Damir Avdić proteklih je godina izgradio vjernu publiku na prostoru bivše Jugoslavije, napose Hrvatske, koja obožava njegove furiozne koncerte i uznemirujuću muziku. No Avdić se u međuvremenu okušao i kao književni autor, a nedavno je u Hrvatskoj objavljena njegova četvrta knjiga 'Ne želim da pobijedim.'.

Riječ je o, kako je napisao urednik knjige Kruno Lokotar, 'bujici sjećanja i refleksija' koja prikazuje 'šaren materijal ljudskog života, pomiješane naslage vremena i iskustva, pripovijesti, anegdote, parole, dosjetke, psovke, krikovi i stihovi'. To je autentična proza 'lišena straha i kalkulacija', što se sugerira i kroz sam naslov, koji završava – točkom!

Zato smo s Damirom Avdićem porazgovarali o 'Ne želim da pobijedim.', no neizbježna su bila i pitanja o njegovim sad već legendarnim koncertnim nastupima.

Prije svoje aktualne izvođačke inkarnacije imali ste dugu muzičku karijeru. Poželite li se nekad opet okušati kao dio benda ili u nekom drugom klasičnijem izričaju?

Ne. A i ako bih radio s bendom, to ne bi bile ove pjesme i ovaj način izražavanja.

Koliko je fizički i psihološki iscrpljujući standardni nastup? Je li riječ o showu ili uživljavanju?

Fizički je dosta iscrpljujuće, kao uostalom i sve čemu se daješ do kraja, a to onda tebe ispunjava, tako da kako god okrenem, na dobitku sam. A ovo drugo, ne mislim da sam showman, mada sam svjestan da me neki i tako vide, i nemam nikakav ritual kojim 'ulazim u lik'. Uzmem gitaru i tu sam.

'Ne želim da pobijedim.' Vaša je četvrta knjiga. Smatrate li da Vam je pripovjedački registar neovisan o izvođačkom, je li riječ o istoj poetici?

Isprepleteni su dosta, nastaju usporedo, uzimaju jedno od drugoga, ali nisu uslovljeni jedno drugim. Mislim da možete čitati knjige a da ne znate da se bavim muzikom.

Neki autori s ljevice, poput Vuka Bačanovića i Borisa Postnikova, u Vašim su pjesmama prepoznali desničarske stavove. Jeste li se preispitali, odnosno jeste li možda doista postali konzervativniji s godinama u skladu s onom Churchillovom?

Prepoznajemo ono što želimo prepoznati, zato često ista stvar ima više tumačenja, a tumačenja se tiču onoga koji tumači. Ima dovoljno onih koji me preispituju, tako da ja ne moram.

Ovu ste knjigu pisali kao u stilu struje svijesti, a najviše se bavite odnosom među generacijama i odgovornosti roditelja za djecu. Što prepoznajete kao glavne napetosti tih odnosa?

Ne znam što su glavne napetosti, ali najveći je poraz taj da mladost uglavnom završi kao 'starost' protiv koje se borila i na isti način guši ono novo što dolazi i nameće besmislenu i iscrpljujuću borbu sputavajući ih u najljepšim godinama, etiketirajući ih, prozivajući ih i na taj način ih dresira kako bi i oni nastavili sputavati mladost koja će doći iza njih. To se neće nikada promijeniti.

Koliko Vaše mladosti ima u onome opisanom u 'Ne želim da pobijedim.'?

Puno. Ali naravno nije se sve desilo kako je opisano. Volim iskarikirati stvari.

Je li vrijeme da roditeljska generacija shvati kako je uništila budućnost svoje djece i da su od svojih roditelja dobili mnogo više nego što ostavljaju vlastitoj djeci? Odnosno, zašto izostaje sukob generacija?

Ne znam. Možda zato što svaka generacija završi kao prethodna. Ustoliči se i priča 'kad smo mi bili mladi…' A istina je da su naši roditelji ostavili puno više nama nego što ćemo mi svojoj djeci. Ali ne zato što su bili bolji ljudi od nas i što su voljeli svoju djecu više nego što mi volimo našu, već zato što su živjeli u sistemu čija je kolektivna svijest bila izgradnja, obrazovanje, jednakost, ispred nacije, religije, pohlepe. Ali apsurd je to da nismo mi ti koji uništavaju budućnost svojoj djeci, nego isti ti koji su gradili! Devedesete su dobili pravo glasa kojim su mogli zadržati sve što su izgradili, ali po tome kako je većina glasala ispada da je većina gradila zato što su morali, a ne zato što su vjerovali. Danas, kad su prošla više od dva desetljeća i kad je pušiona neviđena, 'bude se' opet, ali onaj 'san' se neće vratiti. Izgubljena je velika šansa za boljim svijetom na ovim prostorima. Možda neke druge generacije naprave nešto. Generacije koje se nas neće ni sjećati.

Kako komentirate stanje u BiH, s naglaskom na prosvjede u veljači, poplave u svibnju i nadolazeće izbore. Ima li uopće nade da će se nešto promijeniti na bolje?

Kako god komentirate stanje u BiH, stanje u BiH iznenadi.

Dolazite iz Tuzle, posebne sredine u BiH koja je očuvala ideju multikulturalnosti, a živite u Sloveniji. Možete li se zamisliti kao povratnik u Bosnu?

Kad jednom odeš pa se vratiš poslije nekog vremena, to nije povratak, nego dolazak, jer te ne čeka ono što si ostavio, već nešto sasvim drugo. Mijenjamo se mi i sve oko nas. Povratak je iluzija, zato je jako puno razočaranih. Ja dolazim i nastojim naći ono što mi se sviđa. Ono što mi se ne sviđa mogu naći bilo gdje. A da li bih živio tamo, zavisi od okolnosti u kojima ćemo se naći. One određuju naše odluke, a ne naši stavovi. Poznajem ljude koji su rekli da se nikad neće vratiti, vratili su se, a znam i one koji su rekli 'samo da sakupim nešto para i eto me nazad', imaju dovoljno, ali se ne vraćaju.