U raznoraznim obljetnicama i feštama, EU-foriji i festivalima zagubila se 140-ta obljetnica otvaranja perivoja na Trgu Nikole Šubića Zrinjskoga u Zagrebu, koja nema samo lokalni značaj, zato što je Zrinjevac prvi veliki gradski park u Hrvatskoj, znamen i simbol opće modernizacije. U sklopu parkovnog okvira središta Zagreba, poznatom kao Zelena potkova, Zrinjevcu pripada najviše mjesto. Nije samo najstariji, najveći, najživlji i najljepši, kako misli većina, nego je i ishodište tog najvećeg urbanističko-arhitektonskog ansambla i otjelotvorenje pojma gradskog parka: ideala epohe uspona građanskog društva. Sve novo i bolje, sve idealno povezuje se sa Zrinjevcem, tako da je njegova povijest svojevrsno ogledalo u kojem se u višestrukim prepletima zrcale stvarnost i utopija. Takmac mu je kasnije postao raskošni parter trga Franje Josipa I. (kasnije kralja Tomislava), a oba su bili i ostali nenadmašenim urbanim i kulturnim simbolom Zagreba u doba kad je postajao metropolom.

NASTANAK, TRANSFORMACIJE, OBNOVA

Dok povijest Trga Nikole Šubića Zrinskoga broji 140 godina, povijest javnoga trga na tom mjestu broji čak 187 godina. Naime, ovdje je prije perivoja, gotovo pedeset godina bilo stočno sajmište. Zasnovano je 1826. odlukom da se trženje stokom ukloni s Trga tridesetnice ili Harmice, glavnog tržišta i prometnog središta koji se izgradnjom oboda i uređenjem plohe pomalo počinje pretvarati u urbani trg. Mjesto za novo stočno sajmište izabrano je u njegovoj blizini, uz komunikaciju koja je od Petrinjske ulice krivudavo vodila do Savske ceste, povezujući dvije povijesne ceste kojima u grad stižu ljudi i roba. Upravo taj prometni potencijal mjesta bio je presudan za izbor sajmišta. Sajmište je za trećinu veće od Harmice, a oblik mu je pravilna pačetvorina. Prvi je planirani trg Donjega grada.

Od 1826. do 1864. njegovi tjedni i godišnji sajmovi stvorili su tu tradiciju „fihplaca“. Trgovci izbliza i izdaleka prodaju krupnu i sitnu stoku, a „s kola“ poljoprivredne i obrtničke proizvode. Na rubovima su se utaborili krčmari, slaninari, pekari, slastičari, a njima se pridružili raznorazni zabavljači, akrobati, cirkusanti, čarobljaci, vidovnjaci sa svih strana svijeta – šareni svijet koji odvajkada i posvuda napućuje sajmove. Novi terg, kako se s vremenom počinje zvati, centar je tadašnje masovne kulture. Tu se pazarenje smjenjuje s veselicama, zabavama i priredbama, a među njima se najznamenitijom tradicijom kiti „banska inštalacija“: svečano predstavljanje bana puku s obvezatnim volom na ražnju, obiljem kruha i lagvima vina.

Preobrazba Novog terga (od 1866. Trga Nikole Šubića Zrinskoga) u perivoj bila je dugotrajna i određena oprečnim pobudama. Dok su neki željeli da se uljudi u perivoj obrubljen palačama, drugi su ustrajali na tradiciji koju je ovjekovječio August Šenoa u Zagrebulji o Kraljevskom sajmu na Novom tergu. Stoku, njezine trgovce i kupce pokušalo se prvi put istjerati 1864. godine uoči velikog dogođaja za koji se Zagreb pripremao više od godinu dana: prve šumarsko-gospodarske izložbe koja je trebala prikazati proizvodnju svih gospodarskih grana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Neposredno prije njezina otvaranja na velikoj neuređenoj površini ispred zgrade sagrađene 1859. za opću bolnicu i u njoj (danas su u njoj Rektorat Sveučilišta i Pravni fakultet), predloženo je da se s Jelačićeva trga ukloni dnevno tržište i smjesti na Novi terg, a stočno tržište s njega premjesti na područje Ciglane, u blizini Južnog, danas Zapadnoga kolodvora, otvorenoga prije dvije godine (1862.). Gradska skupština prihvatila je prijedlog, ali su mu se ujedinjeni zagrebački krčmari usprotivili zajedničkom tužbom. Stoga je doneseno kompromisno rješenje. „Vašar smiešćuje se definitivno na novi terg“, stočni sajam „privriemeno“ na Ciglanu, ali na Novom tergu „privriemeno“ ostaju krčmari i slaninari sa svojim šatorima i dašćarama. Tako je i bilo u godini velike i važne izložbe, kada se Zagreb želio prikazati gradskim i europskim. No poslije je sve ostalo po starome, i na Jelačićevu i na Novom tergu.

Prijedlog ipak nije pao u zaborav. U novoj generalnoj regulacijskoj osnovi grada, donesenoj godinu dana poslije (1865.), Novom tergu namijenjeno je da postane glavnim tržištem, s velikom zgradom tržnice u sredini. Na njegovom zapadnom dijelu sagradila bi se nova župna crkva, zgrada Glazbenog zavoda i đački dom. No trg će još nekoliko godina ostati blatištem i posve neprikladnim za dnevno tržište. Na njegovu se uređenju počinje ustrajati od 1866. godine, kad je u sredini Jelačićeva trga postavljen spomenik banu oko kojega se još rasprostire otvoreno tržište. „Vriedno bi bilo da se uklone mesnice, piljarice, kramari i sajmovne dašćare... sve to bi se to na Zrinjskov trg premjestiti moglo, a s toga se urediti mora, jer svietu se dakako neće gaziti blato do koljena", pišu novine Pozor u siječnju 1867.

Tri se godine, od 1867. do kraja 1869., rastežu rasprave o uređenju tržišta i napokon se uz podršku gradonačelnika Dragutina Cekuša i osobit angažman njegova zamjenika, Pavla Hatza, potvrđuje nova zamisao. Trg bi se uredio kao perivoj, a ne kao tržište, kako je planirano. Posljedica te odluke bila je da je dnevno tržište ostalo na Jelačićevu trgu do sredine dvadesetoga stoljeća. Stočnom sajmištu mjesto će biti određeno ispred još prazne, nenaseljene bolničke zgrade, na području oranica i livada kojem je generalna osnova namijenila da postane gradski trg, a ne „fihplac“ (to je današnji Trg maršala Tita). I tu će se sajmište žilavo održavati, čak i nakon 1882. godine kad je golema zgrada primila Sveučilište. Istjerat će ga tek druga šumarsko-gospodarska izložba 1891. godine.

Projekt za preuređenje trga perivoj izradio je 1870. novi gradski mjernik, prvi moderni zagrebački urbanist, Rupert Melkus (1833.-1891.). Razdijelio je površinu trga u četiri dijela, obrubio ih alejama, a u središtu nacrtao prostranu rondelu. Za aleje građani i vlast odabrali su platane, tada veoma moderne za gradske parkove i drvorede. I kao što su dvoredice platana ostale prepoznatljivo obilježje Zrinjevca, tako je jednostavan Melkusov tlocrtni predložak postao mjerodavnim uzorom za kasnije uređenje ostalih trgova. Projekt perivojnog partera povjeren je pak uglednom vrtnom umjetniku, upravitelju svih bečkih javnih parkova, dr. Rudolphu Siebecku. Suzdržanim oblikovanjem on je naglasio glavnu funkciju perivoja kao šetališta i okupljališta pod sjenovitim pokrovom krošanja platana time što je njegove zelene plohe tek na uglovima i uz rondelu ukrasio nasadima u tradicionalnim oblicima geometrijskog parka: grbovima i kartušama.

Dvogodišnje uređivanje Zrinjevca – velik građevinski zahvat – postojano je ometala i otezala nespremnost trgovaca, kupaca i različitih sajamskih etablismana da se maknu odavle. Stočno se sajmište neprestano selilo s kraja na kraj i napokon je golemim trudom Ruperta Melkusa izbačeno 1872. s trga. Perivoj je predan na uporabu u ljetu 1873. i oduševio čitav grad. Razgledanje perivoja, a ubrzo i posjećivanje – svakodnevno, a osobito masovno u nedjelju i za blagdane – postaju ritual zagrebačkog života. Uz vojnu glazbu, sladoled i slastice, uparađeni Zagrepčani svih uzrasta posvajaju Zrinjevac kao novost koja im nudi ljepotu, društvenost i kulturu. No tada osim perivoja na trgu još nema ničeg nova. Doduše, u prvoj palači trga izgrađenoj već 1874., njen vlasnik barun Ljudevit Ožegović uredio je kavanu „Zagreb“, prvu zrinjevačku i najljepšu zagrebačku. Veliku neorenesansnu palaču sa svih strana okružuju zdanja grada, vremena i mjere života koji u toj smjeni kultura naglo tonu u zaborav. Prijedlozi i rasprave o izgradnji oboda trga smjerat će promjeni, čak i ugroziti integritet perivoja.

Naime, netom što je predan javnosti na uporabu, na južnom dijelu partera predložena je „monumentalna palača“ za buduće sveučilište. Iduće, 1874. javila se ideja o „parnoj kupelji“, „negdje na trgu“. No prava bitka za Zrinjevac vodit će se 1876. godine kada se žestoko polemizira o lokaciji palače Jugoslavnske akademije znanosti i umjetnosti s Strossmayerovom galerijom. Građanstvo je osporilo prvotnu lokaciju na platou Grič u Gornjem gradu, tek uređenom kao šetalište, a rasprave se usredotočuju na Zrinjevac, tada jedini uređen donjogradski trg. S Akademijom i Strossmayerovom galerijom povezuje se pitanje Narodnog muzeja, koji vapi za smještajem, pa se razmatraju alternative: manja palača za Akademiju s Galerijom i veća za Akademiju, Galeriju i Muzej, a obje se predlažu na južnom polju perivoja. No ugledan stručnjak, vladinin inženjer Emerik pl. Halper Sigetski (1830. - 1896.) obranit će zrinjevački perivoj predloživši da se palača gradi južno od njega, što će ga pak potaknuti da zasnuje novi, Akademički trg (kasnije J. J. Strossmayera). Neposredno nakon toga, 1877. godine, drugi, podjednako uvaženi stručnjak, inženjer Juraj Augustin (1833.-1917.), u rangu ministra, predložio je na jugozapadnom kraju veliku palaču za sveučilište, dok bi se u golemoj i već oronuloj tzv. Petrinjskoj vojarni na istočnom kraju okupile sve srednje škole, a na mjestu ženske kaznioce podignula Sudbena palača. Od svega sagrađena je potonja kao prvo javno zdanje koje će ubrzo slijediti Akademijina palača. Od 1879. godine obode ubrzano zaposjedaju reprezentativne privatne palače u tada modernom neorenesansnom stilu koji će postati obilježje Zrinjevca.

I perivojni parter mijenja tada lice. Novi gradski vrtlar, Josip Peklar (1837.-1911.) razdijelio je četiri polja stazama u dvije cjeline, tako da ih je sada osam. U sredini su rondele. Svi su likovi optočeni cvjetnim porubima, a unutar njih porazmješteni su kružni nasadi. Narodne novine u rujnu 1879. izvještavaju: „Pred očima ti se rasprostire slikoviti sag“. U lipnju 1881.: „ Zrinjski trg je više bašća za ukrašenje grada s exotičnimi rastlinama, rietkim biljem, raznim umjetnim nakitom... tu dražestno cvatu petunije, floksi, verbene posred hrpah mnogobrojno.“ U srpnju 1884.: „Osnova nasadah je takova, da se na ovom velikom prostoru može otvoriti veličanstven cvietnik.“

Na mjestu središnje rondele od 1866. godine, kad je Novi terg preimenovan, očekuje se spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom. No još 1873. predloženo je da se tu postavi kip Blažene Djevice Marije, koji će bečki kipar Anton Dominik Fernkorn odliti prema kipu iz sedamnaestog stoljeća, do 1869. na Markovu trgu, kasnije postavljenom na Kaptolu. Potom je kavanar Marx ponudio da tu podigne „kiosk od mjedena željeza“ za prodaju napitaka i slastica, a 1877. govori se o „vodometu“, i najposlije „kolosalnom monumentu Zrinjskom“.

Kipar Ivan Rendić, tada u Zagrebu, spojit će spomenik i fontanu s vodoskokom u uistinu veličajnoj, tipično historicističkoj viziji. „Spomenik prikazuje tvrđavu, na kojoj stoji junak da ju brani. Na piedestalu, koji ima na sve četiri strane kipove predstavljajuće starodrevnu ratnu opremu, uzdiže se osoba Nikole Zrinskoga... U desnici drži mač, ljevicom oslonio se na zastavu, a desnom nogom stao na stien od topa. Tako stoji kao uzor junačina, hrvatski Leonida... Na prednjoj strani piedestala nalazi se slika, koja predstavlja čin obsiedanja tvrdjave Sigeta. Tu je naime Nikola Zrinjski na mostu pred tvrdjavom, sjedeć na konju. Uz njega stoji vjerni mu drug Alapić. Spomenik okružen je vodovodom i ogradom.“ Potom je Matica Hrvatska predložila da se duž staza sukcesivno postave poprsja znamenitih Hrvata, prema uzoru na rimski Monte Pincio. Perivoj bi se pretvorio u svojevrsnu memorijalno-kultnu sredinu: mjesto sjećanja, štovanja i kontemplacije.

Program je realiziran fragmentarno. Na južnom dijelu, preko puta Akademije, u polukrugu postupno su postavljena poprsja najprije Julija Klovića i Andrije Medulića (1879.), pa Krste Frankopana (1884.) i Nikole Jurišića (1886.), naposljetku Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Ivana Mažuranića i Rugjera Boškovića (1911.). Unutar polukruga njeguje se do danas velika, raskošna cvjetna rondela. Na mjestu predviđenu za Zrinskoga postavljen je 1891. Glazbeni paviljon koji je gradu darovao veletrgovac Eduard Prister, ugledni pripadnik zagrebačke Izraelitske općine, slijedeći primjer liječnika, amatera meteorologa i prvog hrvatskog balneologa, dr. Adolfa Holzera koji je još 1884. darovao Meteorološki stup. I stup i paviljon projektirao je Hermann Bollé. Tako je Zrinjevac održao i zadržao posve profani karakter promenade, zadugo zagrebačkog korza.

Parteru je treće lice pridao gradski vrtlar Franjo Jeržabek (1862.- 1935.), koji je 1893. smijenio Josipa Peklara. Možda je povod bio vodoskok na sjeverozapadnom polju koji je besplatno projektirao i izveo Hermann Bollé, ali vjerojatnije promjena ukusa i mode. „Promjenit će se slog nasadah u cijelom parku na Zrinjevcu u francuzki... odstranjeno je sve ono grmlje koje je do sada obkoljavalo pojedina polja... razdieljene su nasade na četiri izdubljena polja... a okrajke riešit će nasade u francuskom slogu... U svako polje doći će jedan bassain s vodom u obliku samoga polja, a usried bassaina imale bi se smjestiti odgovarajuće figure ili vodometi.“ Jeržabek se vratio jednostavnom i klasičnom Siebeckovu konceptu, ali je parteru pridao plastičnost i naglašenu dekorativnost. Mramorni bazeni s vodoskocima i figuralnim kompozicijama, po svoj prilici alegorijama, nisu ostvareni, iako je bogati kućevlasnik sa Zrinjevca, građevni poduzetnik Hermann Eisner, izrazio volju da ih financira. Umjesto kićenih fontana na južnim su poljima podignuti priprosti betonski bazeni – ipak s vodoskocima. Sklad arhitekture i vrtne umjetnosti, upotpunjen od 1891. do 1894. preuređenjem perivoja, savršeno izražava idilično-reprezentativni značaj sredine. Kao skupno umjetničko djelo, koje suoblikuje više disciplina, Zrinjski je trg najcjelovitije svjedočanstvo kulture utemeljiteljnog razdoblja (Gründerzeit). Stilski ga karakteriziraju neorenesansni stilski oblici.

Kao sredina urbanoga stanovanja najviše razine Zrinjski trg održava se do 1890-tih godina. Otada intervencije u prizemljima kuća i palača svjedoče o novim urbanim funkcijama koje mu nameće urbanizacija Donjega grada. Gradnjom kolodvora godine od 1890. do 1892. Donji grad doseže svoju planiranu južnu granicu. Donedavno na granici grada, Zrinjski trg sada postaje dijelom užega središta i od njega se očekuju i dodatne, javne i poslovne funkcije. Svojim položajem, na putu do glavnoga kolodvora, taj trg dobiva i novu prometnu važnost jedine komunikacije do središta grada. Na njegovoj se zapadnoj strani planira i do ubrzo 1893. uređuje tramvajska pruga.

Do prijeloma stoljeća sve kuće Zrinjskoga trga, pa tako i zapadne strane, bile su isključivo stambene, osim Sudbene zgrade i Akademije. Jedina iznimka među stambenim kućama dotad je bila kuća baruna Ljudevita Ožegovića, Zrinjski trg 17, s kavanom „Zagreb“, koja je bila i zadugo ostala jedina kavana na potezu od Jelačićeva trga do kolodvora: otmjeno i omiljeno stjecište i simbolična točka Zrinjevca na prijelomu stoljeća. Ostala je to i u čitavom razdoblju između dvaju svjetskih ratova. No u međuratnom se razdoblju u svim kućama zapadnoga dijela Zrinjskog trga prizemlja prenamjenjuju u lokale trgovačke ili poslovne namjene. Te adaptacije karakterizira težnja za potpunim iskorištavanjem nekada stambenih prostorija za novu svrhu. Dok se 1920-ih godina težilo kvalitetnom oblikovanju portala, tridesetih se godina javljaju težnje purističkoj modernizaciji. To je i inače doba kada se niz vrijednih donjogradskih kuća potpuno purificira – doslovno se guli njihova plastička dekorativna stilska oprema – pa one gube svoj stilski identitet i postaju hibridi koji najprije svjedoče o vremenu koje ideološki i stvarno atakira na baštinu. Poratno razdoblje obilježavaju tek adaptacije postojećih lokala.

Veliki sportski i kulturni spektakl, Univerzijada, održan 1987. godine, potaknuo je i uređenje pročelja kuća Zrinjskoga trga. Analiza tih zahvata svjedoči o složenosti obnove pojedinih sastojaka spomeničke sredine u situaciji kad nije postojao plan sustavne obnove cjeline. Opći je dojam da se postupalo pragmatično. Zahvate su uglavnom poticali korisnici, odnosno investitori, a ishod je ovisio podjednako o njihovim zahtjevima kao i o znanju i sposobnosti konzervatora i projektanata, kojima su se, uglavnom neselektivno, ti zahvati povjeravali. Najuspješniji svjedoče da se obnova pripremala povijesnoumjetničkim i restauratorskim istraživanjem, a kvalitetu provedbe osiguralo je kreativno sudjelovanje projektanata. Smjeralo se popravku i poboljšanju, no interveniralo se na razini forme, ne razmatrajući u pojedinim slučajevima potrebu sadržajne promjene koja bi bila u korist povijesne građevine i ambijenta trga.

Nešto kasnije od uređivanja kuća započela je obnova perivoja. Za razliku od većine kuća, koje nisu pojedinačno zaštićene kao kulturna dobra, nego se potpuno neodređeno štite u ime „ambijentalne vrijednosti“, perivoj je još 1970. upisan u Registar posebno zaštićenih spomenika prirode, kao spomenik prirode, ne kulture. Registracija nameće svim intervencijama u perivoju najviše zahtjeve, po mogućnosti restauraciju. U tom je smislu 1992. obnovljen Glazbeni paviljon, potom 1993. Meteorološki stup, a 1995. arhitekt Mihajlo Kranjc sa suradnicima izradio je elaborat za uređenje pločnika, koji u intenciji smjera djelomičnoj restauraciji. Njegova su osnovna obilježja: popravak, sanacija i obnova. Taj je projekt doživio tri revizije, a obnova pješačkih površina započela je 1999. Bitna je inovacija bila unošenje u perivoj kopija povijesne urbane opreme: klupa i parternih kandelabara koje je minuciozno istražio i rekonstruirao Silvije Novak, povjesničar umjetnosti, tada konzervator Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, danas njegov predstojnik. Uređenje pješačkih površina prvi je pokušaj djelomične obnove nekog historicističkog perivoja u Zagrebu koji iznosi određeni metodski model.
Obnova partera perivoja započela je 2000., nažalost bez slične teorijske potke. Ona nije odgovorila na temeljno pitanje: teži li se rekonstrukciji ili interpretaciji perivoja u stilu epohe kada je nastao. Obnovljeni parter nije ni rekonstrukcija ni interpretacija povijesnog partera, nego proizvoljna, gotovo naivna parafraza oblika i stanja, kako ih dokumentiraju brojni prikazi, najprije fotografije ili razglednice.

Gledajući taj dugotrajni proces obnove trga unutrag, može se reći da se obnova odvijala gotovo u sučeljenju različitih pristupa. Najčišći se pristup razabire na kućama, čiji stilski identitet nije bio narušen različitim intervencijama, a obnovom se tu doista težilo restauraciji. Kuće čiji je stilski identitet oštećen u zoni prizemlja uređivane su u okviru mogućnosti, zadanih potrebama, zahtjevima i sredstvima investitora, te znanjem pojedinih konzervatora i projektanta koji su se bavili pojedinim kućama. Rezultati se razlikuju kvalitetom. Obnova pješačkih površina težila je djelomičnoj restauraciji, koja u izvedbi detalja nije uvijek dosegnula pretpostavljenu kakvoću. Obnova perivojnog partera nije se, naprotiv, ravnala teorijskim postavkama koje se razabiru u obnovi najvećeg dijela arhitektonskih spomenika, ma koliko one bile različite. Ona je plod proizvoljne improvizacije koja vlada u uređenju svih zagrebačkih povijesnih parkova. Svi ti zahvati, u koje je uloženo mnogo materijalnih sredstava, rada i znanja, rezultat su neosviještenog odnosa prema izuzetnom spomeniku kulture, ne samo Zagreba nego i cijele Hrvatske, koji se i danas ne poima kao cjelina, skupno umjetničko djelo, što on jest, nego se štiti i uređuje parcijalno. Umjesto različitih povoda i prigoda, u kojima se na brzinu uređivalo pojedine dijelove sredine, obnova bi se morala temeljiti na preciznom planu, a improvizaciju bi morala smijeniti sustavnost provedbe. Obnova Zrinjskoga trga dokument je vremena i sredine, koji u mnogočemu nisu dorasli baštini koju im je namrla prošlost. No Zrinjevac je, kao nekad, i nadalje omiljeno stjecište, kako to svjedoče periodične anketa, a najviše i najbolje prisutnost građana.