Nicole Hewitt u svojim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnog jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, odnosno jezičnog, iskaza, i odnos između prikaza i retorike, te fiktivnog i stvarnog vremena. Od 1986. bavi se animiranim i eksperimentalnim filmom koji su redovito uvrštavani na međunarodne festivale i izložbe a noviji njezini radovi, kao serija performansa Ova Žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju, pjevanje i svjedočanstva.

S filmašicom i profesoricom na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti razgovaramo o njezinom nagrađenom filmu 'Žene minorne spekulacije' koji u centru svoga zanimanja ima neolitsku figurinu kao simbol nevidljivih ženskih povijesti koje su u dugim tisućljećima usmene, a zatim i pisane povijesti izmigoljile dominantnim povijesnim narativima.

Što vam znači nagrada 'Vedran Šamanović' i kako ste se osjećali primajući je ove godine na Pula Film Festivalu?

Ta mi je nagrada posebno vrijedna jer je Vedran svojom kolegijalnošću, kreativnošću i energijom dotakao ne samo mene, nego i moje suradnike/ice, te cijeli Odsjek animiranog filma i novih medija u Zagrebu. Vedran je kratko bio u našim životima ali je ostavio trag koji svi koji smo imali sreću s njim se družiti i surađivati i danas osjećamo. Nagrade su inače neobične forme isticanja nečega nad nečim drugim, nisu nužno korisne za umjetničku zajednicu, ali ovu nagradu doista shvaćam kao čast i privilegiju. Film je kolektivna praksa i ova nagrada je nagrada za cijeli tim, to su prvenstveno snimatelj i sound artist Ivan Slipčević i vizualna umjetnica Vida Guzmić koji su u projektu od samog početka i s kojima radim i u kolektivu Zvukospjevi, te montažerka Hrvoslava Brkušić, dizajner zvuka Hrvoje Nikšić, i vizualni umjetnici Vanja Babić i Jason Mullhausen.

Vedran Šamanović bio je predsjednik Kinokluba Zagreb više od deset godina. Kako biste opisali važnost Kinokluba Zagreb, ali i drugih filmskih klubova, za razvoj eksperimentalnog filma i filma općenito?

Kinoklubovi su bitna mjesta za razvoj amaterskog filma, i apsolutno ih podržavamo, kao i rad mlađeg kolege Tomislava Šobana u KKZ. No, ja sam bila bitno više formiranau prostorima poput MM centra, dok je program vodio Ivan Ladislav Galeta. Činjenica da MM centar u tom obliku ne postoji više - kao i da je cijeli Studentski Centar uništen kao ključno mjesto okupljanja raznih senzibiliteta, umjetničkih praksi, druženja kroz različite discipline - ogroman je gubitak za Zagreb. Eksperimentalni film ne nastaje u vakuumu, on, kao i sve umjetničke prakse, nastaje u kontekstu i u dodiru s drugim formama, diskursima i društveno političkim i intimnim okolnostima. U tom je smislu Kultura promjene SC nudila neprocjenjivo bogatstvo raznog sadržaja: od Izloga suvremenog zvuka, do Žednog uha, da ne spominjem Klubviziju kao jedini analogni filmski lab u Hrvatskoj kojoj je SC promijenio bravu preko noći. Taj gubitak je ogroman i za one koji stvaraju kulturu i za one koji u njoj uživaju.

Kako ste došli na ideju da snimate ovaj film? Kako biste ga opisali našim čitateljima?

"Žene minorne spekulacije" je rezultat petogodišnjeg rada koji se manifestirao u raznim formama, izložbama, izvedbama u suradnji s Ivanom Slipčevićem i Vidom Guzmić, koji je zaokružen u filmskoj formi 2021. Ideja je krenula dok sam radila na projektu Ova Žena se zove Jasna i u Vučedolu otkrila priču o neolitskim figurinama i njihovom dominantnom interpretacijom kao simbolima plodnosti. Kako sam krenula istraživati dublje zapanjilo me da je njihovo prisustvo u kolektivnoj svijesti i u službenoj povijesti nepostojeće, a njih ima na tisuće i tisuće. Istovremeno, u udžbenicima se najčešće kao primjeri neolitskih figura pojavljuje muški lik tzv. Mislilac, uz kojeg se nekad pojavljuje i figurina žene, koja se zove Žena koja sjedi. Zašto ona sjedi, a on misli? Ono malo što postoji od građe o ženskim figurinama je skoro isključivo interpretirano po osnovi simbola majčinstva, plodnosti, brige, skrbi, itd. Glavna interpretacijska linija se na ovim područjima i dalje fokusira na ideju Velike Majke, no suvremena i rodna arheologija postavlja pitanje sasvim drugačije, i postulira ideju da je figurina proces a ne objekt, odnosno ja na nju gledam kao na glagol, a ne imenicu. Ona je i dalje misteriozni glagol, misterioznih procesa, odnosa i dijaloga o kojima u filmu spekuliram.

Projekt se razvijao tokom 5 godina na nalazištima u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Rumunjskoj, Grčkoj i Bugarskoj, te je ujedno i dokument istočne Europe u tzv. tranziciji, a forma projekta se transformira u svojevrsni dokument s elementima putopisnog vremeplova, pa prateći arheologinju budućnosti, promatramo tranzicijsku svakodnevicu jugoistočne Europe. U vizualnom materijalu je prirodni i izgrađeni okoliš jednakopravan svjedok promjenama, privatizaciji i korupciji. Tu su svi problemi koje srećemo i u Hrvatskoj – nestanak javnog prostora, preizgrađena urbana infrastruktura, socijalna skrb, odnosno njezin manjak. Granice koje naratorica i njezina arheologinja iz budućnosti prelazi, nisu geografske, nego kao i u postkolonijalnoj teoriji, one su viđene kao liminalno područje, unutar kojeg su kategorije, identiteti i povijesti nestabilne, a vrijeme, memorija, postmemorija i sadašnjost se isprepliću, odnosno bivaju proganjani duhovima sadašnjosti i mnogih prošlosti. U projektu su prisutni momenti u kojima su odnosi prostora-vremena neuskladivi, neprevodivi, nepremostivi pa ostaju nemetabolizirani, neprobavljeni, neprobavljivi. U tom smislu je prisutna i ideja sablasnosti, u politici minornog, rodno inflektiranog subjekta - one koja nedostaje. U svakoj novoj iteraciji se materijal preslaguje, dorađuje i otvara novim verzijama. Dvojezična knjiga (engleska i hrvatska) će se sastojati od originalnih tekstova, dokumentarnih transkripta s lokacija, vizuala, crteža, arhivskih materijala i skica, te oda tehničkoj podršci radu, u kojima se spajaju poezija, znanstvena fantastika, arheologija, feminizam i historiografija.

Zašto je eksperimentalan film danas važan? Tko ga gleda, tko plaća, a tko snima?

Eksperimentalni film nastao je kao suprotnost autoritarnim produkcijskim i umjetničkim modelima mainstream produkcije, a nudio je i mogućnost uradi sama produkcije, procesuiranja i razvijanja analognog filma (da opet spomenem značaj Klubvizije kao jedine organizacije u Hrvatskoj koja podržava eksperimentalni rad u laboratoriju s 16mm filmom). S dolaskom video tehnologije, bavljenje pokretnom slikom postalo je dostupno puno širem krugu marginaliziranih osoba, posebno ženama koje su 70-ih 80-ih prigrlile formu videa. Ja sam dio kolektiva Studio Pangolin uz autorice Anu Hušman, Vidu Guzmić i Luanu Lojić. Pangolin okuplja i podržava hibridne eksperimentalne forme ženskih autorica gdje se te forme često prelijevaju iz slike u zvuk, iz zvuka u film, iz filma u knjigu. Imamo sreću u Hrvatskoj, iako više ne postoji mnogo mjesta na kojima se ti filmovi prikazuju - osim festivala - da HAVC podržava proizvodnju i razvoj eksperimentalnog filma te Pangolin trenutno ima u produkciji tri filma, a u planu su nam još dvije produkcije mlađih kolegica Neže Knez i Sanje Bistričić. Žena je i dalje najčešće pojavni objekt filmske proizvodnje, a nama je bitno da smo subjekti pojavnosti, da promišljamo što znači slika, pogled, opservacija, dokumentacija, da tu sliku možemo razlomiti, preklopiti, uslojiti i osjetiti.

Kao profesorica eksperimentalnog filma na ALU u Zagrebu, kako biste opisali interes studenata za ovim tipom filmske proizvodnje?

Film je samo jedna od mogućih manifestacija bavljenja pokretnom slikom. Na Odsjeku za animirani film i nove medije mi ne stavljamo naglasak na određeni medij, već usmjeravamo studente/ice na široko razmišljanje o temi, materijalu, mediju, diskursu i kontekstu unutar kojeg djeluju, tako da unutar proširene prakse pokretnih slika naši/e studenti/ce istražuju i instalacije, više kanalne projekcije, fizičke formate, tekst, zvuk, a ponekad unutar tog spektra i jednokanalnu filmsku formu.

'Žene minorne spekulacije' nastale su na temelju istraživanja neolitičkih kultura diljem Podunavlja i Panonske nizine. Zašto vas je ovo područje inspiriralo i koja su bila vaša najveća otkrića tijekom ovog istraživanja?

Projekt je splet raznih eksperimenata, narativnih, vizualnih i poetskih. U neolitskoj kulturi postojale su brojne ženske figurice koje su otkrivene diljem Panonske nizine i jugoistočne Europe, koje ne postoje u muzejima zapadne Europe. One čuče u Bugarskoj, Srbiji, Rumunjskoj. Ta periferna pretpovijest ženskih prikaza postaje alternativni kontinuitet nevidljivosti. Diskurs povijesnog istraživanja upućen je određenom subjektu, teze o porijeklu indoeuropskih naroda pretpostavljaju kontinuitet kretanja ovisno o lokaciji subjekta koji se pretpostavlja. Historiografija povijesnog istraživanja i sama je obilježena historijskim materijalizmom i politikama svojih vremena, tako da su tek 70-ih godina povjesničari iz zapadne Europe dobili pristup nalazištima u istočnoj, a povjesničari iz istočne Europe pristup istraživanjima zapadnih kolega. Jedna od karakteristika neolitskih kultura koju proučavaju je kulturalni sinkronizam, odnosno veze, relacije i odnosi među kulturama, tako da je Vučedolska kultura povezana s Cotofeni, černavodskom, vinkovačkom, vinčanskom kulturom. Kao što postkolonijalni povjesničar Dipesh Chakrarbarty tvrdi - Povijest je jedna, i pripada suverenom subjektu Europe, dok su povijesti mnoge. Unutar te već diskriminativne povijesti, postoji i podpovijest - marginalizirana povijest - povijest minorne žene. Spekulativni narativ sadrži elemente vremeplova. Projekt vibrira između historiografije, dokumentarizma, objektne analize, putopisa i spekulativne fikcije.

Kolika je zaista bila važnost tih neolitskih figurina u ono doba, što su one zapravo reprezentirale?

U pretpovijesti ne postoji pisani trag, jedini dokazi su materijalni ostaci, a s obzirom na to da se enormna količina materijalnih ostataka iz europskog neolitika sastoji od ženskih keramičkih figurina, zanimljivo je, tužno, ali ne i iznenađujuće da ne postoji i dominantni akademski diskurs koji se bavi tim figurama. I dalje je u kolektivnoj svijesti ideja neolitika obilježena ćupovima i sjekirama. Interpretacije figurina osporavane su, prikazi estetizirani, a veza između materijalnosti objekta, njene interpretacije i materijalne dokazne građe nije uvijek jasna. Senzacionalističke interpretacije kako su figurine prikazi Velike Majke (Magna Mater) te upućuju na utopijski (ili distopijski, ovisno o poziciji) matrijarhat, osporavane su od arheologinje Lynn Meskell, koja reformulira osnovno pitanje o figurinama kao reprezentacijskim objektima i postavlja tezu figurina kao procesa. Ovi dijelovi marginalizirane povijesti, rodno i geografski, su dijelovi koje koristim u svojoj spekulativnoj rekonstrukciji šestotisućljetnog diskontinuiteta.

Što je iduće za vas?

Trenutno pripremam izložbu starijeg rada Ova Žena se zove Jasna u sklopu Zagrebačkog Salona, a u pretprodukciji sam s novim filmom Vremeplovke Zona 1 koji snimam sa stalnim suradnicima/ama Ivanom Slipčevićem i Vidom Guzmić na Baltiku.