'Mislila sam da ću joj pomoći pogurati karijeru', kaže za Observer redateljica i scenaristica dokumentarnog filma o Yayoi Kusami 'Kusama - Infinity', koji se trenutno prikazuje u Americi. Danas to zvuči smiješno, priznaje.

Yayoi Kusama (89) trenutno slovi za najpopularniju živuću umjetnicu, rock-zvijezdu umjetnosti prisutnu u svim medijima, od slikarstva, crteža, kolaža i printa, preko skulpture i instalacije, do filma i performansa. U višegodišnjoj se karijeri dotaknula, osim toga, pisanja, i to prilično uspješno, ali i produkt dizajna te mode, bilježeći 2012. suradnju s modnim brendom Louis Vuitton. U posljednje je vrijeme zovu i kraljicom Instagrama jer na njemu ljudi objavljuju najviše njenih radova, što ne čudi s obzirom na to da su joj instalacije obično idealna kulisa za selfie.

Tako je u posljednjih pet godina njene instagramske izložbe vidjelo (i na društvenim mrežama objavljivalo) preko pet milijuna ljudi, navodi Guardian u velikom portretu umjetnice, a za nedavnu u muzeju The Broad u Los Angelesu 90 tisuća karata prodalo se u samo jedno poslijepodne. Prošle godine umjetnica je u Tokiju otvorila muzej na pet katova, od kojih je jedan posvećen slavnim instalacijama 'Infinity Mirror Rooms', potpuno ostakljenim sobama ispunjenim točkicama i svjetlošću koje stvaraju dojam beskonačnog prostora. Kako su postajale popularnije, tako su galeristi na Kusaminim putujućim izložbama smanjivali vrijeme koje pojedinačni posjetitelj može provesti u njima. Trenutno je to otprilike pola minute, ali ljudi i za toliko spremno čekaju po nekoliko sati u redovima.

'Današnji Kusamini obožavatelji ne mogu razumjeti zašto mi je trebalo toliko dugo (da napravim film o njoj), zašto je bilo tako teško dobiti potporu za njega', kaže za Observer Lenz i dodaje kako je to zato što ranije ime Yayoi Kusama jednostavno nije značilo ništa.

'Čak i sad, kad je najprodavanija živuća umjetnica na svijetu, probajte na ulici nasumično pitati desetero ljudi znaju li tko je. Većina ih neće znati. Ako se obratite mlađoj ekipi, onoj koja je na Instagramu, možete im pojasniti da je to žena koja stoji iza 'beskonačnih soba' ili iza radova s točkicama. Tada će shvatiti o kome se radi, ali i tada mnogi neće znati njeno ime. Čak i danas ga je problem zapamtiti', upozorava Lenz, a dokumentarcem je htjela pokazati tko je prava žena iza famoznog djela, ali i lika, jer je Yayoi s crvenom perikom i ekstravagantnim odjevnim kombinacijama i sama pojava. Htjela je, prije svega, kroz filmsku priču pokazati kako se radi o umjetnici koja je usprkos zbilja malim izgledima uspjela ostvariti svoje snove.

Kusama je rođena 22. ožujka 1929. u gradu Matsumoto u japanskoj prefekturi Nagano, kao najmlađa od četvero djece dobrostojećih veletrgovaca te proizvođača sadnica i sjemenja. Otac je bio jako promiskuitetan muškarac, a majka je, znajući za njegove brojne afere, Yayoi kao djevojčicu slala da ga špijunira i hvata na djelu. Kusama je zato, kako objašnjava u dokumentarcu, razvila averziju prema muškom tijelu i seksu. Jedina veza koju je imala, ona s kiparom Josephom Cornellom, bila je, tvrdi, potpuno platonska.

U ranom je djetinjstvu također počela doživljavati intenzivne vizualne i slušne halucinacije zbog kojih se okrenula crtanju i slikanju kako bi se lakše nosila s ovim senzacijama. Točkice se pojavljuju već na tim njenim prvim radovima.

'Slikanje mi je spasilo život: kad sam se htjela ubiti, doktor je savjetovao da slikam još više. Svaki dan se borim s boli, anksioznošću i strahom, a umjetnost je jedini način da si pritom olakšam. Moje je najveće dostignuće to što sam ustanovila 'Kusama art' i blagoslov je što se s mojim radom povezalo toliko ljudi', rekla je 2014. za Telegraph umjetnica koja od 1977. živi u psihijatrijskoj bolnici u Tokiju. Atelje joj je u blizini i slobodna je otići u njega kad god želi.

Iako je umjetnost na nju odmalena djelovala terapeutski, roditelji nisu htjeli da im se kćerka time bavi.

'Bilo je važno jedino da se bogato udam i da rađam djecu', kaže Kusama, dodajući kojoj je majka redovito dječje crteže i slike uništavala prije nego bi ih stigla završiti. To je stvorilo opsesiju da slika što brže može i proširilo se na ubitačnu radnu rutinu po kojoj je umjetnica danas poznata i od koje ne odustaje ni nadomak devedesetih. Dapače, prošle godine si je radni tjedan s pet dana produžila na šest, a nedjelju je ostavila za pisanje, čitanje, telefoniranje i slikanje manjih radova. Uz to, uvijek sve slika sama, a asistentima zadnjih godina dopušta jedino da umjesto nje na platno nanesu osnovnu boju.

'Zato i jesam u kolicima, jer sam svu svoju umjetnost radila sama. Cijeli sam život teške poslove odrađivala bez pomoćnika i to je naštetilo mojim zglobovima. Ali to je pravi pristup - moraš patiti za svoju umjetnost', rekla je 2012. za Telegraph uoči retrospektive u londonskom Tateu. Bio je to zapravo njen komentar na Damiena Hirsta, jednog od mnogih umjetnika koje je za života prozvala da ju kopira. Hirst, inače, redovito angažira nekoliko asistenata za izradu svojih čuvenih i basnoslovno skupih točkastih slika.

Preseljenje u Ameriku svakako je bila ključna životna odluka za Kusamu. 'Da sam ostala u Japanu, nikad ne bih postala to što jesam. Amerika me odgojila', zapisala je u svojoj autobiografiji. U Kyotu je prije toga završila studij tradicionalnog slikarstva i bila je odlučna maknuti se što dalje od konzervativne obitelji i ratom opterećenog Japana. San joj je bio otići u New York, a poticaj da se ondje napokon i preseli dala joj je ni manje ni više nego slavna američka slikarica Georgia O'Keeffe. Kusama je u nekom od japanskih antikvarijata pronašla njenu monografiju, oduševila se i odlučila joj pisati preko američkog veleposlanstva. 'Spremam se poduzeti prvi korak na dugom i teškom putu da postanem slikarica. Hoćete li biti toliko ljubazni i pokazati mi u kojem smjeru da krenem?', napisala je u pismu, a O'Keeffe joj je zaista odgovorila, čemu se Kusama i danas čudi. Potvrdila joj je da je talentirana, ali i upozorila da New York možda nije najbolje odredište za nju. 'Okrutan je to grad za umjetnike, osobito za žene', napisala joj je O'Keeffe.

Bila je, dakako, u pravu, ali Kusama se svejedno odvažila i 1957. zaputila se u Ameriku. Kako iz Japana nije smjela iznositi previše novca, piše BBC, nekoliko je stotina dolara zašila u postavu kimona i otišla najprije u Seattle, a potom, godinu kasnije, u New York. Nije imala ni 30 godina kad je stupila na izrazito 'mušku' umjetničku scenu, gdje su žene uglavnom izlagale samo na grupnim izložbama. Kusama je k tomu bila strankinja koja je slabo govorila engleski, pritom i Japanka, u vrijeme u kojem je Drugi svjetski rat u SAD-u bio još uvijek svježe iskustvo.

'Studio mi je bio na Manhattanu, u potkrovlju uredske zgrade. Većina je prozora bila razbijena, a kao krevet sam koristila stara vrata koja sam pronašla na ulici. Nakon šest poslijepodne nisam imala grijanja pa zimi nisam mogla spavati. Tada bih ustajala i slikala, a radovi su bili intenzivniji nego prije', ispričala je Kusama u intervjuu za Telegraph 2014. U autobiografiji se pak prisjetila epizode kad je propješačila 40 blokova Manhattana noseći platno koje je bilo veće od nje. Išla je prijaviti svoj rad na izložbu u Whitneyju, međutim nisu ga odabrali.

'Onda sam ga morala vući natrag. Vjetar je jako puhao tog dana i svako malo se činilo da će me platno povući sa sobom u zrak. Kad sam došla kući, spavala sam kao mrtva dva dana.'

Da bi sve bilo još gore, cijelo je vrijeme morala gledati kako muški kolege dobivaju priznanja za njene ideje.

Nakon skupne izložbe u Galeriji Stephen Radich 1961. Frank Stella, kolega umjetnik, zaljubio se u njenu seriju slika 'Infinity Net', a zaljubio se osobito u žuto platno koje je tada kupio za 75 dolara. Kasnije ga je prodao za 750 tisuća dolara. Bijelo platno iz iste, danas superpopularne serije ('White No. 28' iz 1960.) aukcijska kuća Christie's 2014. je prodala za više od sedam milijuna dolara. To je zasad rekord Kusame, kojoj je u njujorškim godinama, unatoč pohvalama i cijenjenog umjetnika i likovnog kritičara Donalda Judda, komercijalni uspjeh nekako uvijek izmicao. Istovremeno, njeni muški kolege su redom na račun njenih ideja stjecali golema priznanja. Claes Oldenburg je, primjerice, piše BBC, svoje mekane skulpture, kojima se proslavio u svijetu, počeo raditi nakon što je na skupnoj izložbi vidio Kusamin kauč u obliku falusa. Na otvaranju njegove velike izložbe 1963. njegova supruga Patty Mucha prišla je Kusami i rekla joj: 'Žao mi je, Yayoi.'

Iste godine u Galeriji Gertrude Stein predstavila je rad 'Aggregation: One Thousand Boats Show', kojim se pak oduševio Andy Warhol. Svidjelo mu se to kako je čitav prostor, od poda do stropa, oblijepljen jednom te istom fotografijom jedine skulpture na izložbi. Tri godine kasnije Galeriju Leo Castelli oblijepio je tapetama na kojima se ponavlja lik krave, što se pamti kao čuvena instalacija. No najgore je tek slijedilo.

Kusama je 1965. kreirala prvu zrcalnu sobu na svijetu, preteču kasnijih Infinity Rooms, a nazvala ju je 'Peep Show' ili 'Endless Love Show'. Predstavila ju je u Galeriji Castellane, u vrijeme u kojem se čovjek spremao prvi put zakoračiti na Mjesec. Instalacija je na originalan način 'uhvatila' tadašnju rastuću svijest ljudi o beskonačnosti svemira. Samo nekoliko mjeseci kasnije majstor avangarde Lucas Samaras najavljuje potpun zaokret u svom umjetničkom izričaju i u daleko prestižnijoj Galeriji Pace izlaže svoju zrcalnu instalaciju - 'Room No. 2', piše BBC.

Tada se Kusama pokušala ubiti, o čemu govori u radu 'Manhattan Suicide Addict' iz 1973. Bacila se s prozora svog stana, ali je pala na bicikl i preživjela. Uz pomoć prijateljice i galeristice Beatrice Webb nekako se vratila u život i 1966. nepozvana otišla na Venecijanski bijenale. Tamo je pokazala instalaciju 'Narcissus Garden' (Narcisov vrt), sastavljenu od 1500 srebrnih kugli koje je, nalik malim zrcalima, posjetiteljima prodavala po dva dolara za komad. Čin je tada bio nečuven, komentiralo se kako se umjetnost ne može prodavati kao hot dog, a intervenirala je i policija.

Nakon toga Kusama počinje izvoditi hipijevske performanse, tzv. orgije, u sklopu kojih na javnim mjestima u New Yorku po golim tijelima prijatelja iscrtava točkice. Jedan od takvih nastupa imala je i ispred njujorške burze, a u Financial Timesu ocjenjuju ga pretečom novijeg pokreta Occupy Wall Street.

'I tada je bila ispred svog vremena', stoji u tekstu koji se dotiče i pisma koje je Kusama svojedobno poslala Richardu Nixonu. Nudila mu je da će spavati s njime ako prekine rat u Vijetnamu. Zbog prijedloga je završila na naslovnici New York Daily Newsa i u kratkom periodu bila popularnija čak i od Andyja Warhola.

U Japanu se, naravno, pročulo za njene 'gole performanse' pa je proglašena sramotnom i nepoželjnom. Istovremeno, u SAD-u njena umjetnost nije bila komercijalno uspješna, a pojedini su je mediji kritizirali kao očajnu za publicitetom. Umorna od svega toga i depresivna, 1973. Kusama se vratila u Japan te se bez podrške obitelji i prijatelja i mogućnosti da slika opet pokušala ubiti, piše BBC.

Nekim čudom, međutim, 1976. je uspjela pronaći utočište u psihijatrijskoj bolnici i ponovno se izgraditi. Neko vrijeme bila je posve zaboravljena, kako u svojoj zemlji tako i u inozemstvu, a onda su krenula nova istraživanja i evaluacije njenog rada. Centar za međunarodnu suvremenu umjetnost u New Yorku 1989. upriličio joj je retrospektivu, a četiri godine kasnije japanski povjesničar umjetnosti Akira Tatehata vladu je privolio da upravo Yayoi bude ta koja će predstavljati Japan na Bijenalu u Veneciji. I zaista, kao prva žena u povijesti te zemlje, Kusama je 1993. u pratnji psihoterapeuta otputovala ondje odakle su je nekoć potjerali. Time je njeno umjetničko uskrsnuće doživjelo pun krug, navodi BBC.

Priča se, dakako, nastavila, popularnost umjetnice je rasla, pa je Lenz, kako piše Observer, morala odustati od prvotne ideje da film završi 1990-ih, trijumfom Kusame u Veneciji.

'Yayoi Kusama je živuća umjetnica koja se još uvijek bavi uzbudljivim stvarima. Zato mi se nije činilo prikladnim završiti dokumentarac jednostavno onime na čemu posljednjem radi. Umjesto toga zaintrigiralo me otkriti kako je danas prihvaćaju u njenom rodnom gradu, Matsumotu. Desetljećima ju tamo nisu razumjeli jer je bila toliko ispred svog vremena i radila stvari toliko drugačije od svega što se tamo očekivalo. Mislim da je taj povratak doma lijep način da zaključim njenu priču jer je to nešto s čime se ljudi univerzalno mogu poistovjetiti', rekla je Lenz.