Predstava 'Ciganin, ali najljepši', koju ju je prema hit romanu Kristiana Novaka režirao Ivica Buljan, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta oživjela je smjelu ljubavnu priču između zrele žene Milene i mladog Roma Sandija, ali i brojne političke skandale, izbjeglice i njihove probleme, korumpirane policajce, netrpeljivost prema Romima i borbu protiv predrasuda, što ju je svrstalo među aktualne i angažirane komade. Već je na praizvedbi bila ispraćena ovacijama publike, što je bio znak da će taj naslov postati hit. To se i dogodilo: za 'Ciganina...' se cijelu godinu tražila karta više, a popunjenost je 96 posto. Značajna je i po tome što je lansirala novog talentiranog glumca – mladog Filipa Vidovića.

'Peer Gynt' norveškog redatelja Erika Ulsfbyja pokazao je u raskošnom i zahtjevnom vizualnom spektaklu neslućene mogućnosti digitalnih tehnologija i psihoakustičkih efekata, a redatelj Paolo Magelli je u 'Mački na vrućem limenom krovu' ponudio provokativnu interpretaciju te Williamsove priče, koja je izazvala oprečne reakcije, vjerojatno i zato što se razlikuje od kultnog filma i donosi novo čitanje tog klasika.

Naime, predstava raskrinkava hipokriziju, laž i pohlepu, pita se o homoseksualnosti i biseksualosti te drsko razbija sliku o sretnoj obitelji kao stupu društva, što je danas, kada rastu neokonzervativne tendencije u Europi, značajan politički komentar. Usprkos različitim ocjenama, iznimno je gledana, a popunjenost iznosi čak 99 posto. Veliko zanimanje izaziva i prošlogodišnji hit 'Tko pjeva, zlo ne misli' u režiji Renea Medvešeka s popunjenošću od 98 posto.

Balet HNK označile su dvije izvrsne praizvedbe. U prvoj polovici godine predstavljen je u koreografiji i režiji Valentine Turcu balet 'Smrt u Veneciji', nastao prema kultnoj pripovijetci nobelovca Thomasa Manna. Dance Europe, jedan od najjačih baletnih časopisa, uvrstio je taj balet među najbolje predstave u 2018., čime je zagrebački Balet dobio potvrdu i na međunarodnoj sceni. U drugoj polovici godine publika je s oduševljenjem dočekala estetski dojmljiv, koreografski inovativan, a glazbeno fascinantan 'Metropolis' češkog koreografa Jiřja Bubeničeka, u kojem se upozorilo na bespoštednu trku za profitom i općenito okrutnost neoliberalnog kapitalizma.

Zagrebačko kazalište mladih započelo je 2018. godinu odličnim autorskim projektom beogradskog redatelja Bojana Đorđeva 'Ljudski glas', u kojem se slavi žensko oslobađanje u muškoj civilizaciji, a s druge strane definira društvo kao tzv. farmakopornografski režim, u kojem je u potpunosti promijenjena binarna podjela na rodne i spolne stereotipe.

Ta je predstava podijelila publiku, izazvavši posve različite ocjene, od oduševljenja do odbacivanja, što je odlično jer se time potvrdila njezina polemičnost. Potom je mladi Igor Vuk Torbica, redatelj 'Hinkemanna', donio 'pomaknutog', suvremenog i aktualnog Shakespeareova 'Tita Andronika', koji na trenutke djeluje kao krimić ili čak napeti strip. Taj odmak bio je najvidljiviji u glumačkim interpretacijama izvanrednog Rakana Rushaidata, Sretena Mokrovića i Katarine Bistrović Darvaš, koji su na sceni izrazili, svaki u svom liku, prepredenost, mahnitost i perverznost.

Jesen je označio mračni i sumorni 'Huddersfield', uz razigranu 'Probu orkestra' i veliki prošlogodišnji hit 'Črna mati zemla' najgledanija predstava u 2018. godini.

Predstavu je režirao Rene Medvešek, a nose ju izvrsni mladi glumci ZKM-ova ansambla, koji su s velikom posvećenosti oživjeli ubojiti tekst Uglješe Šajtinca o tridesetogodišnjacima i njihovu beznađu te traženju izlaza iz naše postratne i posttranzicijske strave.

Među njima najjači je bio Dado Ćosić te je za ulogu Raca zaslužio nagradu. ZKM je završio godinu izvrsnim 'Pansionom Eden', u kojem je glumački ansambl, vođen mađarskim redateljem Árpádom Schillingom, utjelovio čitav niz današnjih hrvatskih antijunaka, od kriminalaca, mafijaša i ratnih zločinaca preko korumpiranih crkvenjaka i nemoralnih poduzetnika do predstavnika civilnog društva i komičnih studenata negdje u Europi, prokazavši Hrvatsku kao zemlju mutnih poslova i kriminala, paktiranja s Crkvom i moralnog rasula.

U skladu sa svojom promijenjenom repertoarnom politikom i novom kazališnom poetikom, Satiričko kazalište Kerempuh istaknulo se u prošloj godini s tri iznimno kritična, društveno angažirana i provokativna naslova, kojima je to kazalište, još do jučer simbol masovne zabave i banalnosti, definitivno opravdalo naziv koji nosi. To je prije svega beskompromisna i smjela satira 'Šest likova traže autora' Olivera Frljića, u kojoj je taj europski priznati redatelj u prvom dijelu 'ugostio' gledatelje na raspojasanoj Bujančevoj svadbi, na kojoj ugledni političari šmrču bijeli prah i pridonose fašizaciji i moralnom rasulu hrvatskog društva, dok je u drugom predočio jedno od najboljih uprizorenja Pirandellova komada.

Bilo je zanimljivo gledati kako je povezao potragu Pirandellovih dramskih likova za autorom s potragom Hrvatske za njezinim identitetom te političkim i kulturnim smjerom, koja traje od osamostaljenja, dakle više od 25 godina, i u kojoj su se pogubile ili čak žrtvovale mnoge moralne i ljudske vrijednosti.

Jedan od vrhunaca Kerempuhove, ali i cijele zagrebačke kazališne sezone svakako je bio politizirani, autorski projekt Bobe Jelčića 'Govori glasnije', u kojem je redatelj na ironičan i provokativan način, ali s puno topline, istražio što znači biti marginaliziran u Hrvatskoj samo zato što si 'pogrešne' - srpske ili sirijske - nacionalnosti. Usto, Jelčić je razotkrio, s odličnim glumačkim ansamblom, sve društveno smeće, od ksenofobije do netolerancije, ukazao na problem nezaposlenosti i emigracije mladih, ismijao profesionalne aktiviste, a na kraju, ne štedeći nikoga, pozvao gledatelja da 'govore glasnije'.

Drugi dio godine bio je u znaku praizvedbe Karakaševa izvanserijskog romana 'Blue Moon', koji je Boris Liješević oživio kao lakonotnu, rasplesanu, crnohumornu satiru s izvrsnim Rakanom Rushaidatom i Filipom Detelićem u ulogama rockabillyja Čarlija i Džimija. Važnost predstave je i u tome što je na kazališnu scenu donijela temu ustaške prošlosti Like, kao i motiv života zagrebačkih Srba uoči i početkom rata, dakle pitanja koja kao društvo još nismo apsolvirali.

O Dramskom kazalištu Gavella u protekloj godini se nažalost više govorilo u kontekstu glasina oko izbora novog ravnatelja i skandala zbog otkazivanja, odnosno prolongiranja predstave 'Hotel Zagorje', koju je trebala raditi Anica Tomić prema istoimenom književnom predlošku Ivane Bodrožić, nego o kvalitetnim predstavama. Svakako valja istaknuti 'Kralja Rikarda III', koja je u režiji čestog Gavellina gosta Aleksandra Popovskog bila jedna od najgledanijih predstava godine: imala je 29 izvedbi, pogledalo ju je više od osam tisuća gledatelja, a popunjenost je bila veća od 76 posto. Proljeće je bilo u znaku iznimne predstave 'Slikari rudari' u režiji Sama M. Streleca, u kojoj je Gavellin ansambl, predvođen Đorđem Kukuljicom, uvjerljivo oživio istinitu priču o slikarima rudarima iz Ashingtonske grupe. Predstava je promovirala i humanu, lijevu utopističku ideju laburista da svi trebaju dobiti šansu za umjetničko obrazovanje i konzumaciju kulture. To je prepoznala i publika te je već na premijeri gromoglasnim pljeskom ispratila glumce. Predstava je izvedena 21 put, pogledalo ju je više od pet tisuća gledatelja, a popunjenost je bila 68 posto. Indikativno je to da je populističku predstavu 'Kako je počeo rat na mojem otoku' tijekom 15 izvedbi pogledalo više od pet tisuća ljudi, a popunjenost po izvedbi bila je nešto veća od 94 posto, što potvrđuje privrženost publike komedijama i nezahtjevnim sadržajima.

Kazalište Exit imalo je nekoliko zanimljivih komornih predstava u Studiju Exit, svom novom prostoru u Gundulićevoj ulici, no možda su se najviše istaknule 'Susret' Nine Mitrović i 'Konstelacije' Aide Bukvić. Obje su pokazale da za dobru predstavu nije nužna spektakularna scena, nego samo snažan, životan i pametan tekst te odlične interpretacije glumaca kao što su Siniša Popović i Filip Križan u 'Susretu', odnosno Olga Pakalović i Vladimir Posavec Tušek u 'Konstelacijama'.

Vrlo intrigantan bio je i autorski političko-glazbeni projekt beogradskog redatelja Zlatka Pakovića 'Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo', u kojem se autor na vrlo inovativan način bavi Krležom kao komunistom i proleterskim piscem. Predstava je praizvedena u produkciji Montažstroja na 7. Festivalu Miroslav Krleža u Leksikografskom zavodu u Zagrebu i velika je šteta što joj nije omogućeno igranje.

Od gostovanja se istaknula dirljiva predstava 'Pet lakih komada' Mila Raua u izvedbi Teatra Campo iz Genta, koja je gostovala na Festivalu svjetskog kazališta, u kojoj je taj švicarski redatelj na inovativan i suptilan način progovorio o bolnoj temi – nasilju nad djecom.

U Dječjem kazalištu Žar ptica odskočila su dva naslova – praizvedba edukativne i emocionalno tople ljubavne priče o dvije najpoznatije rode, 'Malena i Klepetan' u režiji Želimira Mesarića, te rasplesana, dinamična, vizualno atraktivna i ekološki usmjerena 'Indijanska priča' Saše Broz, koje su oduševljavale male, ali i velike gledatelje. A u Kazalištu Trešnja najuzbudljivija je bila predstava 'Tajna dvorca strave' Nine Kleflin, dok je osuvremenjeni 'Orašar' Paola Tišljarića izmamio najveći aplauz.