Željko Badurina (1966) jedan je od najduhovitijih suvremenih hrvatskih umjetnika. U svom radu komentira društveno-kulturno-političku svakodnevicu, a svim njegovim dosadašnjim projektima zajednički su elementi humora, ironije, apsurda, ludizma, postupci reinterpretacije, simulacije i montaže, često korištenje ready-madea i pop arta, kao i njihovo međusobno ispreplitanje.

Kako ste koncipirali izložbu u MUO, odnosno što ćete izvesti?

Izložba 'Insajder' realizira se u sklopu ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt. Ona je treća po redu nakon izložbi Dalibora Martinisa 2010/2011. i Dubravke Rakoci 2011/2012. Osnovna zamisao tog ciklusa izložbi, pa i moje, jest uspostaviti dijalog između eksponata iz stalnog postava i današnjeg vremena kroz perspektivu suvremene umjetnosti. Stalni postav MUO bio mi je iznimno inspirativan i poticajan za stvaranje cijelog niza radova koji se u mnogočemu nadovezuju na moj dosadašnji rad.

Drugim riječima, ono čime se i inače bavim u svom radu našlo je plodno tlo u zbirkama MUO-a. Radovi predstavljeni na izložbi mogli bi se u grubo podijeliti u nekoliko grupa koje istovremeno podrazumijevaju i nekoliko različitih pristupa. Jedna skupina radova su fotomontaže izvedene na temelju fotografija originalnih slikarskih predložaka iz stalnog postava MUO, druga skupina radova su ready-made intervencije unutar same zbirke u kojoj obične predmete iz naše svakodnevice stavljam u kontekst muzeja stvarajući zabunu i nesporazum oko toga da li je njima tamo mjesto ili ne. Treća skupina radova su neka od remek-djela svjetskih muzeja koja su zahvaljujući mom angažmanu i potpori Muzeja na nekoliko mjeseci 'preseljena' u stalni postav MUO. Tako se sretno poklopilo da je naš Apoksiomen trenutno u pariškom Louvreu, a njihova Mona Lisa u našem MUO, a to znači ujedno i prvi put u Hrvatskoj. Na izložbi se također može vidjeti nekoliko tekstualnih radova koji tematiziraju tržišni aspekt umjetnosti danas pa će neki od eksponata biti na znatnom sniženju. Neki od izloženih radova poigravaju se i percepcijom kiča u današnjem društvu. U tim radovima suprotstavljam notorne kič predmete lako nabavljive u gotovo svakom dućanu s njihovim 'prauzorima' iz autentičnih razdoblja u kojima su nastali. Kao privremeni insajder u Muzeju iskoristio sam tu povlasticu kako bih realizirao nekoliko radova na temu nekonvencionalnog načina ponašanja u takvoj instituciji.

Mnogi od radova koje izlažem na ovoj izložbi zapravo jesu komentar današnjeg vremena, tj. naše kulturno-socijalno-političke svakodnevice iz pomalo pomaknute perspektive radova koji su nastali u nekom drugom vremenu. Taj sraz prošlog i sadašnjeg čini komentare još naglašenijima; pritom kao primjer mogu navesti rad iz stalnog postava Susret Joakima i Ane na zlatnim vratima. Radi se o drvenom reljefu na kojem Joakim pridržava onemoćalu Anu. Moja intervencija se sastoji u tome da Ani pridodajem tekst u formi strip balona u kojem ona 'komentira' današnja silna poskupljenja tipična za ovo recesijsko doba. Tu bih možda kao primjer mogao navesti i rad Gablec. Radi se o instalaciji koja se sastoji od tipičnog radničkog doručka (četvrt kruha, salama, pivo) ostavljenog nehajno na jednom od finih rokoko stolića. Osim toga, izložba jednim dijelom komentira neke tipično muzejske teme, ali kroz koje se također reflektira društvena stvarnost, npr. pitanje kopije i originala, kao i odnosa moći između npr. velikih svjetskih umjetničkih centara i konkretno Zagreba.

Zašto ste se odlučili za naslov 'Insajder' i na što se on odnosi?

Insajder je obično osoba koja je povlaštena u smislu pristupa određenim informacijama i poznavanja kako stvari unutar nekog sustava funkcioniraju. Kao pozvani umjetnik na neko vrijeme postao sam insajder u Muzeju i tako mi je bio dopušten pristup i manipulacija eksponatima u stalnom postavu što je dozvoljeno isključivo malom broju ljudi, konkretno kustosima i zaposlenicima Muzeja. Dakle naziv 'Insajder' odnosi se prije svega na tu povlaštenu poziciju koju sam iskoristio na način da izvedem intervencije koje posjetiteljima, pa čak ni kustosima nisu dozvoljene zbog čitavog niza strogih pravila ponašanja i načina čuvanja eksponata koje muzej zahtijeva. Zbog tog sasvim posebnog privilegiranog položaja koji mi je omogućio velikim dijelom i kršenje muzejskih pravila ponašanja i postupanja s eksponatima odlučio sam umjesto izvorne engleske varijante insider odabrati hrvatsku inačicu insajder koja u sebi već sadrži izvjesno iskrivljenje.

Mislim da je malo preoštro muzeje nazivati grobnicama umjetnosti. Važno je da muzeji čuvaju umjetničku i kulturnu baštinu, no istovremeno je iznimno važno uspostaviti relaciju s današnjim vremenom, osuvremeniti tu vezu jer inače to nasljeđe ostaje 'hibernirano' u svom vremenu bez ikakve veze sa sadašnjošću. Problem muzeja uglavnom i je kako uspostaviti tu delikatnu ravnotežu između čuvanja i pokazivanja/aktualiziranja. Zato mi se čini iznimno važno da MUO i ubuduće nastavi ciklus suvremenih umjetnika u stalnom postavu.

Da li se 'Insajder' nastavlja na vaše prethodne radove?

Izložba 'Insajder' se djelomično nastavlja na prethodne radove. Radovi na ovoj izložbi koji su nastali korištenjem fotografija dijela slikarskog fundusa MUO (fotomontaže) se idejno direktno nadovezuju na grafike iz ciklusa 'Majstori of art' koje sam izlagao na ovogodišnjem Trijenalu grafike. Osim tih radova izlažem i dva starija rada s izložbi Trijenala kiparstva. No pored toga, svi radovi i intervencije u stalnom postavu MUO ostaju bliski mom senzibilitetu i temama koje me i inače zaokupljaju.

Sedam godina radite seriju 'Post art' koja je vrlo dobro primljena kod kritike i javnosti. Koliko ste razglednica do sada ostvarili i jeste li se umorili od komentiranja svakodnevice? Ili je naša stvarnost neiscrpno vrelo nadahnuća za umjetnika?

Do danas sam poslao 207 razglednica 'Post-arta', s time da svaku razglednicu tiskam u stotinjak primjeraka i šaljem na isto toliko adresa kolega i prijatelja. Od komentiranja svakodnevice se nisam umorio, više na to gledam kao na oblik mentalnog čišćenja i dovođenja u stanje ravnoteže. Neki se stresa oslobađaju odlaskom na fitnes ili u teretanu, a ja po potrebi pošaljem razglednicu. Nažalost, svakodnevica nam nudi previše negativnih podražaja koje treba nekako neutralizirati, izaći s njima na kraj ili ih barem sagledati iz nekog drugog kuta. Vjerujem da se svaki umjetnik na neki svoj način može i treba odnositi prema stvarnosti bila ona ružna ili manje ružna.

Apsurd i paradoks često su prisutni u vašim radovima, a koristite i direktne reference na pop art i služite se strategijom ready-madea. Na koji način nastaju vaši radovi i kako povezujete sliku i riječ?

Jako me inspirira svakodnevica u svojim najraznovrsnijim manifestacijama. Ona mi nudi puno materijala za razmišljanje. Problem je ponekad napraviti selekciju i odabrati temu na koju želim reagirati. Zbog toga imam običaj zapisivati ideje i pustiti ih da malo odstoje jer tek nakon izvjesnog vremena one 'prave' opstanu i vrijedne su realizacije. Naravno, ponekad, pogotovo u slučaju 'Post arta', reagiram gotovo trenutno i između ideje i realizacije ne prođe više od par dana. Što se tiče samog nastanka radova, uvijek mi je na početku jasna ideja, a ona se javlja ili u formi misli/teksta ili u formi slike. Ako je polazište tekst, za njega se onda traži slika i obrnuto.

Je li kolaž za vas idealna umjetnička forma jer omogućuje da na malo prostora, spajajući i povezujući elemente, uspostavite nova, i često puta negativna, značenja?

Kolaž je samo jedno od sredstava koje koristim u svom radu. S obzirom na ideju odabirem i način na koji ću je realizirati. Odabir medija izražavanja kod mene je uvijek striktno u službi ideje. Istina je da je kolaž vrlo praktična, nezahtjevna i dostupna tehnika zbog obilja vizualnog materijala dostupnog preko interneta i drugih izvora pa je rado koristim.

Naziv vaše nedavno održane izložbe 'Vrijeme je za optimizam' nosi u sebi veliku dozu ironije. Uočavate li u svemu onome što nas okružuje i neke pozitivne stvari?

Mediji funkcioniraju tako kako funkcioniraju. To je opće poznata stvar. Katastrofe, senzacionalizam, trivijalnosti, banalnosti, crna kronika su ono što se prodaje. Ne radi se o tome da u svom radu želim biti ironičan. Još uvijek me iznenadi kad ljudi moj rad sagledavaju na taj način. Ono što zapravo nastojim u svom radu je relativizirati zlo, površnost i senzacionalizam koje nam mediji prezentiraju kao jedinu istinu, pa tako i na ovoj izložbi. Ako se to iščitava kao ironija ili humor, to je za mene manje bitno. U tom smislu mogu odgovoriti i na vaše pitanje. Naravno da oko sebe uočavam bezbroj pozitivnih stvari, no problem je u tome što pozitivne, pametne, stvari vrijedne pažnje rijetko nalaze svoj prostor u medijima.

Na toj izložbi koristite senzacionalne naslove iz dnevnog teksta koje stavljate u drugi kontekst. Koliko nam humor može pomoći da prevladamo tegobe stvarnosti u kojoj živimo i radimo?

Humor pomaže da stvari vidimo iz drugog kuta, što podrazumijeva preispitivanje i objektivnije sagledavanje stvarnosti. Isto tako, humor ne priznaje hijerarhiju, strana mu je uštogljenost i snobizam, on svemu i svima smije pristupiti na isti način, humor voli jednostavnost. Zato ima subverzivni i demokratični potencijal.

Smatrate li da je dosjetka pogrdna riječ za označavanje umjetničkog rada?

Dosjetka ponekad može vrlo direktno prenijeti poruku i ideju, gotovo trenutno, za razliku od mnogih puno ambicioznijih umjetničkih pokušaja.

Na što vas asocira ulazak Hrvatske u EU?

Na Angelu Merkel.