Vaš prvi film 'Zbog tebe' snimljen je u nezavisnoj produkciji s vrlo malo novca, stojite iza režije, produkcije, scenarija, glumite... ukratko, dušu ste dali za taj projekt. Koliko ste dosad zadovoljni reakcijom publike? Naime, jedni su oduševljeni filmom, drugi posve suprotno, sredine kao da nema.
Ne ovisim o reakciji publike niti me zanimaju, mimo reakcija suradnika i desetak ljudi iz filmskog miljea do čijeg mišljenja držim, koji su eruditi, nezaraženi klanovskim glupostima i pripadnošću raznoraznim tuzemnim kružocima i koji mahom ne ocjenjuju osobu prema antipatijama ili osobnim simpatijama, već prema plasiranom djelu, ni djelo prema osobi već prema kakvosnim kategorijama i kriterijima, a da pritom znaju što pričaju i da su meritorni u tome. Ali, za divno čudo, reakcija publike kojoj ja svjedočim jest da je u Ljetnom kinu Tuškanac, u prostoru kapaciteta 500 mjesta, bilo njih 800 prema procjenama organizatora, da su se smijali tijekom filma, pljeskali, komunicirali s likovima, da sam primio preko društvenih mreža nekoliko stotina direktnih reakcija ljudi s unisonim pohvalama filmu, da je film specijalno nagrađen na Vukovar Film Festivalu nagradom cjelokupnom ženskom castu, prepoznajući kvalitetan rad, i da ga je na tamošnjoj projekciji pratilo petstotinjak ljudi. Oni koji preziru uglavnom mi gledaju leđa i govore, standardni hrvatski olimpijski sport. Ili pak spuštaju pogled i mucaju kad treba argumentirati bilo čime osim osobnim antipatijama. I to je OK. Neka ih. Široko je polje. Ali nisam se sretao zasad s reakcijama prezira ili ona jedna dvije u poredbi s onim pozitivnima, ne bih ih zvao referentnima. A kako se ljudi vole određivati o svemu i imati mišljenje o svemu, to je OK, ako još uspiju sabrati i koji argument mimo dojmova, to je onda super. Najgore bi bilo ne primijetiti ga, vjerujem...

Neki kritičari nisu baš bili blagonakloni. Kako gledate na njihove zamjerke filmu?

Većina onoga što je doprlo do nas, bilo je više nego blagonaklono, dok neki 'kritičari' ili so called kritičari imaju pravo na svoje mišljenje, a nažalost trenutno imaju i sićušan medijski teren da ga učine bitnim osim svojoj familiji i dvoje ljude koji ih drže referentnima. Inače, generalno ne gledam uopće, ne pratim niti me zanima mišljenje kritike, pogotovo hrvatske kritike, mimo nekoliko imena koja sustavno prate film.

Planirali ste se sa svojim prvim filmom probiti na neki inozemni filmski festival. Je li vam to zasad uspjelo?

S prvijencem smo krenuli regionalno. Sarajevo Film Festival u čijem smo programu pretpremijera lani bili, ne smatramo toliko međunarodnim, već susjedskim. Vukovar Film Festival je internacionalni s obzirom na to da se deklarira festivalom podunavskih zemalja, Revija EU filma u Zagrebu opet ima internacionalni karakter. Za Sundance, Tribecu, Veneciju, Berlin, Cannes, šire, trebamo imati ozbiljnije producentske i koproducentske suradnike koji će se profesionalno baviti tim segmentom posla. S drugim, trećim, četvrtim, petim i desetim filmom ćemo se kandidirati na filmskim festivalima vani. Polako, sve po redu. Prvo prohodati, onda trčkarati, ovdje sam zbog maratona, a ne jurcanja na kratke staze.

U filmu se bavite ponajviše muško-ženskim odnosima, žene su okosnica svake vaše priče u njemu, koje su dijelom i autobiografske. Koja je to žena najviše utjecala na vaš svjetonazor danas, na ono što danas jeste?

Charlize Theron.

Zbog jedne žene postali ste redatelj i bez formalne filmske naobrazbe. Naime, glumica Leona Paraminski jednim dijelom je 'kriva' što se snimanje jednog spota pretvorilo u snimanje filma. Žene su kod vas uvijek pokretačka snaga?

Ne. Nisu. Ona koju volim je. Strast je. Nema veze sa spolovima. Ima s vjerom i slušanjem, svjedočenjem, gledanjem svijeta oko sebe. Leona nije kriva. Prava je zbog toga. I malo je više od preskoka sa spota na film, ali to je neka druga tema. A redateljem svakako nisam postao zbog jedne žene i nimalo nisam bez formalne filmske naobrazbe, s obzirom na to da moj studij režije, scenarija i glume traje od srednje škole, dakle nekih gotovo dva desetljeća vrlo sistemskog rada na pomirenju teorije i prakse, jedino što tom radu nisu svjedočili pečati ADU iz Zagreba, nego asistencije na režiji drugim redateljima, pisanjima scenarija, pojavljivanjima u nekim glumačkim rolama i inim sudjelovanjima u svim segmentima nastanka raznih vrsta vizualnih djela, od komercijalnih, namjenskih, dokumentarnih do dugometražnih igranih filmova. Sve apsolutno jako formalna naobrazba.

Odbio vas je HAVC, pa Pula, no sve te odbijenice kao da su za vas motivacija za nove filmske projekte. Naime, snimili se drugi dio trilogije, a trenutno snimate i svoj treći film.

Odbijenice navedenih institucija ne smatram odbijenicama uopće jer način na koji se rangira što prolazi, a što ne, još dugo neće biti puno više od subjektivnih procjena trenutno zatečenih likova koji sjede na pozicijama da dižu palac gore ili dolje, što ima veze s autorskom motivacijom jednako kao i briga za probleme pošumljavanja oko Sremske Mitrovice. To su stvari na koje ne možeš utjecati, a korelaciju s motivacijom nečijim radom ne prepoznajem niti nalazim ikakvih dodirnih točaka. Plus, u istoj su poziciji što se HAVC-a tiče i Brešan i sestre Juka i mnogi afirmirani s novim projektima, pa ne znam pita li se njih o odbijenicama i motivaciji i kako gledaju na godišnje draftove. Jednom kad Pula opet bude relevantan filmski festival čije žiriranje neće biti dirigentsko od raznih strana i interesnih sfera u hrvatskom filmu i koja će programski biti odrazom godišnje nacionalne filmske proizvodnje, možda se stekne drugačiji dojam. HAVC je divna institucija dobrodošla za određeni broj redatelja i filmaša u Hrvatskoj, osobito ako su formalizirani potpisom ADU-a, no svakako očekujem da neće ostati gluhi i nijemi za naš rad, osobito zbog nadolazećih filmova koje ćemo raditi kroz 2017., 2018. i dalje. Ali i ako budu, nisu jedini izvor prihoda i svakako postoji legitimnih načina kako mimo njih skupiti potrebna sredstva za završenje i realizaciju projekata kao što su dugometražni igrani filmovi.

Tko su glumci u sljedeća dva nastavka?

Preko 50-ak respektabilnih domaćih, regionalnih, ali i internacionalnih imena. O trećem, komediji 'Happy End' ne mogu još pisati jer ga na jesen tek počinjemo snimati, ali radi se o zabavnom konglomeratu glumčina, prelijepih žena, javnih osoba iz zemlje, regije i svijeta, a nositelji drugog 'Fuck Off I Love You' su Judita Franković, Vera Zima, Doris Pinčić Rogoznica, Sanja Vejnović, Jelena Perčin, Csilla Barath Bastaić, Iskra Jirsak, Jana Ilić Milić, Elitsa Mateva, Marko Cindrić, Stojan Matavulj, Mario Kovač, mnogi drugi uz ukazanje Hladnog Piva, Gibonnija, Zorana Predina, Nine Badrić, Anđe Marić, Tomfe pjevača Kawasaki 3p-a, mnoštvo sjajne glazbe i ostalih aduta koji će ljubiteljima prvog biti još draži, a osporavateljima prvog začepiti usta ili ih dodatno iziritirati novim kvalitetnim autorskim filmom.

'Zbog tebe' je jednim dijelom hommage redateljima koje cijenite i uz čije su se filmove rađale vaše redateljske nakane, a to su Woody Allen, Robert Altman, Jim Jarmusch, Kevin Smith....

Spoj subjektivnih i objektivnih okolnosti doveo je do toga da je nemanje određene kategorije budžeta i produkcijskih sredstava uvjetovalo i stil filma kao govornu, situacijsku komediju s elementima romantične drame. Autorski rukopis se oslanja prilaženju problematike muško ženskih odnosa te ako ima dodirnih točaka s gore navedenim majstorima filmskog zanata, nitko sretniji od mene. Od ljubitelja filma naklonih 'Zbog Tebe' čuo sam još spomen Richarda Linklatera, Stevena Soderbergha, Spikea Jonzea, Eda Burnsa, Judda Apatowa, sve redom učitelja na mojoj akademiji dramskih umjetnosti. Stavljanje u kontekst ili uz prezime bilo kojeg od tih pulena mahom američkog indie filma, zadovoljstvo je svoje vrste. Jednog dana kad ću imati njihove budžete, radit ću bolje filmove od njihovih, a dotad ih mogu samo citirati ili im davati tribute u svojim djelima.


Nadate li se da ćete poput Dalibora Matanića, Ivone Juke i Ivana Gorana Viteza, uspjeti privući publiku u kina?

Nikad se ne oslanjam na nadu, pogotovo ne u Hrvatskoj, zajebana je to cura jer te u pravilu iznevjeri uglavnom onda kad je najviše trebaš. No imaš rudarenje, lopatu i težak rad i vjeru u svoje suradnike i mogućnosti. Plus, iz objektivne situacije i zatečenog stanja u rvackom filmu, nemoguće se uspoređivati s filmovima ljudi čiji su budžeti u startu bili višemilijunski te su ih imali priliku raditi u daleko pristojnijim produkcijskim okolnostima i uz potpore raznih međunarodnih ili tuzemnih fondova. Nadalje, zbog vrlo objektivne situacije koja se tiče načina distribuiranja domaćih filmova - a taj je da se većina naših filmova otvara samo s 4 dcp kopije (hard disca) filma jer za svaki iznad toga treba plaćati 500 eura po platnu prikazivanja, indie, a ne samo indie film je u startu osuđen na manji broj publike jer ne postoji nikakav mehanizam u kojem se četiri kopije mogu u cca dva, tri mjeseca kino života filma izvrtjeti u 60-ak multipleks kina i isto toliko digitaliziranih tzv. 'ostalih' kina kakva smo poznavali prije multipleksomanije i dominacije. Plus, pridodate li tome sustavno desetljećima prisutno desetkovanje domaćeg filma i bojkotiranje od strane publike, osim u časnim slučajevima koji ruše stigmu o negledljivosti i neatraktivnosti domaćeg filma po kojem naši snimaju samo drame ili priglupe i nesmiješne komedije pa to rezultira nenavikama domaćeg gledatelja da u multipleksima koji su 80% filmskog tržišta - ide gledati domaći film, osim u slučaju brutalnih marketing kampanja ili hype momenta koji se isto uvijek u pravilu budžetiraju. Kad ideš s pozicije low ili no budgeta i van svih postojećih filmskih klanova i institucija, jedina očekivanja koja imaš je da ljudi koji film pogledaju izađu s osmijehom iz kina i komentiranjem njegovih odličnih, dobrih i lošijih strana te da će prvi film polako raditi put drugom, drugi trećem, treći petom i tako dalje. Realni smo s očekivanjima, znamo gdje živimo i kako ovdje funkcioniraju stvari. No to je jedina realnost na koju pristajemo, s obzirom na to da je daleko ljepše živjeti svoje snove. Realnost neka ovima koji žive od dnevnika do dnevnika. Nisam. Bzzzzzzzz.