U jednoj sceni filma 'Naslijeđeno zlo', tinejdžer Peter Graham, sin glavne junakinje, sa svojim školskim kolegama i nastavnikom obrađuje temu tragičnog junaka u Sofoklovim dramama. Raspravljaju o tome je li sudbina tragičnog junaka gora u slučaju kada on ima izbora ili je tragičnija kada tog izbora nema - kada mu je sudbina unaprijed zacrtana. To je ključna scena i za Petera i za obitelj Graham, ali i za cijeli film. Peter će, naime, u jednom stravičnom događaju ubrzo nakon te rasprave u učionici upoznati svoju tragičnu krivnju, a do kraja filma saznat ćemo da se ona prenosi kroz čitavu njegovu obitelj. Peter, njegova majka, sestra i otac jednostavno od samog početka nisu imali izbora.

'Naslijeđeno zlo' upravo je zbog toga stravično. Od samog početka - kada upoznajemo Annie Graham (Toni Collette), umjetnicu koja se bavi izrađivanjem minijatura svijeta oko sebe (kuća, prostorija u bolnicama, ljudi u životnim situacijama) - i njezinu obitelj: sina Petera, kćerku Charlie i supruga Stevea. Upoznajemo ih upravo u trenutku kada sahranjuju Annienu majku. Annie na sprovodu o majci govori na neobičan način - kao o teškoj, tvrdoglavoj, emotivno zatvorenoj i tajnovitoj osobi, a poslije, na grupnoj terapiji za osobe koje su pretrpjele gubitak nekoga bliskog - saznajemo i još mnogo više. Annien odnos s majkom bio je mnogo više od uobičajenog problematičnog odnosa majke i kćeri, a Anniena obiteljska povijest mnogo gora od 'obične' obiteljske disfunkcije - otac joj se, zbog psihoze od koje je bolovao, namjerno izgladnio do smrti, brat joj se sa 16 godina objesio u majčinoj sobi, ostavljajući pismo u kojem za samoubojstvo krivi majku...

No koliko god problematično izgledao Annien odnos s majkom i obitelji iz koje potječe, pravi užas tek nas čeka u nadolazećim dijelovima priče. Peter jedne večeri od svoje majke Annie traži da mu posudi auto jer želi ići na tulum sa svojim školskim kolegama. Annie mu dopusti, ali samo pod uvjetom da sa sobom povede svoju trinaestogodišnju sestru Charlie. Charlie je neobična djevojčica - nikad se ne smješka, svijetom hoda s beživotnim izrazom lica osobe nekoliko desetljeća starije od sebe, u svoj notes crta neobične, nerijetko jezive crteže, rijetko govori, u stanju je škarama odrezati glavu mrtve ptice, a od sprovoda njezine bake - koju je jako voljela - vidimo i da ima neke neobične vizije. Charlie ne želi ići na tulum sa starijim bratom, ali njihova je majka vrlo jasna - ili će ići oboje ili ne ide nitko, pa na kraju oboje odlaze. Na tulumu Peter ostavlja Charlie samu jer želi pušiti travu s frendovima, pa joj predlaže da se 'ogrebe' za komad čokoladne torte koju dijele neke cure na tulumu. Charlie to učini, zbog alergije na orašaste plodove se počne gušiti, Peter je u panici odvozi autom u bolnicu i... ovdje ću zastati da ne bi bilo spoilera.

Iako su događaji u obitelji Graham začinjeni dobrom dozom natprirodnih jeza, kao što su prikaze, duhovi, prizivanja onostranog i spontanog spaljivanja, pa i ponekim gadnim prizorom tijela s odrubljenom glavom ili mrava koji plaze po leševima - prava strava, pravi užas ove priče zapravo nije u njima. Malo me što od tih 'klasičnih' horror-prizora u 'Naslijeđenom zlu' doista prestrašilo - mislim da sam samo pred jednim prizorom imala potrebu prekriti oči. No gotovo sam cijeli film provela smrznuto sjedeći, prikovana uz stolac zbog osjećaja užasa i tjeskobe.

Ono što se obitelji Graham u 'Nasljeđenom zlu', naime, događa jedna je nezamisliva tragedija, nesretan slučaj koji izaziva golemu bol i krivnju, ponajviše u majci Annie i sinu Peteru. No kroz daljnji razvoj priče - a i po nekim nagovještajima koji su vidljivi prije same užasne nesreće - pomalo saznajemo da tu tragediju nisu mogli izbjeći. Ona je u njihovim životima prisutna kroz generacije, prenosi se s koljena na koljeno. Priča je to, dakle, o užasno disfunkcionalnoj, traumatiziranoj obitelji, o mentalnoj bolesti, o dubokom užasu koji izvire iznutra i koji se jednostavno mora prelijevati i na vanjski svijet.

To što ju je autor filma, očito vrlo nadareni Ari Aster odlučio začiniti i 'podebljati' natprirodnim, jezovitim elementima i prikazati kroz simboličnu priču o dijaboličnim kultovima i prizivanjima zlih onostranih bića - samo je narativno sredstvo, žanrovski folklor i, u mnogim slučajevima, posveta nekim klasicima horror-filma ('Egzorcist', 'Rosemaryna beba'). Najbolji horrori, uostalom, uvijek zapravo govore o zlu i jezi koju su u nama. Ovaj je tome dodao još i tragediju, bol i tugu. Dodamo li tome fantastične glumačke izvedbe Toni Collette kao Annie, Alexa Wolffa kao Petera, Gabriela Byrnea kao Stevea, Ann Dowd kao Joan i iznad svih - fenomenalne Milly Shapiro kao Charlie - mislim da smo dobili novi horror klasik.