Osnovan tijekom prošlog, takozvanog hrvatskog sretnog desetljeća, kad su festivali nicali na svakom koraku, Queer Zagreb od samog početka nije bio još jedan u nizu koji nastavlja zadane žanrovske ili poetičke okvire s uglavnom skrivenom političkom agendom, nego je otvoreno pokazao što želi. Kao specifičan spoj koji aktivizam želi učiniti vidljivijim, a umjetnost nastalu s više ili manje aktivnim predznakom ove ili one seksualne orijentacije predstaviti kao punopravnu a da joj pritom ne oduzima njezinu poruku. Već prvim izdanjem u sklopu kojeg je održana i konferencija, kojom se u ovdašnji medijski, politički i svakodnevni rječnik uveo pojam koji ponosno u nazivu spaja s gradom u kojem se događa, pokazao je da će ga teško biti svrstati u metropolsku festivalsku nisku iako je deset godina bio njezin ravnopravan član. Možda ponekad čak i malo sjajniji, ovisno ne samo o gostima.

Nakon deset godina poqueerenja Zagreba i Hrvatske učinak je mjerljiv utoliko što njegova ponuda, ipak donekle getoizirana i specifična, više nije trn u oku domaćim homofobima i ostalima što histerično brane takozvane vrijednosti u koje i sami jedva vjeruju. Umjesto prosvjednika i nasilnika, što su ovdje još uvijek gotovo u pravilu lako zamjenjive kategorije, Queeru je došao glave njegov vlastiti angažman i ambicija. Htjeti postati većim i važnijim u uvjetima koji ne dopuštaju da se stvari razvijaju jer bi mogle početi smetati, pogrešna je odluka koja može dovesti tek do moralne pobjede u činu gašenja. Unatoč tome, Queer Zagreb ostavio je trag u svakoj od dimenzija u kojima je paralelno funkcionirao.

Zahvaljujući ovom festivalu domaća je publika upoznala neke nove umjetnike, dok je već poznate vidjela u drugom svjetlu. No čak i više od ovog ili onog pojedinog otkrića, jedna od najvažnijih stvari koja je nasljeđe ovog festivala pogled je bez granica, u koje se sve češće zapliću ovdašnji etablirani festivali, od onih europskog do onih svjetskog formata upisanog u nazivima. Nije riječ samo o zemljopisnoj neograničenosti, nego i o konceptualnoj, jer Queer takav kakav je bio mogao je podnijeti bilo koju razinu i formu – od visokoumjetničke koja 'nastranu' odrednicu ne nosi na rukavu, do rubnih i sasvim bizarnih projekata koji nikad ne bi došli do Zagreba bez njegove 'nastrane' platforme.

Specifičnost ovog festivala ležala je i u njegovoj dvostrukosti između umjetnosti i aktivizma, točnije mnogostrukosti njegovih identiteta. Istodobno i strogo profiliran umjetnički festival koji pregovara s najvećim zvijezdama iz festivalske, ne samo europske arene, i tako ovdašnjim izvedbenim, ali i filmskim festivalima kao i izdavaštvu nadopunjuje program i pokazuje da u selekciji manje jest više, on je bio i aktivistička manifestacija koja s jedne strane ozbiljno i odgovorno zagovara svoje ciljeve, a s druge, možda i tamnije, obogaćuje noćni život hrvatske metropole. Ta mnogostrukost identiteta manifestacije omogućavala joj je i umjetničku održivost i aktivističku vidljivost, koje su se međusobno nadopunjavale u boljim i opravdavale u lošijim sezonama.

Medijsku je vidljivost Queer imao od samog početka, jer queer jest medijski zanimljiva roba, a posljednjih godina smanjena glad senzacionalista za praćenjem ovog festivala može se objasniti i njegovim uspjehom u toleriranju. To je i jedno od najvažnijih postignuća festivala, jer svojom je prisutnošću poprilično odradio na 'normalizaciji' odnosa prema queer sadržajima u javnosti, medijima i kulturi. Osvajanjem prostora službene kulture, queer, pisan velikim ili malim početnim slovom, postao je donekle prihvaćen, baš kao što više nikoga ne zabrinjavaju njegove zastave na glavnom gradskom trgu ili na ulazu u HNK, tako više nema ni prosvjednika koji su obilježavali njegovo otvorenje prvih godina. Kad je postao činjenica koju je lako tolerirati, ali ne i prihvatiti, Queer se ugasio sam, shvativši možda i da nastavak borbe za prožimanje različitih svjetonazora putem kulturnih sadržaja više ne može ostati u jednokratnom festivalskom formatu. Pogotovo zato što je na domaćim repertoarima i dalje moguće da 'Moj sin samo malo sporije hoda', ali je puno teže zamisliti da, pa makar i malo sporije, hoda s najboljim prijateljem.

Stoga do nekog novog festivalskog oblika ili ipak 11. Queera – ne zbogom nego doviđenja!