'Balkanski špijun' je antologijski tekst Dušana Kovačevića, predvodnika suvremene komediografije u Srbiji, kojeg mnogi uspoređuju s Branislavom Nušićem. Po toj političkoj farsi prvo je 1983. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu postavljena drama u režiji Dušana Jovanovića, koja je bila veliki hit. Zatim je godinu kasnije nastao i film u režiji samog Kovačevića i Božidara Nikolića, koji se u nekim detaljima razlikuje od dramskog predloška. Zbog urnebesnog crnog humora, besmrtnih štosova i replika koje su postale dio svakodnevnog govora film je stekao kultni status te postao jedan od najomiljenijih i kod hrvatske publike.

Primjerice, replike kao što su 'Nije što si mi brat, ali stvarno si genije' i 'Sve je suprotno od onoga kako izgleda da jeste' citiraju se i danas. Film je dobio dvije Zlatne arene za najbolji film, dok je Danilo Bata Stojković za ulogu Ilije Čvorovića, staljinista i bivšeg logoraša s Golog otoka, proglašen najboljim glumcem. Uz Stojkovića, u filmu su briljirali Mira Banjac kao njegova supruga, Sonja Savić kao kći te Bora Todorović i Zvonko Lepetić.

Kovačević je napisao i druge sjajne crne komedije i satire te scenarije za filmove, u kojima se na vrlo komičan način bavio politikom te ismijavao ljudske mane i glupost. Primjerice, filmovi 'Ko to tamo peva' i 'Maratonci trče počasni krug', koje je režirao Slobodan Šijan, postigli su nevjerojatan uspjeh. A kad je Zvezdara teatar gostovao u Zagrebu prije 17 godina s njegovom dramom 'Larry Thompson – tragedija jedne mladosti', glumci su ispraćeni s neviđenim ovacijama koje su potrajale desetak minuta.

Usprkos tome, njegov 'Balkanski špijun', u kojem se bavio narodnim neprijateljima, špijunažom i paranojom u bivšem režimu u socijalističkoj Jugoslaviji, ima povlašten status u njegovu opusu. Zbog toga je bilo hrabro, a i riskantno upustiti se u novo postavljanje tog kultnog teksta na kazališnu scenu, prvenstveno zbog mita koji ga prati, ali i zbog činjenice da se od njegova nastanka 1982. godine do danas gotovo sve promijenilo.

U taj riskantni pothvat upustila se redateljica Tanja Mandić Rigonet, čija se kazališna adaptacija razlikuje i od drame i od kultnog filma. Ona je taj Kovačevićev tekst osuvremenila i priču aktualizirala, a biografije glavnih likova prilagodila našem vremenu. Izbacila je Goli otok i Staljina, a naglasak je stavila na temu osobne i društvene paranoje i medijsku proizvodnju neprijatelja u današnjem vremenu. S obzirom na te dramaturške promjene, a posebno uvođenje dokumentarnog materijala iz današnjih TV vijesti, bilo je pitanje kako će reagirati sam autor. Međutim, Kovačević je nakon premijere početkom listopada prošle godine izjavio da bi mogao potpisati sve intervencije napravljene u tekstu.

Predstava je postavljena realistično. Na sceni vidimo običnu, jeftinu kuhinju (scenograf Branko Hojnik), u kojoj jedino stalno boravi Danica Čvorović, supruga glavnog junaka, u ulozi domaćice. Ostali likovi - Ilija Čvorović, podstanar, sestra i kći, dolaze i odlaze. Fokus je na glumcima i tekstu, a na sceni je i živi bend koji razdvaja određene dramske dionice pjesmama kao što su 'Devojko mala' Idola pa sve do hita Šabana Bajramovića 'Opa, cupa' i pjesme 'CIA – BIA'. Dok se kod Kovačevića čuje radijski spiker, u ovoj kazališnoj adaptaciji slušamo TV vijesti, a spikerica, koju igra Vanja Milačić, pojavljuje se i uživo i na TV ekranu. Ona govori s ironijom o aktualnoj političkoj situaciji u Srbiji, zatim o opasnostima koje vrebaju od stranih plaćenika i tajnih službi te klimatskim poremećajima koji će Srbiji donijeti ostvarenje sna – more, a naslućuje se i Vučićev govor. Pritom mijenja rukavice, što simbolički ukazuje na mogućnost promjene.

Glavnog junaka Iliju Čvorovića solidno je utjelovio Ljubomir Bandović, pred kojim je bio vrlo težak i nezahvalan glumački zadatak jer nije lako igrati ulogu koju je na filmu maestralno utjelovio Stojković. On u ovoj novoj verziji više nije staljinist ni bivši politički zatvorenik, nego običan, mali, zaluđeni, izgubljeni čovjek, fanatik i politički idealist koji pati od paranoje te konstruirajući sulude priče gubi kompas u životu. On se identificira sa svojom sadašnjom zemljom i pokušava je spasiti od špijuna stranih velesila, kojeg 'prepoznaje' u svom podstanaru. Premda danas nema Staljina i Informbiroa, ostale su teorije zavjere i špijuni te metode prisluškivanja i praćenja, čak i preko SMS-a i ostalih digitalnih tehnika, što predstavu povezuje s aktualnim događajima i u Hrvatskoj. Novost je i to što Ilija nema brata Đuru nego sestru Đuru, koju Dušanka Stojanović Glid igra kao paranoičnu psihopatkinju, nalik čuvaricama iz konc logora, čije ludilo nema kraja.

Ludilo Ilijine supruge Danice, koju uvjerljivo i razigrano igra Nela Mihailović, ogleda se u njenoj totalnoj zaslijepljenosti Ilijom i njegovim bolesnim interpretacijama događaja, koje na kraju prihvaća kao istinu. Ona je obična žena, kućanica, privržena suprugu koji je za nju, kako kaže, svetinja i Bog. Za njega je spremna žrtvovati čak i kći. Promijenjen je i lik podstanara, kojeg tumači mladi Milutin Milošević: on odlazi iz Srbije kako bi u Europi ostvario svoj san i postao pjesnik, a vraća se 20 godina kasnije kao uspješni modni biznismen s idejom da započne biznis u svojoj zemlji. On i Sonja Čvorović, kći pomahnitalog para Čvorović, koju igra Katarina Marković, slika su mlade generacije koja želi bolju budućnost i spas vidi u bijegu.

Sve u svemu, gledali smo dramaturški uspješno aktualiziran i osuvremenjen 'Balkanski špijun' koji, međutim, traje predugo – gotovo dva i pol sata bez pauze - i povremeno se gubi ritam, a na trenutke je i razvučen, posebno u prvom satu izvedbe. Premda je realiziran kao tragikomična groteska ili, bolje rečeno, kao komedija na početku, a tragedija na kraju, kao da se ponešto izgubio onaj briljantni i gorki crni humor iz filma. Umjesto toga, predstava je donijela ozbiljniji prikaz ludila i paranoje Ilije Čvorovića te njegovo totalno gubljenje i nesnalaženje u današnjem svijetu, odnosno propast jedne obične obitelji koja je pod utjecajem društvenih događaja izgubila orijentir. Također, donijela je prikaz mentaliteta ne samo srpskog nego općenito balkanskog, gdje je svaki od likova zapravo paradigma i simbol određenog društvenog stanja.