Časopis za mlade Ja sam, čiji je nakladnik Udruga za promicanje medija, dijaloga i etike u društvu Mediet, predstavlja neuobičajen iskorak za naše medijsko tržište po ozbiljnosti koncepta, ali se iz prvog broja čini da mu najviše nedostaje neobuzdane mladenačke energije
Čak i u Hrvatskoj, koja se svojski trudi, ali ipak kasni za aktualnim trendovima Zapada, pokrenuti novine za mlade u 2012. godini čini se kao donekle anakron pothvat. Iz jednostavnog razloga jer današnja mladež papir smatra prilično zastarjelim konceptom, a sve svoje informacije i interese pronalazi online. To naravno znači i da svaki medijski projekt prati i njegovo internetsko ukazanje, a tako je i s magazinom Ja sam, osmišljenom za 'mlade, društvene, kreativne, pismene, mobilne' ljude, kako se može saznati na www.jasam.hr
No kada se pročita časopis te pogleda njegov web, odmah je primjetno da je cijela stvar obilježena mladićkom, odnosno muškom perspektivom, pa se tako i gore citirani niz epiteta pojavljuje samo u muškom rodu. Sličan dojam ostavlja i prvi – minimalistički precizno dizajniran – broj tog časopisa u kojemu su tri tematska intervjua s muškarcima, pa i kolumna pisana iz testosteronsko-šankerske perspektive.
S druge strane, najbolje članke u prvom broju baš potpisuju novinarke: Petra Kostašnjak je uspjela odlično sažeti vanjskopolitička gibanja u protekloj godini (s time da se urednički moglo intervenirati u nezgrapan uvod), dok se Marijana Matković pozabavila zanimljivom idejom automehaničara za žene. Zapravo, i taj tekst donekle pati zbog uredničkih odluka, primjerice da troje neimenovanih poduzetnika ocjenjuje ideju automehaničara za žene, među čijim se komentarima mogu pročitati i seksističke smijurije poput one da su 'mogući problemi kod usklađivanja termina za popravak automobila i onog za frizuru'. Ah te žene, niti znaju gledati na sat, niti se odriču lijepe frizure iako karburator šteka!
Naravno, na osnovi prvog broja ne treba donositi dalekosežne zaključke, no Ja sam bi u sljedećih nekoliko izdanja trebao dati odgovor je li to časopis za sve mlade ili samo mlade dečke. Također bi bilo poželjno da glavni urednik Hrvoje Cirkvenec svoje uvodnike ubuduće ne započinje rečenicom poput 'S prijateljima često razgovaram o raznim temama', što je opće mjesto u rangu 'u podne je dan, u ponoć je noć'.
Kada je riječ o izboru tema koje Ja sam pokriva, riječ je o kombinaciji konvencionalnosti i neočekivanosti, s time da potonjeg svakako treba još mnogo, mnogo više. Tema prvog broja je ulazak u EU, u kojoj se – unatoč desetak stranica – ne može naći ništa više od onoga što se moglo čitati u svim mainstream medijima, niti se nudi dobra sinteza argumenata pro et contra EU-a, a kamoli neka originalna perspektiva.
Cijeli Ja sam zasad pati od pretjeranog srednjostrujaštva i bizarne starmalosti za jedan omladinski časopis koji previše drži do pristojnosti i pragmatičnosti, a nedovoljno izražava zaraznu energiju mladih, čije pogreške znaju biti mnogo bolje i značajnije od nečijih ispravnih odluka. Mladi, koji bi valjda trebali biti ciljana publika Ja sam, dobrostojeći su studenti ili barem potkovani stipendijama zbog odličnog uspjeha te mladi fleksikarijeristi s najnovijim gadgetima, čiji bi stil života i potrošačku ideologiju Ja sam trebao legitimirati kao poželjan obrazac.
Pa zato i ne čude naslovi tekstova kao što su 'Aplikacijom do 200 tisuća kuna', 'Američki san', 'Plesanjem do diplome' i 'Kako do milijun kuna?', a utoliko je indikativno i predstavljanje mladih i uspješnih ljudi, a u prvom broju to su dvoje - modnih dizajnera.
Časopis Ja sam je, bar zasad, nedovoljno definiran da bi se zaključilo u kojem će se pravcu razvijati. Nema sumnje da je u pitanju nešto novo na hrvatskom medijskom tržištu, ali ne baš i pretjerano drugačije, iako je to deklarirana namjera pokretača. Na osnovi prvog broja, Ja sam je časopis za mlade, ambiciozne dečke i muškarce s japijevskim tendencijama, otprilike kako bi čovjek zamišljao twentysomething Ivu Josipovića ili Zorana Milanovića.
Takvih zasigurno nije malo, ali drugačijih – i mnogo važnijih od budućih državnih činovnika, koliko god visokopozicionirani bili – mladih ima mnogo više. Štreberska paradigma, koliko god profitabilna bila, jednostavno ne nudi materijal za trajnu zanimljivost pa bi Ja sam u svojim sljedećim brojevima trebao odgovoriti na implicirano pitanje iz naziva magazina: Ja sam... što zapravo?
