Evo, ja se već dvije sezone i tri epizode STVARNO trudim. Stvarno se trudim proniknuti razlog iz kojeg je snimanje 'Sluškinjine priče' nastavljeno nakon kraja prve sezone, ali tog razloga - barem onoga koji bi mi se svidio - očito nema. Jasno je, naime, da je snimanje nastavljeno zato da bi se zaradila lova i u tome ne bi bilo ničeg lošeg da se ta lova zarađuje na nečemu smislenom i sadržajnom. Serija 'Sluškinjina priča' to nije. Od neki dan prve tri epizode četvrte sezone možete pogledati na HBO GO-u i na 'regularnom' kabelskom HBO-u, ali to ne znači da biste trebali. Ako ste, kao ja, jedva izdurali drugu i treću sezonu, pitajući se čemu ovo-čemu sve, ovo vam je samo prilika da to sve još jedanput ponovite.

Ruku na srce, autori serije u četvrtoj su sezoni ko fol pokušali nešto novo i drugačije. Naša glavna junakinja June Osborne (Elisabeth Moss) sada više ne pokušava samo izbaviti samu sebe i svoju djecu iz teokratskog Gileada koji je siluje, oduzima joj djecu i najosnovnija ljudska prava. Jedno je dijete izbavila iz Gileadovih kandža, pomogla je i nekim supatnicama, čak je i svojem bivšem zapovjedniku Fredu i njegovoj supruzi Sereni Joy složila fini pičvajz iz kojega će se teško izvući, ali ona ne posustaje i nema namjeru spavati na lovorikama niti po Kanadi demonstrirati na ulicama. Ona u ovoj sezoni postaje prava borkinja, oličenje pokreta otpora Mayday. Ona će sada srušiti Gilead ili mu se barem osvetiti.

Tako barem tvrdi. Zapravo, ne tvrdi toliko ona koliko nekoliko drugih likova, a ona se slaže time što, iako gadno izranjavana i jedva pokretna, ne bježi iz Gileada u Kanadu, nego ostaje. Bravo, June, super si ti nama, hrabra si ko lav, da b' riječ rekla! I nemojte misliti da zbog sarkastičnog tona i izbora riječi u prethodnoj rečenici ne cijenim postupke i odluke svih onih koji se odlučuju boriti za pravdu, unatoč tome što bi mogli doslovno ili preneseno prebjeć u Kanadu i do kraja života iz udobnosti svojih kućica prosvjedovati protiv svjetske nepravde transparentnima. Nije u tome stvar. Naravno da cijenim sve one koji se FAKAT odlučuju boriti, pa makar ih to ubilo.

Problem je u tome što tvorci ove serije June tako opisuju deklarativno, a u prve tri epizode četvrte sezone - opet ista priča. June bježi, June se skriva, June hvataju, June muče, June se slama, June opet bježi... Ne znam, imala sam dojam da gledam televizijsko uprizorenje one blesave cikličke pjesmice: 'I bio jedan pas i ukrao je kost i došao je kuhar i razbio mu nos i došli drugi psi, iskopali mu grob i podigli mu spomenik na kojemu je pisalo - i bio jedan pas, i ukrao je kost...' Naravno, u seriji su cikličkom ponavljanju više-manje istih događaja pridodani novi likovi, nove lokacije i nove situacije - odbjegle sluškinje skrivaju se na farmi revoltirane mlade supruge posve dementnog zapovjednika koji ju je, zbog svoje impotencije, podvodio raznim drugim gileadskim muškarcima da je siluju. Mlada je supruga toliko revoltirana da je krvožedna te isprva odbija i plaši ranjenu June, no kad ova shvati da je riječ o teško zlostavljanoj djevojčici, to u June također budi krvoločnost, ali i želju za akcijom, osvetom, borbom. Pa onda opet bježi, opet je hvataju i evo nas opet s onim psom koji je ukrao kost.

E, da! Pritom su tvorci serije odlučili da u ovoj sezoni treba još malo podebljati prizore tjelesne patnje, odnosno da svu svirepost društva prema ženama moramo vidjeti u obliku gileadskog mrcvarenja Juneina tijela. Nije da su se toga tek sada dosjetili - 'Sluškinjina priča' je i kao roman i kao serija u svojoj prvoj sezoni - dok je još imala smisla - uvelike igrala na visceralnost ženske patnje, na tome kako društvo ženu definira tijelom pa je onda tjelesno izrabljuje, zlostavlja i muči. No u prve tri epizode nove sezone s tim smo prizorima i dočaravanjima došli do čiste sadističke pornografije. Ne znam misle li da dosad nismo shvatili ili im je to isto nešto što smatraju novim sadržajem, ali nije dobro.

Sve u svemu, prve tri epizode nove sezone 'Sluškinjine priče' nisu učinile ništa čime bi me zainteresirale za daljnju sudbinu June Osborne jer jedino što na temelju njih mogu očekivati jest da će June opet bježati, opet će je hvatati, opet će je na neki način mučiti i tako do nove sezone, u kojoj će valjda činiti sve to isto, ali na nekim drugim lokacijama i s drugim kostimima. Nešto su me malo zainteresirali s pričom o 'novom Gileadu', u kojem se nakon posrtaja brojnih zapovjednika i pada Freda/Serene Joy mijenjaju odnosi moći pa više do izražaja dolazi ljigavo-kompleksan lik zapovjednika Josepha Lawrencea kojeg glumi Bradley Whitford, a možda bi me zainteresirali i za priču o tome što će dalje biti sa Serenom Joy i Fredom u Kanadi da je ta linija priče u ove tri epizode imala više od tri i pol scene.

Kao što sam već nekoliko puta u svojim osvrtima na drugu i treću sezonu 'Sluškinjine priče' napomenula - ja ću ovo svejedno gledati i dalje, ali moji razlozi za to nisu baš prepametni i ne biste ih trebali uzimati u obzir kao argumente. Gledat ću i dalje zato što sam neraskidivo vezana uz 'Sluškinjinu priču' od ranih dvadesetih - to mi je najdraži roman, mislim da je izvrstan i važan, a i za June sam se vezala još tada pa je neću napustiti čak ni ako postane potpuna karikatura same sebe, pa ni ako postane tek prazno oruđe u zgrtanju para besmislenom komercijalizacijom feminizma. No to što ću ja gledati dalje, ne znači da je serija u svojoj četvrtoj sezoni dobra. Ona je to prestala biti još u drugoj. I osim ako od četvrte epizode četvrte sezone to postane neka sasvim druga serija, ne vjerujem baš u to da će postati super. Trebali su se zaustaviti tamo gdje se zaustavila i Margaret Atwood.