Žaba' Dubravka Mihanovića opora je drama o ratnom veteranu Zeki koji se bori s fobijama i besperspektivnostima u sebi i oko sebe. Iako je iz rata izašao živ, pakao koji je prošao usadio se u njega, u potpunosti mu odredivši život u poraću. Zbog agresije napustili su ga supruga i sin te provodi dane u svojoj brijačnici u pokušajima da promijeni svijet kad već ne može sebe.

Prvi na udaru Zekine palice pravde su Braco, koji je izgubio posao, što skriva od obitelji bježanjem u bratovu brijačnicu, kockarnicu i alkohol, i najbolji prijatelj Švabo, koji nadimak zahvaljuje činjenici da je od rata pobjegao u Njemačku. U silnom pokušaju da ih životno preusmjeri, Zeko verbalno zarati s obojicom, dok se sa samim sobom odluči razračunati bombom. Poput deus ex machine, u brijačnicu ulazi prodavač knjiga Muki s kojim Zeko pleše ivicom sadašnjosti i prošlosti, života i smrti.

Predstavu je u sarajevskom Kamernom teatru 55 režirao Elmir Jukić, postavivši je naglašeno naturalistički, ne intervenirajući previše u komad, već prepustivši palicu glavnom nositelju radnje, riječi. Ritmički, scenska zbivanja je oblikovao kroz stalne uzlete i padove, sukobe i pomirenja, izbacivanje frustracija i poniranja u njih. Scenu je okružio gledalištem sa sve četiri strane, što je glumce naturalistički uputilo jedne na druge, a ne na publiku, kojoj su u glumi okretali leđa. Paradoks takve glume je to što su se u scenskom 'ignoriranju' publike u potpunosti ogolili pred njom, bez patetike i lažnih emocija, duboko uronjeni u srž boli vlastitih likova.

Emir Hadžihafizbegović oblikovao je duboke traume u Zeki do najmanjeg detalja, od pognutog držanja, preko unutarnje nervoze koju je oblikovao treskanjem noge i pucanjem prstiju na rukama, do pražnjenja silnih nakupina bijesa i boli kroz ispade ludosti koje je zamjenjivala tupa praznina. Tijekom cijele predstave glumio je na rubu, iznenada šikljajući plamen boli i stvarajući naglašenu scensku napetost i nelagodu.

Kolebljivog i neodlučnog Bracu Aleksandar Seksan oblikovao je podcrtavši upravo te karakteristike, koje je upleo u sve slojeve svoje glume. Njegov Braco na Zekin plamen ne uzvraća istom mjerom, već nizanjem rečenica koje sadržajno idu do ruba, no emocijom se zadržavaju na kalkulantskih pola puta. Jednako tako, pri burnom odlasku iz brijačnice predugo se zadržao na vratima premišljajući se da li da ode ili ostane, davši time bratskim sponama još jednu šansu prije no što ih pokida buka izlaznih vrata.

Okružen publikom s četiri strane, Seksan počesto nije bio dovoljno glasan i razgovijetan, za što dio krivnje snosi i nedovoljno akustičan prostor riječke Filodrammatice

Mirsad Tuka oblikovao je Švabu kao neku vrstu tampon-zone, naizgled smirenog trećeg koji je stišavao braću u sukobu. Nakon Bracina odlaska postao je cilj Zekina napada koji se na kraju prometnuo u napadača, otvoreno rekavši Zeki da se mora liječiti jer nije normalan. Te emocionalne mijene glumački je odlično iznio, u trenu se prometnuvši u samokritiku, ljutnju i bijes što je progovarao cijelim tijelom, da bi nakon izlaska otvorio prostor gotovo toploj emociji.

Moamer Kasumović kao mlađahni Muki odlično je prikazao strah i nesigurnost pred poludjelim Zekom s bombom u ruci, ali i oprezan ples po rubu ekscesa u pokušaju odbacivanja bombe. Pomalo zbunjenim pogledom odavao je nerazumijevanje vlastite generacije za situaciju u kojoj se Zeko nalazi, ali i čvrstu odlučnost da se oboje nađu u petak na nogometu živi i cijeli, nikako u komadima.

Za razliku od velikog dijela repertoara ovogodišnjeg Festivala malih scena, 'Žaba' je čista i klasično postavljena predstava čija je najveća vrijednost, uz odličan tekst, vrhunska naturalistička gluma glumačkog kvarteta.