Jedna od osnovnih strategija humora je obrat. S kazalištem je slično, iako ne uvijek. Ali kazalište, kao umjetnost koja otkriva zbilju, iako bi teško bilo nabrojiti one koje to ne čine, jedna od onih kod kojih obrat također stvara bit. Mnogo je istoznačnica za taj obrat, od paradoksa do apsurda, ali par derivacija unazad svi oni su dio takozvane zbilje. Ne veseli, naime, apsurd zato što je apsurdan i nezamisliv nego, baš naprotiv, zato što je svakodnevan. Tako je i s 'Kate Kapuralicom', tekstom Vlaha Stullija koji iz naizgled dalekog 18. stoljeća progovara o svemu što se i danas zbiva, što današnji gledatelj prepoznaje i s čime se, uz dovoljno hrabrosti i samokritičnosti, može poistovjetiti.

Prva dramska produkcija ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara u režiji Darija Harjačeka upravo je to – prikaz zbilje bez ostataka, bez metaforičnosti, konstrukta i koncepta. Drugim riječima, bez ograde. Stullijev tekst primjer je nesputanosti jezika, studenti ga vole kao i 'Gomnaidu' jer psovka ako je starinska više nije psovka nego nematerijalna baština. A riječi smrde podjednako. Zato čudi da 'Kate…' nije češće na repertoaru jer nudi svevremen materijal, jednostavnu priču koju je lako nadograditi i razgraditi te nepogrešivi mediteranski spoj krajnosti.

Na prvi pogled, ona nije ništa posebno, još jedna tipična zavrzlama s udajom i nevinošću, gdje se zaplet vrti oko bazičnih fenomena i primarnih nagona, to jest oko onog što u trbuhu jest i onoga što nije. Ujedno, 'Kapuralica' je i vodič kroz labirinte bračne i obiteljske sreće, instrukcija o ljubavi koja preživljava doslovno sve, čak i to da je ubijaju oni koji je dijele. Niz takvih paradoksa daju ovom tekstu vrijednost i otvorenost koju baština inače nema ili se oko postizanja takvog učinka treba potruditi, što pak rezultira nategnutošću i zamorom materijala.

Umjesto toga, Dario Harjaček i dramaturginja Katarina Pejović ostavili su tekst da radi sam i ostane ono što jest, 'Ružni, prljavi, zli' na način starinski, sa začinima koje i danas nose govor i Mediteran. Nisu, barem u detalju, propustili prikazati sve što se iza zidina događa, bez obzira na to jesu li one starina koju se čuva kao obiteljsko srebro ili jučer sazidani bedem, podignut pozajmicom ili nenamjenskim kreditom koji će u konačnici moralnom dodati i financijski bankrot. Sličice iz svakodnevnog života, danas bi se reklo, disfunkcionalne obitelji u prljavom i zapišanom dvorištu, prikaz su onoga što se zbiva prije nego što se navuče pozlata. S kojom se, osim na vjenčanje, ide i u kazalište. I zato na autentičnoj lokaciji Marijinog zvona, u manje turističkom i stoga nesumnjivo životnijem dijelu Dubrovnika, kazalište doživljava svoj obrat – na sceni se odvija život, a u publici, sređenoj 'za u kazalište', privid.

U toj sinergiji ova predstava radi kao izravni nastavak prošlogodišnjeg hvaljenog i nagrađivanog 'Revizora'. On je bio nominalna, stilizirana pljuska visokom Dubrovniku, ali naravno i ne samo njemu, kritika odozgo.

'Kate Kapuralica' govori odozdo, ponovno ne samo o Raguzi i njezinim stanovnicima, iako obje tematiziraju isto, svakodnevno kazalište i kulise, laž koju se stvara i na koju se pristaje. Iako naizgled populističkija, inscenacija Stullijevog teksta ipak nije rafal gegova, niti to želi biti, iako za to postoji prostor. Naprotiv, minucioznim doziranjem ritma humora, gega i grubosti, ali ne i smanjivanjem njihovih intenziteta, Harjaček je uspio postići obrat da baštinska komedija, koju se i predugo proglašavalo stilizacijom i pretjerivanjem, postane ono što jest – autentični prikaz svakodnevlja u kojem se molitva i psovka miješaju na isti način kao i mirisi iz kuhinje i zahoda.

Iako tako izgleda, ništa u njoj nije pretjerano, čak ni Jelena Miholjević u naslovnoj ulozi, dok na haubi mitskog Yuga, okrenuta od publike, zaziva stotinu nosova u svojoj pozadini. Preglasna i na trenutke zastrašujuća, njezina je Kata nemoćna, baš kao i svi ostale ljudske životinje ove tragikomedije – njezin suprug u istodobno tipskoj i originalnoj interpretaciji Nikše Butijera ili divlje kćeri Mare i Pavle, kako ih s odgovarajućim intenzitetom igraju Barbara Prpić i Nika Burđelez. Nabacani predmeti u tipičnom dvorištu za koje se nitko ne brine ali je naše, 'jeftina mjuza, teška cuga', kako je to sročio suvremeni Stulli, čine 'Kate Kapuralicu' predstavom naših dana, zasluženom posvetom nama samima u trenutku kad mislimo da smo bolji, plemenitiji, pristojniji ili pametniji. Onda kad smo manje ljudski.