U režiji Ivice Buljana, ovaj tekst hvaljene i prevođene autorice Julije Zeh i Charlotte Roos govori o slobodi koju pojedinac u strogo kontroliranom društvu može pronaći tek iskakanjem iz svih normi.

Uzimajući primjere iz medijskog i zbiljskog okruženja, autorice naglašavaju potrebu za povratkom 'normalnom životu' i istodobno realistički opisuju sve prepreke na putu pokušaja izlaska iz strogo kontroliranog okruženja današnjih visokorazvijenih društava i paradigme koju pokušavaju nametnuti kao globalni ideal. Predstavu u kojoj igraju Goran Bogdan, Lucija Šerbedžija, Hrvojka Begović, Vedran Živolić, Frano Mašković, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković, Nina Violić, Slaven Španović i Tobias Beyer scenografski je opremio Lovro Artuković.

Hrvatski slikar koji već desetak godina živi i radi u Berlinu prvak je figurativnog slikarstva čije se rijetke izložbe uvijek dočekuju s pojačanim zanimanjem. Između ostaloga i zato što u svoj rad uvijek unosi dozu humora. Zbog njega, ali i zbog sceničnosti i višeslojne narativnosti svojih 'platana', Artuković je zanimljiv ne samo stručnjacima i takozvanoj običnoj likovnoj publici, nego i filmašima. Sad je zainteresirao i kazalištarce pa mu scenografija u ZKM-u možda neće biti i posljednja.

Iz perspektive nekoga tko je istodobno 'i ovdje i tamo', u Europi i izvan nje, kako je najprije zazvučao tekst 'Žuta crta'?

Moj odnos prema tom tekstu je dvojak. Čitajući ga više puta, mislio sam da je zabavan jer to čovjek zaista živi ukoliko živi u, naprimjer, Njemačkoj. Autorica je prisutna u medijima i jasno govori o tim svakodnevnim problemima. Ali kad sam ga prvi put čuo na sceni, onda sam čuo i taj prizvuk nečega što bih nazvao pamfletom. Sve je unutra, od Grčke i njezine krize do Arapskog proljeća, ali sve je nekako malo ironično postavljeno. Ovaj komad pokušava naći mjeru između želje ljudi da žive u nekoj uređenoj zemlji i onih koji u uređenom društvu žude za kaosom. Sve je to inteligentno napisano, ali za moj ukus malo previše hladno i mehanički.

Koliko je problematika teksta ipak namijenjena i Hrvatskoj?

Sve mi je u tom tekstu poznato i nisam mogao zamisliti da bi to ovdje nešto drugo značilo. Ali ipak, ovdje se ljudima preko medija nešto drugo prikazuje kao bitan problem ili bitni problemi. U Njemačkoj se malo više bave građanskim slobodama, javnim prostorom, slobodom na internetu... nešto što je društvo prepoznalo kao teme koje će određivati ono što ćemo biti i kakvi ćemo biti u skoroj budućnosti. U Hrvatskoj će takve teme tek doći na red.

Prije ovoga niste imali puno kontakta s kazalištem, barem ne s one strane rampe...

Iznenadio me poziv Ivice Buljana, s obzirom da nemam kazališno iskustvo, a nemam čak ni neko pretjerano iskustvo s kazalištem. Ponekad odem i tada svaki put ponovno ostanem osupnut kazalištem kao senzacijom, jer riječ je o grupnom kaosu koji je sasvim drukčiji od moje usamljenosti u ateljeu. Zapravo i nije, jer kazalište kao kuća funkcionira kao i moj atelje, samo što u teatru ima malo više ljudi sa svim njihovim energijama, gomilom rekvizita i nekim 'grupnim kaosom'.

Koji su zahtjevi postavljeni pred scenografa debitanta?

Redatelj je pustio ljude da sami smisle što će i kako će, od nas kao suradnika do glumaca... Tako sam i ja imao otvorene ruke. Pitao me koja mi je prva asocijacija na tekst i rekao sam pastorala. Tako je i ostalo. Čovjek vjerojatno bira po principu suprotnosti – imaš tekst koji govori o kontroli i zato počneš misliti o prirodi. Pastorala je idealizirana slika, nešto što ne postoji. A to je upravo ona čežnja eksplicitno pokazana u ovom tekstu.

Moje slike su inače prilično scenične i unaprijed sam se veselio misleći da bih mogao napraviti nešto drukčije, da slika igra u predstavi li nešto slično. Ali na kraju je ispalo da mi je sudbina da jednostavno – naslikam sliku. Tako da ovo nije klasična scenografija, to je jednostavno slika koja igra. Satima sam skidao Poussina i Watteaua, naprimjer, da bih se naučio slikati tako. A možda je pastorala u meni i bila ranije. Naravno, u takvoj vrsti idealizirane stvarnosti mora biti i neki akt, kao dio prirode i žudnje, pa sam ukomponirao i dva ženska akta. Krava se u slici pojavljuje kao odjek Montyja Pythona, kao digresija ili provokacija. Lik koji leži i drijema je onaj kojeg svi gledaju, uključujući kravu. On je središte kompozicije, baš kao i u predstavi. Krava na slici je, naravno, uvjetovana tekstom, ali je i moja posveta čuvenoj kravi Yvonne koja je postala tema njemačkih novina u vrijeme 'sezone kiselih krastavaca' prošle godine, kad je pobjegla prije klanja i mjesecima živjela u prirodi. Postala je medijska zvijezda i top tema, ali na kraju je ipak uhvaćena.

Koliko ste zadovoljni krajnjim rezultatom?

Na početku je slika trebala biti dio scenografije jer je moja prva ideja bila da i sama slika igra u predstavi preko svjetlosnih ili nekih drugih efekata. No od toga smo odustali i ostala je slika takva kakva jest. Ova konačna verzija nije mi strana jer sam dobio priliku da sliku vidi puno više ljudi nego što bi je vidjeli na nekoj izložbi. Slikarski je posao, pogotovo ovako kako ga ja radim, marginaliziran i usamljenički. Ne bavim se slikarstvom kao da ističem sebe, za mene su moje slike individualne i bitnije od mene. Zato se i trudim stvarati slike koje su samostalne, koje imaju svoju priču i svoj život. Mislim da je i ova za 'Žutu crtu' jedna od takvih. Slikarstvo i jest medij koji se može percipirati jednim pogledom ili intenzivnim gledanjem, a to u ovom slučaju ovisi o gledatelju – netko će je tek tu i tamo pogledati, netko će se zadubiti.

Znajući da je kazalište umjetnost koja troši materijal, postoji li kopija slike?

Ne, ali mislim da ću sa ZKM-om morati dogovoriti neko osiguranje. Jedno vrijeme smo razmišljali i o projekciji, ali predstavi je ipak trebala ta materijalnost slike, jer tako stvar jednostavno drukčije 'igra'. Dogovor je da slika ostaje u ZKM-u dok predstava igra, a onda se vraća meni. Jednostavno, prodajem slike po određenoj cijeni i svi bi se, uključujući mene, loše osjećali da ostane u trajnom vlasništvu ZKM-a. Realno gledajući, što bi kazalište s mojom slikom nakon što se predstava odigra?

Što Hrvati trebaju očekivati nakon ulaska u EU?

Naravno da će Hrvatska u Europi biti nešto drukčije od Njemačke u Europi. Sad je Europu zadesila prva jača kriza i nadam se da će je prebroditi, jer bit će ih još... Međutim, žutih crta koje ograničavaju i kontroliraju kretanje bit će sve više jer je nas ljudi sve više. Uvijek će postojati ta igra politike i slobode, u kojoj ćemo se morati snaći. Nisam terorist i ne mislim da se mora znati svaki moj pokret, ali društvo je danas složen mehanizam i demokracija više ne funkcionira kao u staroj Grčkoj. Činjenica je da danas nestaje međuljudska osjetljivost i utoliko ovaj tekst ima pravo, ali s druge strane, kad se dogodi frka kao u današnjoj Grčkoj ili Španjolskoj, ljudi se ipak slože. Treba naći finu sredinu između tih polova. Ali ne na način 'novog konzervativizma' - da imaš siguran posao, obitelj i ideš u crkvu, ali u majici s likom Chea Guevare.