Kad se nedavno vratila sa zadatka u Beču, dugogodišnja novinarka kulture Mirjana Dugandžija tek je u Zagrebu shvatila da je u Austriji ostavila kofer. Nije ga zaboravila na aerodromu, nije se zagubio. Naprosto ga nije ponijela kući. Priču je Dugandžija nedavno napisala u svojoj kolumni u Globusu, a crtica je bitna utoliko što je autorica na intervju za tportal došla u štiklama koje su joj zajedno s koferom vratili iz Beča.

Prepričavajući zgodu, trudila se uz pomoć Freuda i Junga objasniti da je ostavljanje prtljage ujedno i okretanje nove stranice života, no nije uspjela sakriti sreću zbog vraćenih štikli na kojima je samouvjereno došetala na zagrebački Zrinjevac. Znala je da ima intervju, no kao da je zaboravila da je ovog puta u ulozi spisateljice i autorice romana, a ne novinarke koja treba izrešetati sugovornika.

Ova anegdota možda će najbolje predstaviti i roman Mirjane Dugandžije, njenu protagonisticu, novinarku Kseniju i atmosferu zagrebačkih ulica na kojima se Ksenija tek noću, kad se ulice isprazne, osjeća mirnijom dok u štiklama korača kroz noć. Priča je to o ženi koja se ne osjeća autentično u svome životu i trudi se krenuti ispočetka. Treba li tražiti poveznicu između romana i života novinarke Dugandžije, sama autorica otkriva u intervjuu u kojem se ne može točno odrediti gdje završava novinar, a počinje pisac, tko postavlja pitanja, a tko daje odgovore.