'Mi koji radimo ili živimo na Gornjem gradu uvijek bismo se zabrinuli kad Marije ne bi bilo oko šest, sedam. Znalo se da je oko podneva prelazila Trgom, a predvečer Gornjim gradom na kojem imala brojne prijatelje i svoje birtije, Cinkuš i Stare krovove. Naručila bi svoje bijelo vino s tri kocke leda. To je bila Marija, legenda Zagreba', priča nam Nenad Jandrić koji se s Marijom poznavao preko 30 godina. S prijateljem fotografom Mijom Vesovićem posjetio je Mariju prije mjesec dana dok je već ležala u svom stanu. 'Bila je jako tužna jer se osjećala kao u zatvoru. Njoj je hodanje gradom koji je zabilježila u prekrasnim fotografijama mnogo značilo. Tada smo joj rekli da spremamo Amadeo za ovo ljeto i da ćemo doći po nju', priča nam Jandrić prisjećajući se kako unazad 15 godina koliko Scena Amadeo puni kulturni program Zagreba ljeti, Mare ne bi propustila doći, pa i kad se ponavljao program.

'Bila bi u svom kutu za šankom i stalno ispitivala zašto si napravio ovo, zašto ono, uvijek je bila prepuna teksta, uvijek dobronamjerna, maksimalno otvorena i prekrasna osoba', prisjeća se.

Mariju Braut izvrsno je poznavala i novinarka Paula Bobanović koja je 2009. kao scenaristica radila na dokumentarnom filmu 'Marija hoda tiho'. Dvije godine druženja s njom, kaže, danas joj daju osjećaj privilegiranosti. Mnogi se sjećaju kako je premijera dokumentarca o slavnoj Zagrepčanki napunila tada Kino Europu.

'Kako je počelo? Inicijalnim razgovorom u Muzeju Mimara u proljeće 2007. gdje je tada postavljala jednu od svojih izložbi. Redatelja i snimatelja Marka Stanića i mene naručila je rano - u devet ujutro. Bili smo sigurni da će nas otpiliti, jer dogovori za takve projekte obično padaju u večernjim satima uz čašicu pića. Prevarili smo se. Termin za prvu klapu pao je prije no što smo ispili espresso. Takva je bila Mare – konkretna, spontana i od riječi', kaže nam Bobanović.

'Pitali smo se je li dobro čula kad smo rekli da bismo naglasak stavili na privatni život? Uostalom, odakle početi, hoće li izbjegavati teme o kojima uglavnom nije govorila, hoće li biti spremna na razgovore o svom životu zbog kojeg su je mnogi osuđivali', priča nam o pripremam za film. A Braut joj je na to odgovorila: 'U fotografiji nema muljanja.' 

'Dala nam do znanja da se toga drži i u svakodnevnom životu. Iz dana u dan, vodila nas je sa sobom i puštala da je snimamo. Nije trpjela namještene kadrove – stalno je ponavljala: 'Snimajte život!' U kratkim pauzama, kad bi sjela i naručila 'čašu bijelog sa santom leda' - prepričala bi neki doživljaj i on bi uvijek otvarao vrata novim temama koje nisu bile predviđene scenarijem. Razgovor bi obično završila rečenicom – sve sam to ja!', prepričava Paula Bobanović. Napominje kako je snimatelj i redatelj Marko imao najteži dio posla.

'Na jednom od prvih snimanja postavio je kadar s vrha Mesničke i zamolio Mare da se spusti niz lijevu stranu ulice. Ušla je u kadar i sigurnim korakom krenula desnom stranom, a nakon desetak metara naglo skrenula ulijevo i nestala u Tepečićevom klancu. Dok je Marko polako gubio strpljenje čekajući da se vrati na Mesničku, pojavila mu se iza leđa iz Ulice Tituša Brezovačkog i vratila u kadar. Nakon toga, nikad više nismo inzistirali ni na čemu. Ali nas je zato natjerala na neprestanu budnost', kaže i zaključuje:

'Naučili smo od nje da se život i kadrovi ne mogu planirati unaprijed. Zato je i bila jedinstvena, originalna i neponovljiva. Zato je Mare vrijedna divljenja.'