Dvorana Mueller Kina Europa bila je ispunjena do posljednjeg mjesta na promociji knjige 'Trenuci katarze' povjesničara Tvrtka Jakovine, čiji je rad u publici okupio raznoliku ekipu. Uz jugoslavenskog diplomatskog doajena Budimira Lončara tu su još bili Aleksandar Stanković, Predrag Matvejevićpolitički analitičar Višeslav Raos Josip Manolićpisac Pero Kvesić, ali i mnogi Jakovinini studenti s Odsjeka povijesti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kao i obični štovatelji njegova historiografskog rada, čiji je vrhunac zasad monumentalna knjiga 'Treća strana Hladnog rata'.

'Trenuci katarze' su knjiga drugačijeg tipa, potekla iz novinskih tekstova i predgovora koje je Jakovina objavljivao proteklih godina, ali koji su za ovo izdanje – kako je naglasio urednik Seid Serdarević – značajno prerađeni i često prošireni. U pitanju su eseji o prijelomnim trenucima i ključnim ličnostima proteklog stoljeća, pa Jakovina tako piše, primjerice, o Staljinu, Churchillu, Titu, ali i ističe važnost Prvog svjetskog rata za razumijevanje svega što je do danas uslijedilo. Jakovina je na predstavljanju napomenuo kako je ta tema u domaćoj historiografiji nažalost ozbiljno zanemarena, te da 'nema Krleže, ne bismo imali ništa', misleći na njegovu dramu 'Vučjak' i slavne pripovijetke iz 'Hrvatskog boga Marsa'.

Ključna teza Tvrtka Jakovine, za koju sam kaže da nema razloga biti kontroverznom, jest da je ulazak Hrvatske u tadašnju Kraljevinu SHS odnosno kasnije Jugoslaviju bio 'najpozitivnije rješenje za nas kad je riječ o spajanju teritorija', jer bi 'druga rješenja značila da Italija dobije što joj je obećano', dakle cijelu Dalmaciju, dok bi ostatak išao Austriji, Mađarskoj itd. 'Nastankom Jugoslavije došlo je nakon dugo vremena do ujedinjavanja hrvatskog teritorija, te me čude kritike i nerazumijevanje tzv. državotvornih krugova', rekao je Jakovina.

Govoreći o svojem pristupu historiografiji Jakovina je istaknuo kako je 'uvijek loše i netočno svođenje ukupne povijesti na jedan njezin segment', odnosno da se na stvari treba diferencirano gledati, te da je 'promašena povjsničarska karijera ona koja zadovoljava ideološku formu'. Svoju fascinaciju Hladnim ratom Jakovina je objasnio time što je to 'jedini put da smo igrali svjetsku ulogu', a da je to na ovim područjima zapravo vrlo neistražen period.

'Trenuci katarze' pokazuju i autorovo vladanje činjenicama u svjetskom kontekstu, pa će čitateljima biti vrlo zanimljivo poglavlje u kojem Jakovina piše o ulozi i značenju ubijenog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja. J. F. K. u Jakovininoj interpretaciji nije 'toliko liberalan koliko se inače smatra', a pozornost je posvećena i njegovim ljubavnim aferama, pa se mogu očekivati i dijelovi eseja koji su 'skoro pa lascivni'.