Oksanen će gostovati na Festivalu svjetske književnosti na kojemu će se u organizaciji nakladnika Frakture od 3. do 11. rujna u Zagrebu okupiti pedesetak istaknutih imena domaće i svjetske literarne scene.

Dijete iz miješanog braka Finca i Estonke koja je sedamdesetih godina prošloga stoljeća napustila domovinu, Oksanen (1977.) piše na finskom – estonski nikada nije dovoljno dobro savladala. No, teme vezane uz povijesne okolnosti domovine njezine majke svejedno je okupiraju: razdoblje sovjetske okupacije, prije i poslije Drugog svjetskog rata, pa do ranih 90-tih godina prošloga stoljeća i razdoblja tranzicije.

Povijesne okolnosti nastavljaju opterećivati suvremeno estonsko društvo i sliku Estonaca drugdje, što je i razlogom njezine potrebe da se u svojim romanima bavi poviješću majčine domovine, kazala je Oksanen u razgovoru za Hinu.

'Povijest je ključna tema ruske propagande i ruskih medija u upornom nastojanju falsificiranja estonske povijesti. Dokle god se Rusija odbija suočiti sa svojom prošlošću i dokle god nastavlja imperijalističkim putem, povijest će nastaviti biti ključno političko pitanje, tema koja uvijek iskače kad je riječ o vanjskoj politici', pojasnila je.

Estonskom se poviješću bavi već u svojem nagrađivanom debitantskom romanu 'Staljinove krave' (2003.), u kojemu prepliće priču o poremećaju u prehrani jedne mlade djevojke sa strahotama staljinizma. Roman ju je lansirao među najutjecajnije mlade finske autore, te je nominiran za književnu nagradu Runeberg.

Dvije godine poslije, napisala je roman 'Baby Jane' o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama, čija je radnja smještena u Helsinki 90-tih godina prošloga stoljeća.

Ženskim se poremećajima bavi 'jer su oni ključan dio povijesti ženskog roda', kazala je spisateljica.

'Ta je povijest oduvijek čvrsto povezana s poremećajima i biologijom. Kontrola nad ženama uvijek je opravdavana njihovim spolom i biologijom koja je smatrana razlogom za, primjerice, histeriju. Danas se isti simptomi definiraju kao poremećaji u prehrani ili panika', pojasnila je.

Slavenka Drakulić kao inspiracija

No, svjetsku joj je slavu donio treći roman 'Čišćenje' (2008.), proizišao iz njezine vrlo uspješno u Helsinkiju postavljene istoimene drame o trgovanju ljudima i osjećaju srama koji imaju žrtve.

Predstava je potom producirana u jedanaest zemalja a roman je preveden na četrdesetak jezika svijeta, te je autorici priskrbio niz nagrada, među kojima i najveću književnu nagradu nordijskih zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Po romanu je 2012. snimljen i hvaljeni cjelovečernji igrani film, koji će biti prikazan u sklopu festivalskog filmskog programa.

U nas ga je objavila Fraktura u prijevodu Borisa Vidovića.

U njemu isprepliće životne priče dviju žena žrtava 'traffickinga', mlade žene Zare koja bježi od svojih svodnika, i Estonke Aliide, starice koja je napadnuta u doba SSSR-a, u dojmljivom istraživanju ponora ljudske duše kroz koji gradi složenu sliku sve težine dvadesetog stoljeća, sovjetske vlasti i početka tranzicije.

Za tu ju je temu, kako je kazala, inspirirala knjiga 'Kao da me nema' hrvatske književnice i publicistkinje Slavenke Drakulić, o žrtvama silovanja u Bosni i Hercegovini.

'Drakulić piše o istim temama koje okupiraju i mene: suočavanje s prošlošću, zločini protiv čovječnosti i kako postupati s ljudima koji su ih počinili', pojasnila je.

Fraktura je upravo objavila i njezin četvrti roman 'Kad su golubice nestale', objavljen u Finskoj 2012., također u prijevodu Borisa Vidovića.

Radnja obuhvaća ratne i poratne godine u zapadnoj Estoniji, od 1941. do 1966., a fraza iz naslova odnosi se na činjenicu da su Nijemci po osvajanju Estonije tamo izveli pomor golubova.

Tri kategorije priča o estonskome identitetu

Roman je najavljen kao istodobno triler, psihološka studija i povijesno-politički roman u kojemu je glavna tema beskrupuloznost pojedinca u borbi za preživljavanje uslijed kompliciranih političkih okolnosti.

U njemu Oksanen kroz sudbine triju likova progovara o ljudima koji su bili kolaboracionisti raznih okupatora Estonije tijekom turbulentnog 20. stoljeća u povijesti te zemlje, kada je Estonija prvo bila pod finskom, pa pod sovjetskom vlašću, da bi tijekom Drugog svjetskog rata nakon pet dana neovisnosti pala pod čizmu nacista, te nakon rata pa sve do kraja stoljeća, pod sovjetsku vlast.

'Priče o estonskome identitetu dijele se na tri kategorije: priče o onima koji su pobjegli na Zapad, o onima koji su deportirani, te o onima koji su morali ostati', kazala je autorica.

Nakon perestrojke, sve te priče – ranije skrivene – javno su objavljene: ritam objavljivanja biografija, memoara i ostale ne-fikcije ne pokazuje znakove jenjavanja, napomenula je.

Međutim, jedna ključna skupina ljudi ne daje ni glasa od sebe: 'jedna određena skupina šuti, skupina koja je odigrala ključnu ulogu za okupatore'.

'To su ljudi koji su radili za KGB. Oni su zadržali svoju anonimnost, još su uvijek ljudi bez lica. Mislim da se to mora promijeniti, moramo saznati i njihove priče, moramo im dati ljudski lik', istaknula je Oksanen.

Rusija nikada nije osudila djelovanje KGB-a, nikada se nije ponijela poput Njemačke, koja je osudila sve što je imalo veze s Hitlerovim režimom - što je još jedan razlog više za pisanje o ljudima koji su radili za KGB, smatra.

Zajedničke teme prošlosti

Oksanen nije nepoznata hrvatskim čitateljima: boravila je tu 2011. kada je predstavila svoj roman 'Čišćenje'. Zbog umnogočemu slične povijesti naših zemalja, njima ne treba puno objašnjavati kako bi shvatili o čemu ona zapravo piše, kazala je.

'Mislim da hrvatski čitatelji jako dobro razumiju ono o čemu ja pišem: u istočnoeuropskim zemljama ili na Balkanu ne moram objašnjavati što znači, primjerice, pojam propaganda. Općenito nije isto razgovarati o nekim stvarima s ljudima koji nemaju nikakvo sjećanje na rat i njegove posljedice', pojasnila je.

Godine 2012. objavila je u finskome prijevodu knjigu 'Arhipelag gulag' Aleksandra Solženjicina. Knjiga nikada nije objavljena u Finskoj već je na finskome još u 70-tima objavljena u Švedskoj, te je danas gotovo nemoguće pronaći neki preostali primjerak.

'Bio je to način kako objaviti knjigu na finskome kada se finski nakladnici to nisu usudili', pojasnila je Oksanen.

'Ne razumijem zbog čega se finski izdavači nisu usudili objaviti to djelo. Smatram kako je riječ o ključnom djelu literature koja se bavi gulazima koje bi trebalo biti dostupno svugdje, i to je razlog zašto sam ga ja objavila', napomenula je spisateljica, koja trenutno piše libreto za operu o finskoj skladateljici Kaiji Saariaho.

'Riječ je o jednoj od najistaknutijih suvremenih skladateljica u svijetu. Operu je naručila londonska Kraljevska opera', kazala je.

O svojim će romanima, literarnim preokupacijama i interesima Oksanen na tribini Razotkrivanje razgovarati s glavnim urednikom Frakture Seidom Serdarevićem 7. rujna, a dan ranije sudjelovat će i u okruglom stolu na temu 'Jesu li preživjeli komunizam?', u kojoj će joj se pridružiti Drakulić i austrijska književnica ruskog podrijetla Julya Rabinowich.