Prošle je godine u predbožićnom periodu zagrebački HNK priredio premijeru Puccinijeve 'La Boheme', sentimentalne opere o skupini siromašnih boema koji se smrzavaju u hladnim pariškim noćima. Predvidljiva i uvijek prigodna repertoarna politika nacionalne kazališne kuće nije ni ove godine zakazala. Tako je u petak, 10. prosinca, premijerno izveden 'Šišmiš' Johanna Straussa mlađeg kao prva operna premijera sezone.

Međutim, premijera vrlo popularnog operetnog naslova dala je naslutiti nastavak još jedne tradicije, one ispodprosječnih i lako zaboravljivih izvedbi zagrebačkog ansambla koje tako vjerno prati višak ambicija i manjak kompetencija.

Božićni je period, osim kao doba ziheraških repertoarnih poteza zagrebačkog HNK-a, poznat i kao doba legaliziranog, sa svih strana ohrabrenog kiča. U tom se pogledu najnovija produkcija HNK-a pokazuje egzemplarnom. U režiji udomaćenog Krešimira Dolenčića 'Šišmiš' se, generalno govoreći, sveo na nekoliko kabaretskih skečeva, s viškom štrasa i manjkom sadržaja. Dotičnom stilskom izričaju svesrdno su pomogli kostimi (Ana Gecan Savić) i scena (Dinka Jeričević), a posebice baletna intermezza sa svojom simplicističkom i nimalo suptilnom koreografijom (Valentina Turcu) tobože 'aluzivnog poskakivanja'.

Iako su postmoderno poigravanje povijesnim referencama i namjerni kič posve respektabilni izbor kako u režijskim postupcima tako i u formiranju vizualnog identiteta, treba ih pratiti fin i nepogrešiv osjećaj za mjeru te doziranje željenog efekta, što je u zagrebačkom slučaju posve izostalo.

Tretirajući (malo)građansku sredinu druge polovine 19. stoljeća kroz mikro slučaj zabave na kojoj se razotkrivaju dvostruki moral sredine, duboki raskorak između želja i mogućnosti te realnog i fantaziranog socijalnog statusa te s općim motivima bračnog preljuba i zamjene identiteta, 'Šišmiš' se, unatoč lepršavom tonu i naizglednoj frivolnosti, može pretvoriti u veoma zahvalni predložak.

Umjesto toga, zagrebačku publiku dočekale su tek populističke i plitke pseudoaktualizacije. Naime, ako bi se prostor kazališta u ikakvoj idealističkoj vizuri i mogao smatrati prostorom kakve-takve društvene provokacije, to se nikako ne može odnositi na prežvakavanje ustaljenih i nimalo provokativnih aluzija na 'prepunjene zatvore'. Što je uistinu šteta, jer partikularnosti hrvatskih zbivanja daju ionako i previše teatarski premalo iskorištenih povoda za svakojake oblike scenskih travestija i parodija.

S glazbenog stajališta, 'Šišmišu' slabo pristaje etiketa šampanjske operete. Među operetnom glazbenom literaturom, 'Šišmiš' je ambiciozniji i kvalitetniji od velike većina naslova žanra, no time i mnogo zahtjevniji za sve sudionike. Orkestar pod ravnanjem Michaela Helmratha nije pružio onu lepršavost i iskričavost koju traži Straussov naslov, a na trenutke je imao očitih problema s kohezijom zvuka. Solisti su bili ili dostatni ili pak nimalo prilagođeni dodijeljenim im ulogama.

Dok se Krešimir Špicer u ulozi Eisenteina vokalno, ali ne i glumački, posve snašao, jednako kao i Marko Cvetko u zahvalnoj ulozi Alfreda, učitelja pjevanja, izbor ostalih solista ostavlja znatno više prostora za sumnju. Posebice u slučaju lika Rosalinde u tumačenju Tamare Franetović Felbinger koja se kroz čitavu izvedbu mučila i s intonacijom i s dinamikom, dok je Helena Lucić u ulozi princa Orlowskog bila vokalno nedostatna i scenski posve neprimjetna unatoč 'vrištećem' kostimu à la Elvis.

Valja još dodati opću konstataciju da operni pjevači uglavnom nisu pretjerano vični spretnom scenskom pokretu ili glumačkim ekspresijama (što im se uvijek oprašta ako raspolažu finim instrumentom), a situacija postaje posebice delikatna u opereti koja sadrži dionice govorenog teksta. HNK-ov 'Šišmiš' izvodi se u hrvatskom prijevodu, što je možda mogla biti olakotna okolonost za soliste, no manjak osnovne pripreme za scensko kretanje otkrio se kao bolno očit.

Do sljedećeg Božića!