Otvorio ju je potkraj studenog 2023. premijer, početkom veljače 2024. obišao predsjednik, a u međuvremenu je nahrupio i ostatak Hrvatske, sve do posljednjeg tjedna, u kojem su gužve pred Klovićevim dvorima postale nesnosne. Baš kao i prije četrdeset godina - kad je jedna od prvih izložbi u tadašnjem Muzejsko-galerijskom centru bila upravo Meštrovićeva retrospektiva povodom 100. obljetnice njegova rođenja - zagrebački Klovićevi dvori na tri su mjeseca od Hrvatskog narodnog kazališta preuzeli titulu centrale šušura hrvatske visoke kulture. Dio javnosti stoga je povukao paralelu s otimačinom za ulaznice za 'Orašara' u HNK-u. Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti i vanjski suradnik HAZU-a, i sam odgovoran za brojne izložbe u ovom prostoru, takve usporedbe smatra naivnom PR-ovskom dosjetkom.

'Iznimno velik interes koji je izložba pobudila smatram vrlo korisnim. Usporedbe s dugim redovima koji se javljaju ispred HNK da bi se kupilo kartu za 'Orašara' smatram naivnom, štoviše besmislenom PR-ovskom dosjetkom. Konačno, upravo se na ulazu u ovu zgradu na Jezuitskom trgu u Zagrebu znalo satima čekati da bi se vidjela neka izložba, osobito u vremenima u kojima se otvorila i djelovala pod imenom Muzejsko-galerijski centar (MGC), a isto je tako ispred mnogih galerija i muzeja širom svijeta u kojima se održavaju zanimljive izložbe', ocjenjuje Maković.

Ispravljanje grešaka iz devedesetih

Četrdeset godina nakon prve Meštrovićeve retrospektive, slažu se i kritični glasovi u javnosti, dobili smo daleko raskošniji nastavak. Izložba čije su autorice povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica Klovićevih dvora Petra Vugrinec te Barbara Vujanović, muzejska savjetnica Atelijera Meštrović, uz pomoć kustosice Ive Sudec Andreis rastegnuta je kroz sve etaže te atrij Klovićevih dvora. Naglasak izložbe je na Meštrovićevu kiparskom djelovanju te donosi više od 200 radova izvorno postavljenih na četiri kontinenta. Maković ocjenjuje da je, u odnosu na izložbu otprije 40 godina, ali i posebno na niz pogrešaka napravljenih u revalorizaciji Meštrovića nakon osamostaljenja Hrvatske, nova retrospektiva ispunila svoju misiju.

'Nakon prošle retrospektive objavljen je niz relevantnih knjiga i studija, čime su dobiveni alati da se Meštrovića sagleda na nov način i u novom, širem kontekstu. I prije 40 godina učinjeni su koraci u tome smjeru, ali tijekom 1990-ih nizom pogrešnih zahvata Meštrović je zadobio pogrešne konotacije. Stvorena je Fondacija IM, izglasan je Zakon o Fondaciji, u njemu su inkorporirane neke začuđujuće pogrešne i opasne stavke kojima se obezvrjeđivao ključni dokument kojim je na pravnoj osnovi najveći dio kiparove ostavštine poklonjen hrvatskoj državi. To je, dakako, Darovnica iz 1952. O tome se pisalo, polemiziralo, vođeni su sramotni sudski sporovi kojima se zapravo samo na vulgaran način razotkrivao aktualni režim, a djelo velikog umjetnika pomicalo na krivi kolosijek. Međutim objavljenim znanstvenim radovima, koje sam spomenuo, kao i promijenjenom političkom klimom stekle su se mogućnosti da se ovo djelo predstavi na nov način', ocjenjuje Maković.

Jesmo li dobili novo čitanje ili 'laboratorijsku dezinfekciju' Meštrovića?

Želja jedne od autorica Barbare Vujanović bila je, kako je rekla uoči izložbe, izdvojiti djela koja su u kolektivnoj memoriji, ali koja tek trebaju ući u imaginarne muzeje mlađe generacije. U svom kritičkom osvrtu, Lujo Parežanin u Novostima ocjenjuje da izložba u takvoj revalorizaciji nije uspjela. Smatra da je u pitanju 'gotovo laboratorijski dezinficirana izložba koja se u potpunosti drži spoja suhog kunsthistoričarskog formalizma u prezentaciji radova i umrtvljene biografske naracije u organiziranju cjeline. Izložba je pročišćena od svakog momenta trenja, od svake mogućnosti da se mnogostruki umjetničko-ideološki čvor po imenu Meštrović oživi i problematizira, da njen jedinstveno bogat postav, koji obuhvaća više od 200 radova, ostaje praktički nijemim', ocjenjuje Parežanin.

'U širem smislu Meštrović je potpuno izgubio značenje, pa i auru koju je imao prvih desetljeća prošlog stoljeća. Meštrovića se nakon dugog niza godina ponovno spominje u relevantnim pregledima europske skulpture, ali kao kvalitetnog eklektika, jednog od važnih umjetnika srednjoeuropskoga kulturnog kruga prve polovice 20. stoljeća, što on i jest. S druge strane, sam pojam eklektika više nema pogrdno značenje kao u doba radikalnog modernizma, pa je i to pogodovalo da Meštrovića ocijenimo na nov način. O njemu se, na sreću, više ne govori kao o najvećem svjetskom kiparu 20. stoljeća, kao uskrslom Michelangelu i kiparu ravnom Rodinu, što se samo kod nas dugo činilo, a djelo i samog umjetnika promatralo se u raznoraznim političkim vizurama. Njega se, također, više ne promatra kao agilnog propagatora jedne političke opcije, jer i ta opcija dobila je drugačije značenje nego što ga je imala u 19. i početkom 20. stoljeća. Izložba je stoga otvorila niz pitanja, a nije se iscrpljivala u dociranju odgovorima, što je njezina velika kvaliteta', kaže nam Maković.

A što s 'Indijancima'?

Jedan od novih priloga raspravi o Meštroviću upravo je afera koja je izbila prije tri godine, kad je Chicago Monuments Project, savjetodavno povjerenstvo što ga je taj američki grad osnovao na zahtjev antirasističkih aktivista, krenuo u reviziju spomeničke baštine tog grada. Hrvatska kulturna javnost, uključujući Ministarstvo kulture, spremno je graknula na mogućnost uklanjanja Meštrovićevih skulptura 'Strijelac' i 'Kopljanik', postavljenih 1928. u čikaškom Grent Parku, a Parežanin primjećuje da se autorice izložbe u legendi koja prati ovaj rad ponašaju kao da se skandal u Chicagu nije dogodio. Maković ocjenjuje da su društvene i političke konotacije predugo utjecale na percepciju Meštrovićeve umjetnosti.

'Izložba se koncentrirala na djelo Ivana Meštrovića, lišeno pretjeranih društvenih, a osobito političkih konotacija, jer te su konotacije isuviše dugo zamagljivale prave vrijednosti ove umjetnosti te danas uopće nisu relevantne ni za hrvatsku, ni europsku umjetnost umjetnikova vremena. Skandal koji spominjete, pokušaj uklanjanja Meštrovićeva spomenika Indijancima u Chicagu, nema zaista nikakve veze s njim, pa ni ovom izložbom, već prije govori o politički nezreloj i duboko perverznoj ideji lokalne sredine koja, nažalost, poprima širega maha, ali je, na svu sreću, kratkoga vijeka', ocjenjuje povjesničar umjetnosti.