Putujući vlakom iz Ljubljane za Zagreb prije nekoliko godina u kupeu sam se našla s tri mlade Amerikanke. Bio je kraj rujna, one su još imale japanke na nogama i bile oboružane uobičajenom putničkom opremom: golemim ruksacima, jastucima koji drže vrat u vožnji, raskupusanim vodičima, smartfonima, tabletima, bocama vode. Očito, dugo su putovale po Europi i sljedeća uzbudljiva destinacija bio je Balkan. U jednom trenu izvadile su pasoše i uzbuđeno, uz tipičnu sestrinsku vrisku s provincijskih koledža, listale stranice, uspoređujući pečate i vize i nadmećući se međusobno u broju i egzotičnosti posjećenih destinacija. Na cijeni su bile afričke zemlje, ne one dostupnije na sjeveru, već središnje, čija imena mnogima zvuče opasno, tajanstveno, ali i 'nekako seksi'. U kupeu se odvijala prava utrka mlade generacije globalnih osvajača, lov na egzotiku novih turističkih predatorica koje su u japankama jurišale po svijetu s istom strašću s kojom su, vjerojatno, jurišale po novu H&M-ovu kolekciju.

Putovanje kao trošenje

Bila bi to tek mučna epizoda nevrijedna pamćenja da slični porivi za osvajanjem – za time da se konzumira što više zemalja, zaviri u svako 'srce tame' i svojim mirisom označi što više teritorija – nisu postali raširenim fenomenom današnjice. Takav potrošački fanatizam, čežnja za novim egzotičnim prostornim krpicama i opća jurnjava po planetu zavladali su posljednjih godina i putopisnim žanrom.

Produkcija tekstova novih kolonizatora kao da je zagušila cijeli žanr s dugom i ozbiljnom tradicijom. Knjižarama, internetom i drugim medijima raširila su se tričava, senzacionalistička svjedočenja raznih kauč surferica, gonzo novinara i novih nomada-koji-mrze-kad-ih-zovu-turistima. Fenomen je globalan, koliko i lokalan, pa npr. popularni domaći putopisac u jednoj od svojih brojnih knjiga pripovijeda i o tome kako je osvojio Antarktik. Osim snijega i hladnoće te precizno navedene vrtoglave cijene tog jednodnevnog izleta, u njegovu tekstu nema nikakvih dubljih uvida, impresija i opisa, nema ni interesa za suputnike, nove krajeve, za izvanjsko. Samo golo i dobroj književnosti sasvim strano samozadovoljstvo autora zbog toga što je ostavio trag svoje čizme i na toj zemlji. Nakon Antarktika on je u istom raspoloženju – sretan, ekstatičan i slijep – odletio u Aziju da se oproba u partijanju po higt-tech klubovima tamošnjih megalopolisa.

Nasuprot takvim besmislenim putopisima koji podižu libido autoru i pružaju instant egzotiku otupjelom konzumentu u kućnom naslonjaču, povremeno se pojave tekstovi i knjige koji vrate povjerenje u žanr i iznova demonstriraju smisao pisanja o putovanjima, o udaljenim prostorima i dodiru s drugima. Takva je knjiga 'Bratstva i ubojstva, gajđin' novinara Jerka Bakotina sastavljena od pet dužih tekstova koje autor ispravno određuje kao reportaže, ali u onom starinskom smislu u kojem reportaža podrazumijeva i dokumentarnost i literarnu vještinu, spoj novinarske upućenosti, publicističke širine i autentičnog, književnog iskaza.

Život Drugih

Bakotin također 'putuje iz želje za avanturom, adrenalinom, bijegom' i možda najviše 'iz znatiželje'. Neke od destinacija njegovih putovanja su također egzotične, poput Mongolije ili Japana, dok su druge skriveni, nimalo mondeni, tužni i opasni zakutci svijeta poput Palestine, Kosova i međunarodno nepriznate Demokratske Arapske Republike Sahare. No za razliku od gore spomenutih, Bakotin putuje širom otvorenih očiju, njega zanimaju životi Drugih, pa se prepušta nepoznatome i živi tuđu svakodnevicu; on gleda, upoznaje, razgovara, uči, gubi se i pronalazi u stranim prostorima. Takva autorska spremnost da se izloži drukčijem iskustvu, iskorači iz sigurne zone vlastite kulture i dovede u pitanje ne samo zapadnjačke klišeje, nego i vlastita preduvjerenja, uvjeti su dobrog putopisnog teksta.

Svjestan navika mnogih putopisaca da svojim aršinom mjere druge ljude, njihove živote, tradicije i sl., pa zatim grade hijerarhije viših i nižih, naprednih i nazadnih kultura, Bakotin stalno propituje vlastitu poziciju, traži ravnotežu i pazi da ga ne obuzme osjećaj kulturne moći i dominacije nad Drugima. Tako, primjećujući mlade hipstere željne adrenalina koji se lako prebacuju iz berlinskih klubova u gradove Kosova vjerujući da je moguće preko noći otkriti fascinantnu tajnu disfunkcionalnih postjugoslavenskih društava, pita se je li i sam jedan od njih.

A svoje frenetično putovanje po Japanu obilježeno intenzivnim senzacijama završava riječima: 'Vi i vaš racionalizam! Vaša antropologija! Svi ste isti. Uvijek pokušavate nešto doživjeti, uvijek želite ne ići maleni ispod zvijezda. I onda dođeš sa svojim individualizmom, racionalizmom, bahatošću, nerazumijevanjem, kaosom, neshvaćanjem osobnih odnosa, zajednice, svijeta. I kažeš – Japan je mahnit, bizaran, kolektivistički, apsurdan, lagodan, nerazumljiv, proturječan! Tko ti daje pravo da i o čemu sudiš? Tko ti kaže da si išta i uspio razumjeti? Odakle vam uopće ideja da možete razumjeti?'

Jugoslavija – saharska utopija?

Druga ključna osobitost ovih tekstova proizlazi iz toga što autor ne fingira istraživačko-antropološku objektivnost, već, dapače, ironizira ideal o nepristranom izvještavanju, svjestan da ideološki i kulturološki neutralno pismo ne postoji. On ne bježi od političkoga djelovanja i ideologije, pa ga i na putovanjima najviše zanimaju načini na koje je (geo)politika dekontaminirala privatnu sferu i obilježila svakodnevicu i kulturu drugih ljudi, kao što je na svoj način obilježila i svakoga od nas.

Razmatranja o Jugoslaviji, o potonulom, jučerašnjem svijetu, faze aktivizma i žudnje za revolucijom te faze melankolije i žudnje za bijegom, čine podtekst cijele knjige. Na putovanju u Arapsku Republiku Saharu dočekaju ga ljudi koji su se školovali u Beogradu, Zadru i Sarajevu, govore jezik i s poštovanjem se sjećaju Jugoslavije koja je prva službeno priznala njihovu državu. Madmaxovska vožnja po pustinji, kongres u pješčanoj Nedođiji, generali i snovi o revoluciji i dr. izazivaju nostalgične vizije prošlosti. A jugonostalgija je, kako piše slovenski sociolog Mitja Velikonja, čežnja ne za Jugoslavijom kakva je bila, već za Jugoslavijom kakva je trebala biti. Zna to i Bakotin, pa u završnom – za mene najboljem – tekstu o Kosovu piše: 'Treba spaliti nezrelu nostalgiju, inače smo i mi samo byvšie ljudi… Ako želimo biti budući, moramo se kritički odrediti prema petokraki i arhitektima mehanizma koji je proizveo katastrofu, a oni su vlast jahali godinama.'

Autorova je političnost, njegovo 'iskopavanje Jugoslavije iz pijeska Sahare' zapravo pokušaj obnove mišljenja o utopiji. A utopija je posvuda toliko diskreditirana da je već traganje za njom najžilaviji oblik otpora današnjici, prevladavajućem osjećanju da svijet ne može biti drukčije mjesto.

No same po sebi autorove političke procjene i stavovi o društvenoj stvarnosti nisu garancije vrijednosti teksta, štoviše aktivistička komponenta može umanjiti literarnu vrijednost i kritičnost pretvoriti u indoktrinaciju. Ovi tekstovi su u tome vrlo dobro izbalansirani, pa samo na jednom mjestu primjećujem otklizavanje u ideološko-identitetske klišeje kada se uz Zenitove parole obnavljaju neki stereotipovi o ovdašnjim mentalitetima.

Moć teksta

Na kraju ili zapravo prije svega, Bakotin je vrlo talentiran pisac koji kao da emotivno i intelektualno izgara s tekstom. Nema u njegovu pisanju prazne artificijelnosti i obrtničkog rada na finim prijelazima, a to ostavlja dojam sirovosti i autentičnosti napisanoga. Često se tako nižu samo scene, fragmenti doživljenoga montirani na način da vas izbace iz udobnosti linearno-analitičkog čitanja. Vidljivo je to u reportaži o Japanu, u kojoj se kaos znakova i nemogućnost njihova razumijevanja odražavaju u jeziku i ritmu teksta. Ili u reportaži o Palestini, u kojoj se prenapučenost, ograničenost kretanja, bijeda i nesigurnost transponiraju u diskurzivni odabir, a tekst postaje svojevrsni autorov psihogram. Ekspresivnost i virilnost Bakotinova iskaza probijaju recepcijske opne. Kao rijetko koji suvremeni domaći putopisac, on je uspio pronaći pravi tonalitet da ispiše komplicirane i mučne priče o nama i drugima, o bratstvu i jedinstvu, i bratstvu i ubojstvu.

Jerko Bakotin: Bratstva i ubojstva, gajđin, Algoritam, Zagreb, 2015.