Ako volite serije pri čijem vas gledanju zaboli glava od skakanja po kronologiji događaja lijevo-desno, serije koje nasumično i bez smisla prebacuju pripovjedačku perspektivu s jednog lika na drugi i serije koje se prave da su jako misteriozne, a zapravo nisu - slobodno pogledajte 'Zmiju' na Netflixu. Ako pak ne volite takve serije, preostala dva razloga iz kojih bi vas 'Zmija' mogla privući jesu to da ste totalno opsjednuti pričama o stvarnim serijskim ubojicama i da vas je lako očarati šarolikim i egzotičnim lokacijama.
Ne znam točno odrediti trenutak u kojem mi je serija 'Zmija' počela opako ići na živce, ali zametak te iritacije bio je prisutan još dok sam čitala opis u Netflixovoj najavi nove mini-serije. Znate ono kad vam napišu da je nešto gripping tale? E, ja odmah, iako znam da se to drugačije prevodi, zamislim da me ta tale (priča) grippa (grabi) za vrat i davi me do izdisaja, a ja se samo nadam da će sve što prije završiti. Dodam li tome i osobni animozitet prema pričama o serijskim ubojicama koje su mi, osim u slučaju Jaganjaca, 'Mindhuntera', podcasta Serial i još nekoliko iznimaka, s vremenom postale ili suviše uznemirujuće da bih se nakon njih usudila izaći iz kuće ili toliko istrošene da već na trećem prizoru kolutam očima na temu daj, začepi, ubi' me promaja - bojim se da 'Zmija' kod mene od vrlo ranih trenutaka nije baš imala šanse.
vezane vijesti
No ipak, nešto joj je i govorilo u prilog. Riječ je o true crime žanru ilitiga, da me sad ne samelju čuvari materinskog nam jezika od zlih uvoza iz stranih jezika, priča o zločinima iz stvarnog života, koje su, generalno gledano, mnogo zanimljivije i mnogo dubljeg uvida negoli izmišljene perverzije o psihopatima. Riječ je i o serijskom ubojici koji se po nečemu razlikuje od većine serijskih ubojica kakve policijski psiho-forenzičari prepoznaju negdje od kraja sedamdesetih - tipu koji nije ubijao zato što uživa u ubijanju (iako ga je tipično psihopatski boljela patka, tj. nije imao problem s tim da ubija), nego zato da bi se okoristio imovinom i identitetom svojih žrtava. Priča je zapravo u nekim segmentima nalik izvrsnoj priči Patricije Highsmith o Talentiranom gospodinu Ripleyju (koju bih isto uvrstila među one iznimke gore, uz Jaganjce, Mindhuntera i Serial), samo što se, za razliku od 'Ripleyjeve' odiseje po Italiji šezdesetih godina, ovdje radi o STVARNOJ krvavoj odiseji čovjeka po imenu Charles Sobhraj, koji je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća ubijao zapadnjačke turiste u južnoj Aziji, na takozvanom 'hipi potezu' od Indije, preko Tajlanda pa do Nepala. Definitivno zanimljivije od karikirano izvitoperenih ubojica iz filmova koji svi govore istim prekenjavačkim glasom koji bi, kao, trebao biti jeziv.
Sav potencijal da 'Zmija' bude zanimljiva, međutim, uništili su autori ove mini-serije, koji su htjeli da ona bude jako moderna i revolucionarna. Ne znam jesu li se prefiksali gledanjem druge sezone 'Američke kriminalističke priče' o ubojstvu Giannija Versacea ili su prirodno blesavi jer su mladi i neukusni, ali razlozi iz kojih je serija o Versaceovu ubojstvu (a zapravo ubojici) snimljena u hopa-cupa stilu po kronologiji i pripovjedačkim perspektivama imali su veze s motivacijom likova, razvojem ličnosti i ubilačkog nagona u glavnog junaka, a povrh svega, ti su razlozi POSTOJALI. U 'Zmiji' pak priča skače s iz jednog vremenskog razdoblja u drugo, iz jedne perspektive u drugu kao da je na državnom prvenstvu u gumi-gumiju, a da za to nema nekog prevelikog razloga. Umjesto da, kao što to čine serije i filmovi koji se tako poigravaju s kronologijom i perspektivom, gledatelju da boji uvid u događaje i likove, 'Zmija' ga samo navodi na to da izvadi blokić i olovku te počne voditi bilješke i crtati dijagrame. Ili da ugasi televizor i mani se ćorava posla.
Da, da, znam, to je, kao, trebala biti dinamika igre mačke i miša, odnosno nizozemskog diplomata Hermana Knippenberga, koji postaje glavni istraživač u potrazi za serijalcem Sobhrajem, ali rezultat je takav da bi čovjek autorima najradije poručio da, ako su već htjeli napetu igru mačke i miša, neka prvo pogledaju par epizoda 'Toma i Jerryja' i nešto nauče pa se tek onda počnu igrati vremenom i perspektivom. Jer svatko tko izdrži osam epizoda ovog cupkanja po vremenskoj crti i živcima gledatelja mora shvatiti da serija nije uspjela u osnovnoj namjeri bilo koje serije ili filma - u tome da zadovoljavajuće ispriča priču. Autori su se putem pogubili u slijepim ulicama i loše planiranim odvojcima svoje serije.
Naravno, bit će onih kojima će se 'Zmija' svejedno svidjeti. Razumijem ih - i ja imam svoje slijepe točke u nekim žanrovima pa ću zažmiriti na grozne mane samo ako serija ima dva i pol elementa koji me raduju. Svima onima koji strastveno briju na serijske ubojice bit će barem rubno zanimljiva. Svi oni kojima je najjača stvar u 'Talentiranog gospodinu Ripleyju' bila estetika, vjerno prizivanje vremena u kojem se zbiva, raskošne lokacije i lik šarmantnog psihopata - voljet će i 'Zmiju'. No zamislite sada da vam je netko sve te elemente Ripleyja rasipao unaokolo i da ih morate slagati stranicu po stranicu da biste išta shvatili. 'Zmija' nije učinila baš tako drastičnu zbrku, ali nije ni daleko. A priča koju je ispričala nije ni do koljena onoj Patricije Highsmith. Zato - gledajte ako baš morate. Inače radije potražite Ripleyja i uživajte još jedanput u prijetvornom i opasnom, ali razoružavajućem smiješku Matta Damona.
