Od prve fotografije naslovljene 'Baka i unuče', snimljene 1980. godine u Zavalatici na Korčuli, do posljednje na kojoj nogometni bogovi Tomislav Ivić i Špaco Poklepović žustro diskutiraju i jedan u drugoga gotovo prijeteći upiru kažiprstom Karaman je uhvatio dalmatinsku esenciju otprilike tamo negdje od konca šezdesetih i početka sedamdesetih, pa do početka dvijetisućitih, kada odlazi u penziju.

Od škrte i grube Zagore - koja ostavlja vidljive posljedice na licima sjajno portretiranih staraca i težaka - do hedonističkih prizora 'na moru i u kraju'. Od života u sirotinjskim straćarama usred grada, do raskošnih svjetala Splitskog festivala ili splitskih nogometnih i košarkaških pozornica, tada vjerojatno najuzbudljivih i najsretnijih lokacija na planetu. Sve je tu.

Stanko Karaman svoju knjigu 'Od kolijevke do Hajduka' otvara citatom posuđenim od tragično preminulog fotoreportera Nikše Antoninija, po kojemu je nazvana nagrada Hrvatskog novinarskog društva: 'Ja nisam fotograf, ja sam fotoreporter!'. Tako otprilike glasi i njegov moto: svaka fotografija u knjizi uz sebe sadrži urednu 'legendu', kako se to u novinarskom žargonu naziva, odnosno precizan datum kada je nastala i mjesto na kojemu je snimljena, zatim popis osoba koje se na njoj nalaze i razlog zašto su baš one ovjekovječene. Radi se o staroj novinarskoj školi u kojoj je svaki početnik najprije morao znati odgovoriti na pet osnovnih pitanja i napisati suvislu vijest, toliko različitoj od današnjih 'clickbait' naslova kojih se, priznaje osobno užasava. Iz legende svake Karamanove fotografije uvijek ste mogli jasno iščitati o kojem vragu se tu zapravo radi. Otkako je otišao u penziju, informacije su nestale čak i iz naslova tekstova.

I on sam, kako je to bivalo s generacijom koja se u profesiju uključivala u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, na početku karijere najprije se bavio pisanjem: četiri godine bio je splitski dopisnik moćne novinske kuće Vjesnik, odnosno njenih izdanja Vjesnik, Arena, Sportske novosti i Plavi vjesnik. Potom ipak prelazi u Slobodnu Dalmaciju, na kojoj je kao i svaki Dalmatinac naučio čitati, pa joj kao fotoreporter ostaje vjeran sve do kraja. U crno bijeloj tehnici, budući da su splitske novine bile posljednje koje su u Hrvatskoj prešle na format u boji.

'Za razliku od današnje hiperprodukcije, onda bi nam dalo film s dvanaest snimaka i upozorenje da ga dobro čuvamo, odnosno ne potrošimo do kraja. Bili smo sirotinja, a svejedno najbolji u državi', prisjeća se ovaj svjedok stvaranja splitske škole novinske fotografije, koja po općem sudu zbilja može biti na ponos ovom gradu - prije svega zahvaljujući novinama koje su u mnogim razdobljima povijesti debelo prednjačile pred konkurencijom.

Karaman je ondje u tri navrata i ukupno osam godina bio šef Foto službe, ali sam kaže da to nije bio posao za njega: zavapio je da ga se oslobodi pustih lutanja po hodnicima i beskrajnih sjedenja na kolegijima, pa vrati na teren koji se tada obilazio intenzivno - ali po gospodski, čak i s vozačem. Kada ga je čuveni urednik Joško Kulušić jednom zgodom zamolio da se u vlastitom aranžmanu u jednom danu zaputi od Splita do Banovića i natrag, kako bi donio fotografije one jedne radne akcije, istog trena je nagrađen trostrukom dnevnicom. Toliko je to bila neuobičajena situacija.

Mada, na njegovim fotografijama tolike žurbe nema: sva ta pusta oranja, sjetve, jematve, berbe, vršidbe, rezidbe, drljanja i kopanja na njegovim fotografijama izgledaju teško, ali nekako idilično, jednako kao što trenutak ženskog ojkanja, pravljenja ulja, alkarski pogodak u sridu ili pravi vlaški derneci ovako zamrznuti djeluju smirujuće.

Vrag će ga znati je li recept isključivo u crno-bijeloj tehnici, makar ćemo kazati da nema šanse jer bi fotograf (ili fotoreporter) onda mogao biti svatko. Kvragu, ma čak i posljednji prizor automobilima zakrčene splitske Rive prije nego što će ona biti prepuštena pješacima iz ove perspektive ne doima se kao posebno problematičan.

A možda je to samo bilo neko drugačije, opuštenije vrijeme, barem do rata koji će na Karamanovim fotografijama biti zamrznut u svojim najtužnijim, ali nešto kasnije i u najsretnijim trenucima.

'Ako ćemo iskreno, crno-bijela tehnika mi osobno i paše: ona u sebi sadrži cijelo bogatstvo 'međuboja' i međutonova, nijansi koje život dočaravaju vjernije i upečatljivije nego sva sila kolora', povjerava nam se Karaman, koji se novim tehnikama svejedno prilagodio: otvorio je svoju stranicu na Facebooku i reporterski objavljivao dnevne foto-crtice iz grada. Upravo ondje i započeo je s objavljivanjem vlastitih arhivskih fotografija, pa je ubrzo nastala ideja najprije o izložbi, a onda i monografiji.

Sad kad je pothvat dovršen, vraća se na ulicu i sa sobom nosi svoje oružje - aparat, ali i neizbježni notes i olovku. Rekli smo već: on nije fotograf, nego fotoreporter.