Htjela sam započeti članak time kako je Wes Anderson s već više od nekoliko svojih filmova postao iznimno zamoran, ali samo razmišljanje o tome toliko me umorilo da sam prvo morala malo prileć. Sada, dvadesetak minuta kasnije, osjećam se kao kad sam tijekom filma 'Asteroid City' nastojala ostati budna. Težak zadatak. Ne nemoguć, ali težak.

Filmovi Wesa Andersona, naime, oduvijek su visoko stilizirani. Svi izgledaju kao da su provučeni kroz tehnički, ali i mentalni Hipstamatic filtar, a ako ćemo seljački - svi su vrlo žuti. U prva tri - 'Bottle Rocket', 'Rushmore' i 'Royal Tannenbaums' još je nekako uspijevao pomiriti stilizaciju s prikazom stvarnih ljudi i stvarnih emocija, ali od tada - štanga. Možda u jednoj od sto pedeset osam priča 'Royal Budapest Hotela', ali možda mi se to čini zbog optimizma pamćenja. Wesu Andersonu stil je oduvijek bio mnogo važniji nego supstancija. I to mu filmove čini sve zamornijima.

'Asteroid City' ne samo da nije iznimka, nego je baš onako lijepo, predvidljvo i dosadno - najzamorniji dosad.

Kad kažem 'zamorno' ne mislim nužno ni loše ni glupo, ali ne mislim bogme ni dobro i pametno. Osim što se Anderson toliko trudi da bude pametan, referencijalan i METACITATAN tako da svakog normalnog gledatelja zaboli kosa. Sve mora imati veze s nečim drugim, sve se mora izraziti kroz referencu na nešto treće, nijedna se emocija ne smije izraziti, nego se treba prikazati u obliku nekog zastarjelog uređaja, ispeglane košulje ili mrtvo-ozbiljno izgovorene rečenice kojoj bi se u svakom drugom filmu ljudi nasmijali jer je previše patetična. 'Mi smo dvoje katastrofalno ranjenih ljudi koji ne izražavaju dubinu svoje boli jer to ne želimo', kaže u jednom trenutku Scarlett Johansson.

Priča u kontekstu Andersonova univerzuma čak i nije onoliko suludo komplicirana i razvodnjena bezbrojnim rukavcima kako je to inače uobičajeno za njega. Asteroid City gradić je stvoren u pustinji, namijenjen održavanju kampa za tinejdžere koji vole sve u vezi sa svemirom. Izgrađen je na mjestu gdje je prije par tisuća godina pao asteroid. Jason Schwarzman tamo dovodi svoje četvoro djece, od kojih je najstariji sin zaljubljen u svemir, a ni on ni tri mlađe kćeri ne znaju da im je majka mrtva već dva tjedna i da tatica njezin pepeo naokolo nosa u plastičnoj posudi. U kamp je došla i Scarlett Johansson sa svojom kćeri, također zaljubljenicom u svemir, a Scarlett je filmska zvijezda, prilično blazirana i distancirana. Tamo je još dosta ljudi koje glumi još hrpa poznatih glumaca jer Wesa Andersona više nitko ne odbija i uloga u njegovu filmu dobro izgleda u CV-ju.

I što da vam kažem? Sad tu slijedi priča koju vam neću dalje prepričavati da vam ne spojlam, poanta filma, kao i uvijek kod Wesa, vrti se oko smisla života, s tim da to ovdje i drito kaže preko nekoliko puta u dijalogu, Wes misli da je duhovit, iako nije i tak. Zijev. Zamorno. Možda je vrijeme da prestane snimati jedan te isti film, samo sve zamornije i zamornije.