smislom.