Predstava 'Ja od jutra nisam stao' dramske spisateljice Une Vizek, koja je praizvedena u petak u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Nane Šojlev i uz pomoć dramaturginje Dore Delbianco, poigrava se rodnim i spolnim ulogama te klišejima koji se vežu za bračne i obiteljske stereotipe, ali i društvene uloge žena i muškaraca u svijetu rada. Na sceni gledamo dinamičnu i zabavnu sliku matrijarhata, obrnutu sliku odnosa unutar obitelji s njezinim naglavačke postavljenim muško-ženskim odnosima, koji su viđeni i ispričani iz perspektive potčinjenih muškaraca. Tom zamjenom uloga i inverzijom obiteljske situacije, znači, postavljanjem muškarca u tradicionalnu ulogu žene, a žene u tipičnu rolu muškarca, stavljaju se pod povećalo te ismijavaju i izruguju patrijarhalni odnosi te omjer moći ili nemoći u obitelji, što na početku djeluje zanimljivo i komično.

Tekst Une Vizek (nagrađen je na natječaju Marin Držić 2017. godine) napisan je vješto i spretno, s ironičnim i duhovitim zapažanjima, a ideja inverzije uloga je originalna i omogućuje bolje i brže sagledavanje nepravde u muško-ženskim odnosima. Likovi su plastični i temeljeni na prepoznatljivim situacijama i ženskim likovima iz života, međutim, previše bazirani na stereotipima. Usprkos tome, zamjenom tradicionalnih uloga muškarca i žene, muškarac, koji inače ima dominantan položaj, preuzima sav teret i iskustvo ženske podređenosti, a zatim iz te potčinjene pozicije doživljava sebe i svijet koji ga okružuje, stvara se niz apsurdnih situacija i općenito okruženje, koje ismijava takav poredak stvari. Tekst zapravo propituje društvo u kojem živimo što sugerira i obrat na kraju predstave.

Predstava 'Ja od jutra nisam stao' počinje naoko tipičnim muškim druženjem u ambijentu očito raskošnijeg stana, koji je dizajnirala kostimografkinja i scenografkinja Valentina Crnković. No za razliku od predvidivog muškog razgovora o nogometu, ili politici, uz pivo, druženje se pretvara u svojevrsni muški 'babinjak', na kojem se likovi bezimenih muškaraca, svedenih na puke brojeve - Prvi, Drugi, Treći i Četvrti, dakle, bez imena, neočekivano počinju ispovijedati, propitujući svoj nepovoljni i podređeni položaj u brakovima, obiteljima i radnim mjestima. Također i svoje frustracije i neostvarene talente (Treći je neostvareni pjevač, a Četvrti je slikar koji se prodaje za slavu) u profesionalnim karijerama. Dakle, ključ je jednostavan - muškarci i žene funkcioniraju kroz suprotne uloge – muškarci žive život žena, a žene – Susjeda i supruga Prvoga - život muškaraca i sve funkcionira po obrnutoj matrici.

Kako vrijeme odmiče, saznajemo da su preuzeli uloge majki, žena, dadilja (skupljaju dječje rigotine po podu), kuharica i pospremačica (klečeći ribaju pod), otkrivamo da su premoreni, nezadovoljni i frustrirani, ponajviše zbog toga što se nisu ostvarili ni na kojem području jer žive u sjeni dominantnih žena, te žele promjenu. Dakle, slika je potpuno obrnuta od one kakvu nalazimo u hrvatskim obiteljima - muškarci uzimaju porodiljne dopuste, odlaze na godišnje preglede kod urologa (kao što žene odlaze kod ginekologa) i ne mogu dobiti stalni posao, dok njihove supruge ganjaju karijere i ostvaruju uspjeh na društvenom planu, recimo bave se nuklearnom fizikom. Taj matrijarhat događa se u urbanim i dobrostojećim obiteljima čiji su članovi obrazovani, emancipirani i trendovski orijentirani – oni piju fina i skupa vina i pripremaju fancy jela, no u njima tinja tjeskoba i nezadovoljstvo što na kraju kulminira u tulumu bez katarze.

Naime, u tom novom vrlom svijetu kojeg su oslikali Prvi, Drugi, Treći i Četvrti, zapravo nema ravnopravnosti, jer su žene preslikale stereotipno ponašanja muškaraca i dominiraju nad muškim spolom poput vrhunskih (muških?) egoista. Sve replike koje izgovaraju preuzete su iz stereotipne muške komunikacije i ophođenja sa ženama, a naznačeni su i jednaki problemi – nesretni i nesređeni brakovi i loši odnosi. Dakle, matrijarhat nije spasio ni brak, niti obitelj, priča se ponavlja i sve je jednako traumatično i beznadno. Jer je moć, bez obzira je li u rukama žena ili muškaraca, očito previše slatka i premalo empatična. Zapravo, predstava govori o nepravdi u nepravedno postavljenim društvima, bez obzira jesu li žrtve žene ili muškarci.

Premda je riječ o orginalnoj ideji Une Vizek, predstava u cjelini nije dovoljno odmakla od prikaza općepoznatih stereotipa i nije se značajnije pozabavila obiteljaškom atmosferom u Hrvatskoj i svim onim što taj koncept donosi i odnosi. Doduše, na kraju je naznačena veza s aktualnom Hrvatskom, no odviše nježno tako da se može zaključiti da se predstava nije usudila otići dalje, recimo u prostor punokrvne političke satire, nego je ostala na razini društveno prihvatljivog i podnošljivog. Također valja reći da je danas pitanje omjera snaga i moći u obitelji prvorazredno političko pitanje i zbog toga je šteta što Kerempuh kao satiričko kazalište nije u kontekstu aktualnih rasprava o rodnoj problematici u potpunosti iskoristio i tu mogućnost.

Predstava je dinamična i brzog tempa, traje sat i pol, i sigurno će naći svoj publiku. Tome će uvelike pridonijeti glumci Jerko Marčić, Marko Makovičić i Hrvoje Kečkeš, koji odlično utjelovljuju likove Prvog, Drugog i Četvrtoga muškarca te nas u okviru zadatosti svojih uloga vode emocionalnim krivuljama svojih trauma i frustracija. Uloga Trećeg je takva da zapravo nije omogućila Ozrenu Opačiću da se u potpunosti razmaše. Linda Begonja u ulozi ekstremno emancipirane i slobodumne Susjede koja se bez straha drsko poigrava s muškarcima sjajno replicira tip seksualno nezajažljivog muškog predatora, dok Ornela Vištica kao turbo uspješna supruga Prvoga oživljuje tipične rečenice iz arsenala tipičnih muških opravdavanja.