Kao većina ruskih skladatelja iz razdoblja romantizma, i Čajkovski, najveći među njima, u nekoliko se scenskih djela naslonio na poznatog ruskog romantičara Aleksandra Sergejeviča Puškina. Prema njegovu romanu u stihovima 'Jevgenij Onjegin' nastalo je jedno od najljepših ostvarenja romantičarskog opernog stvaralaštva, a samo rijetke opere imaju tako savršeno sljubljene dvije najvažnije komponente, glazbu i tekst.

Puškinov izniman književni predložak Čajkovski je glazbeno oblikovao na gotovo idealan način, udahnuvši mu neke posve specifične komponente koje ovu, prema mnogima najljepšu slavensku operu, čine vrlo zahtjevnom za izvođenje. U njoj je Čajkovski napokon postigao potpuno ostvarenje svojih davnih težnji izgradnje glazbeno-­scenskog djela. S 'Onjeginom' operno je stvaralaštvo krenulo drugim putem i upravo je ono bilo jedna od prvih opernih realizacija velikoga ruskog kazališnog znalca Konstantina Stanislavskog.

Opera u prvi plan stavlja duboko proživljenu dramu protagonista, pretpostavljajući je vanjskim događajima, odustajući time od klišeja samo jednog dramskog vrhunca, jer prvi je čin drama Tatjane, drugi drama Lenskog, a treći drama Onjegina. Svaki čin zasebna je cjelina, a sva tri čvrsto su povezana u jednu, jedinstvenu. Čajkovski je djelo podnaslovio 'Lirski prizori' i njime stvorio prototip psihološke opere u kojoj glazba ne opisuje, nego produbljuje prikazana zbivanja. Iako je djelo naslovljeno prema mladome, blaziranom bogatašu Evgeniju Onjeginu, glavni je lik sanjarska djevojka Tatjana koja se živeći duboko u ruskoj provinciji 19. stoljeća prepušta maštarijama, idealizirajući slučajnog znanca Onjegina, nedostojna njezine iskrene ljubavi. Osim Tatjane, autorova najdražeg lika, s osobitim je simpatijama opisao i pjesnika Lenskog, Onjeginova prijatelja, koji strada u dvoboju od njegove ruke zbog hira.

U spletu osobnih tragedija likova moguće je prepoznati karakterističnu autorovu misao o nemoći čovjeka u postizanju sreće za kojom žudi po prirodi svoje naravi. Predsmrtna arija Lenskoga, kao i glasovit noćni prizor u kojemu Tatjana piše ljubavno pismo Onjeginu, ubrajaju se u najljepše ulomke slavenske operne literature.

Predstava je nastala u koprodukciji s Hrvatskim narodnimkazalištem Ivana pl. Zajca u Rijeci, u kojoj će biti izvođena u prosincu 2014.

Scenograf je Luigi Scoglio, koreografkinja Diana Theocharidis, a oblikovatelj svjetla Bogumił Palewitcz. U predstavi će ove sezone nastupati Cecilija Car i Željka Martić (Larina), Valentina Fijačko i Adela Golac Rilović (Tatjana), Jelena Kordić (Olga), Neda Martić i Branka Sekulić Ćopo (Filipjevna), Robert Kolar i Ljubomir Puškarić (Onjegin), Domagoj Dorotić i Stjepan Franetović (Lenski), Luciano Batinić i Ivica Čikeš (Gremin), Mario Bokun i Ladislav Vrgoč (Triquet), Robert Palić i Alen Ruško (Zareckij) te Ante Batinić Antonio Brajković (Kapetan).

Ovogodišnje izvedbe održat će se u petak 14. studenoga, ponedjeljak 17. studenoga, utorak 18. studenoga, četvrtak 20. studenoga i srijedu 26. studenoga u 19.30.