Posljednji tweet koji je objavila redakcija Charlie Hebdoa sadržavao je karikaturu vođe ISIL-a Abu Bakr al-Baghdadija. Napad je izazvao val zgražanja u Francuskoj i potaknuo više od 100.000 osoba na spontani prosvjed u čitavoj zemlji u znak osude terorizma.

Nakon tragičnog događaja, došlo je i do diskusija nabijenih emocijama, reakcija i komentara, a mi smo za mišljenja pitali Alema Ćurina, Joška Marušića,  Vladimira Šagadina i Tonija Gabrića

Alem Ćurin, stripaš i ilustrator: 'Moje ime je Psovka! Kao i mojih pobijenih kolega'

Otvaram jučer meil dosta kasno, a iznutra skaču na mene pisma prijateljice iz Pariza.

'Da li si čuo šta je bilo u Parizu pre par sati?!'

Dva naoružana tipa su ušli u redakciju Charlie Hebdo... I pucali... Sredom im je nedeljni sastanak redakcije... Za sada se zna da ima oko 12 mrtvih... Od kojih Cabu... Isto toliko ljudi je trenutno između života i smrti... Nikad ovo ludilo neće stati!

Fanatizam je posledica unutrašnje praznine, gubitka smisla, u stvari nepostojeći smisao ili centar. Proizvodi ovog globalnog društva... Ovog našeg vremena: Kali yuga!
...
Moć nemoćnih. Nameće se Bog tu gde ga upravo uopšte nema... Bljak! Danas je meni Božić... U našoj crkvi sam bila kad se to desilo. Jedan užas više.
...
I Charb, i Tignous, i Wolinsky su ubijeni!
...
Je suis dégoûtée
...
Je suis Charlie!'

Jurim na internet, psujem sve po spisku. Ubilo Wolinskog, legendu moje mladosti? Vraća mi se kratak susret davni, prije gotovo trideset godina u Parizu. Tko, šta, di, kako?! Globalno zaostajem u vremenu i prostoru – cijeli svijet već o tome bruji. Sve se zna, svi su portali puni gnjusnog filmića gnjusnog zločina nad ležećim policajcem.

Na nezapamćeni masakr mediji uzvraćaju histerijom. Znani i neznani pozvani su komentirati pravo na slobodu štampe i zgražati se se nad bezumljem radikalnog fanatizma. Zločin je najbolja reklama! Ova se razliva portalima, trafikama. Ulice Pariza, Francuske i svijeta pune svijeta. Sjeta. Svi smo mi Charlie.

Ne ide to tako! Niti sam Charlie, niti sam Norac, niti sam Tito.

Užas je u meni, ali se i ježim svakog kolektivizma. Svaki se kolektivizam kad-tad pretvori u pornografiju – svako ljudsko djelovanje u cilju izrabljivanja čovjeka po čovjeku ili pak situacija u kojoj je jedinka nemoćna, potpuno bespomoćna, tipa: nacija, država, politika, zastava, korporacija, globalizacija, religija, siromaštvo, bolest, rak, rat, ubojstvo i na kraju smrt; sve ono šta nam krade identitet i imunitet i briše nam sjenu.

Otkad znam za sebe, borim se protiv nabrojenog. Zato je jedini kolektiv kojem sam ikada pripadao bio Feral Tribune. Rugao sam se, i još se uvijek sprdam crtežom i riječju svakoj gluposti koja, kad postane jednom istina, proročanstvo, ne trpi prigovora, pitanja, sumnju. Nabijem je do balčaka pera i umočim u tuš. Jer moje ime je Psovka! Kao i mojih pobijenih kolega.

Joško Marušić, karikaturist, profesor na odjelu za animaciju ALU u Zagrebu, animator, stripaš: 'Eto, i od karikature se može umrijeti'

Prije no što ovi moji reci ugledaju svjetlo interneta, milijuni riječi bit će izmijenjeni povodom strašnog pariškog događaja. Pretpostavljam, gotovo svi će osuditi taj čin, pozvati na slobodu javnog govora, na toleranciju i suzdržavanje od ekstremnih radnji, na dijalog... I, bojim se – pojeo vuk magarca! Do nekog novog šoka...

Može li se u ovoj nabrijanoj situaciji, i može li to skromni karikaturist reći nešto originalno, poticajno, nešto 'novo'? Može li se to a da se i nesvjesno opet ne zamjerite nekome, a kao što vidimo od toga se može i umrijeti?

Da, primio sam jednom u životu poštom prijetnju smrću i, vjerujte mi, nije bilo ugodno, ali kako sam jamačno još uvijek živ, neću gnjaviti o tome. Profesija karikaturista nije u biti ništa opasnija od bilo koje druge profesije. Oprostite na banalnim primjerima, ali i obični soboslikarski posao može završiti fatalnim padom s ljestava, obična vodoinstalaterska 'fatureta' može završiti tragično ako vas gnjevni muž zatekne u nepriličnom položaju s njegovom suprugom koja vas je pozvala, itd.

Problem je što ljudi od karikaturista (a i novinara, općenito) očekuju da 'ginu u njihovo ime'. I meni se često dogodi da me nepoznati ljudi kritiziraju kako sam popustio u svojoj oštrici, i nikad mi nije bilo jasno zašto bih baš ja trebao biti u prvim redovima njihova nezadovoljstva, a oni će posljedice i tijek svega toga gledati na televiziji.

Originalnu nijansu u ovim groznim događajima ponudit ću vam i u određenoj 'selektivnosti' takozvanih 'subverzivnih' glasila. Veliki sam štovatelj lista Charlie Hebdo, a njihov (ubijeni) karikaturist Wolinski bio mi je u mladosti prvim profesionalnim uzorom. I bili su doista hrabri i subverzivni, ali... možda bi mi bilo bolje to prešutjeti: ipak su se klonili 'subverzivnosti' kad je bilo, na primjer, židovstvo u pitanju. Ta vrst selektivnosti uvijek mi je bila odbojna. To me je trajno odijelilo i od dečki iz legendarnog Ferala. Svoju univerzalnu 'subverzivnost' stavili su kao program i u samo zaglavlje lista, ali kad je jedan njihov novinar sasvim benigno (za njihov stil) ismijao Vesnu Pusić – dobio je otkaz!

Imam, vjerujte, svakakve informacije. Čuo sam puno puta iz krugova nesklonih Charlieju zajedljivu primjedbu o čitavom francuskom društvu. Citirat ću je u cijelosti: 'Francusku kulturu vode Židovi, govna im čiste Arapi, a oni piju šampanjac.' Naravno da je ova rečenica pojednostavljena i zločesta, ali svaki događaj pod kapom nebeskom ima i svoje nijanse. Pa kad se slegne dim patetike i konvencionalnih fraza, upitajmo se ponešto i o licemjerju naše 'zapadne civilizacije', posebno kad se radi o takozvanoj 'imigracijskoj' politici i lažima o 'multikulturnom' društvu. Naravno, treba pozvati na otvoren i iskren dijalog umne ljude iz islamskog svijeta i priupitati ih kad će, i da li je moguće bez smrtnih posljedica, na primjer u Dohi ili u Abu Dabhiju koji su načičkani urbanim čudima, priupitati dozvolu za gradnju tek male, skromne kršćanske kapelice?

Apsolutno držim da karikaturisti i novinari mogu crtati i pisati što god hoće (ako im njihovi urednici to dopuste). Ne želim ulaziti u teoretsko-religijske rasprave s mojom braćom (po jednom bogu) muslimanima, ali i sama molitva svevišnjem je svojevrsno njegovo 'postvarenje' kao što je i skromni figurativni prikaz. No, ako oni to zabranjuju svojim vjernicima, to je njihova stvar. Ali ne mogu to zabraniti ljudima koji nisu njihovi vjernici i koji žive u drugoj vrsti civilizacije.
Svejedno, možda će vam s moje strane to biti proturječno – ja neću nikada nacrtati takvu karikaturu. Ne iz straha. Nego, u pozivu na dijalog, počinjem od sebe. Ako je tim ljudima to toliko važno, nemojmo ih vrijeđati. Pa i naša zapadna, razbarušena civilizacija ima toliko tabu-tema za koje svi znamo. Hoćete li da vas podsjetim na neke od njih?

365046, 365033, 365032, 365007

Vladimir Šagadin, dizajner, novinar, osnivač izdavačke kuće 2x2: 'Kad se 'Charlie' nalazi tu, među nama, onda šutimo, pognutih glava'

Naša civilizacija već je poražena, ubojstva u Parizu su, nažalost, samo još jedna tužna potvrda. Ljudi u redakciji Charlie Hebdo stvarali su sjajnu satiru, nema veće potvrde za to od činjenice da netko puca u tebe zbog te iste satire. Praviti satiru znači očekivati reakciju, to je kao da bacate kamen na masu ljudi. Nekog ćete pogoditi. Pamtim prijetnje bombama, telefonske pozive i odvratne SMS-ove koje sam dobivao zbog angažmana u satiričnim uratcima na radiju, televiziji i internetu… Naspram Charlieja Hebdoa, ja sam bijedan satiričar, ali pogodi te kolegijalno jer si nanjušio taj osjećaj. Bila mi je muka u stomaku cijeli dan. Ali ne samo zbog tih metaka u Parizu.

Pazite, satira nije samo humor, ona udari u pleksus, pa boli. Primjerice, svjedoci smo vlastitog fašizma. Tako u naslovu na domaćem internet portalu možemo pročitati izraz 'islamističke svinje'. To se zove - ljudski i društveni poraz. Ili tu veliku, veliku količinu fejs licemjerja s 'hrabrim' natpisima 'Je suis Charlie'. Ne mi nismo Charlie, mi smo kukavice. Kad se Charlie nalazi tu, među nama, onda šutimo, pognutih glava. Kad se vrijeđa Srbe, Rome, muslimane, gayeve, onda se ne miješamo. Onda puštamo da meci lete. To ne stavljamo na fejs. Nije nas briga. Jer, vicevi po kafanama nisu satira.

Želite biti Charlie Hebdo? Stvarno? Nema problema, napravite facebook-zaglavlje, onako crno, s velikim slovima i napišite 'JA SAM FRLJIĆ'. Pa da vidite - satiru.'

Toni Gabrić, urednik i osnivač H-altera: 'Terorizam, dakle, nije specifično islamski 'izum', dapače'

Događaji su bili doista stravični. Ubijanje onih s kojima se ne slažete izraz je krajnjeg fanatizma. Ono ne može nikako biti razumljeno, pa niti kao 'kazna' za one koji su ironizirali nečija najdublja uvjerenja.

Ovaj besmisleni čin može imati barem dvije dugoročno loše posljedice. Jedna je ta da on daje vjetar u leđa onim zapadnim fanaticima i militantima koji neokolonijalni pohod na Srednji istok opravdavaju 'ratom protiv terorizma'. U okviru hrvatske predsjedničke kampanje čuli smo tako, u više navrata, da se naši interesi i naša sigurnost trebaju braniti u Iraku, Siriji i Afganistanu, što je nonsens: slijedimo li tu logiku, bilo bi legitimno da Islamska država, Al Kaida, ili tko već, svoje interese brane u Parizu, New Yorku ili - tko zna? - Zagrebu.

Druga dugoročno loša posljedica jest antiislamizam i antisemitizam koji će se nakon ovoga zasigurno razbuktati u Evropi, Americi pa i Hrvatskoj. Pitanje koje se vrlo često postavlja u našim medijima jest - prijeti li nam teroristička opasnost od 'muslimanske' Bosne. Ono je, po mojem sudu, krajnje cinično; naime u zadnjih 25 godina muslimanski je živalj na prostoru bivše Jugoslavije, prvenstveno u Bosni i na Kosovu, daleko više bio žrtva kršćanski (pravoslavno i katolički) obojenog terorizma no što je on sam sijao teror, i tu činjenicu ne bismo smjeli ispuštati iz vida. Terorizam, dakle, nije specifično islamski 'izum', dapače.