Film koji govori o tome kako su dvije novinarke 'New York Timesa' nagovorile čitav niz filmskih djelatnica da progovore o tome kako ih je Harvey Weinstein seksualno zlostavljao - vrlo je dokumentaran, novinarski i zbog toga na trenutke suh. No silno je važan i poučan, a iskreno, ono što su novinarke otkrile dovoljno je strašno i bez dodatnog emotivnog začinjavanja.
Kada je prije skoro šest godina izbila grozna priča o Harveyju Weinstenu i njegovim zlodjelima prema ženama s kojima je radio ili onima koje su željele raditi s njim, prva reakcija nije bila #metoo. To je došlo ubrzo, ali nakon jedne druge, tipične, okrutne i zapravo nimalo iznenađujuće reakcije. Ta prva reakcija bila je: zašto su šutjele dosad? I s njom je bilo povezano još desetak povezanih, nimalo dobronamjernih, ustvari, vrlo zlobnih komentara i pitanja. Jedno od najčešćih bilo je: 'A nije se bunila kad je preko kreveta uloge dobivala?'
vezane vijesti
Ništa novo. Priča o takozvanom casting couchu, na koji su mnoge navodno legle da bi dobile ulogu, stara je koliko i Hollywood. Djelomično je vjerojatno i točna, premda bi se o istinitosti te formulacije o ženi koja je 'legla da bi dobila ulogu' moglo razgovarati. I uvijek je ta priča bila obojena istim vrijednosnim sudom, onim o ženi lakog morala i rastezljivih bedara koja je spremna zbog karijere leći na taj prokleti kauč. Nikada se baš naročito nije propitivao moral muškaraca, odnosno moćnih muškaraca koji su tražili seks u zamjenu za posao, položaj, ulogu. To je bilo, kao, normalno. Praktički se smatralo zasluženom nagradom. Čovjek je godinama teško radio, popeo se na visok položaj i sad, kad mu dođe zgodna, mlada žena koja traži posao - pa valjda zaslužuje malo zaodovljstva i uživanja! Tko bi mu zamjerio?
Upravo zbog takvog razmišljanja, kada je izašao članak o Weinsteinu i njegovoj tridesetogodišnjoj povijesti zlostavljanja i ucjenjivanja žena, prvo što sam se zapitala bilo je: 'Isuse, pa kako su ih uspjele nagovoriti da progovore o tome?' Jer znala sam da mnoge ne bi. Nisam bila sigurna ni bih li ja na njihovu mjestu. Sramota, osuda javnosti, etiketiranje, neugodna pitanja, sumnja čak i u očima najbližih, vaganje svake geste u ponašanju, izgledu i imidžu da bi se moglo upitati: 'Hmmm... a nije li to sama htjela?' - sve su to strahovi koji su bliski gotovo svakoj ženi na svijetu. Čak i onima koje nikad nisu doživjele ama baš nikakav oblik seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. A takvih je užasno malo, vjerujte mi. Dok se, na primjer, sve donedavno šlatanje po školskim hodnicima smatralo tek 'malo zločestim' jer 'ah, što ćete, to su dečki i to je pubertet'.
Film 'Ona je rekla' govori upravo o tome - kako su novinarke 'New York Timesa' uspjele nagovoriti žrtve Harveyja Weinsteina da progovore. Nije uopće bilo lako, zbog svih ovih gore nabrojanih razloga, a i zbog još mnogočega drugog. Mnoge su od njih htjele zaboraviti da im se to ikada dogodilo, pobjeći od tog užasa u novi život, u život u kojem nitko ne zna što su preživjele, u život u kojem ih nitko zbog toga ne osuđuje, nitko ne žali, nitko ne obilježava time. Mnoge su se bojale Weinsteinove moći i da bi im ona mogla uništiti karijere. Mnoge su bile jednostavno suviše traumatizirane da bi to još jedanput mogle proživjeti, makar i samo kroz razgovor.
Novinarke Jodi Kantor (Zoe Kazan) i Megan Twohey (Carey Mulligan), međutim, nikako nisu htjele odustati od te priče. I same žene, i same svjesne tog teškog, bolnog iskustva bivanja ženom u (poslovnom) svijetu, vrlo su brzo shvatile da zid šutnje koji im se ispriječio u otkrivanju jedne od najvažnijih priča za položaj žena u društvu - nije zid laži, obmana i osvetničkih optužbi, nego zid straha, traume, potlačenosti i okrutnog patrijarhata.
'Ona je rekla' jedan je od onih filmova o novinarskim istragama koji na trenutke zna biti naporan u svojoj dokumentarnosti, novinarskom 'rudarenju', beskrajnom nizanju činjenica i gomilanju razgovora s likovima koje je nakon nekog vremena teško pratiti. Negdje je na tragu 'Spotlighta' ili 'Svih predsjednikovih ljudi', s tim da je naglašeno ženski i zbog toga će ga mnogi bez sumnje smatrati dosadnijim. Jer koga briga za 'neke dvije ženske' koje marljivo kopaju po informacijama, putuju po svijetu da bi razgovarale sa svjedokinjama, a usput rađaju, pate od postporođajne depresije, moraju kćerima objašnjavati čime se točno bave i peru suđe. Još najbolje da su počele i menstruacije imat!
No upravo to je, uz, naravno, očiglednu važnost filma, jedna od njegovih dodatnih kvaliteta. Filmovi o novinarima i novinarskim istragama - osim možda onih najboljih, od kojih sam dva spomenula u prethodnom odlomku - uvijek su pomalo opterećeni macho glupostima. Uvijek je tu neki prekaljeni lik s košuljom zarolanih rukava, s cigaretom u gubici i viskijem u ruci koji se, takav sav frajerski i kul, perom bori protiv koplja zlikovaca i bla, bla, bla. U sumanutoj definiciji 'muškosti', svi takvi filmovi kao da su nam pokušavali reći da možeš biti 'pravi frajer' i štreberski odan integritetu, poštenju, vrijednostima, ali tvoja 'frajerština' mora negdje biti potvrđena onim čime se bave pravi, 'tvrdi' momci. Cuga, pljuga, a tu i tamo, bogme i tučnjava.
U filmu 'Ona je rekla' nema takvih bezvezarija. Samo dvije marljive, pametne, uporne i suosjećajne žene koje svoj posao obavljaju s najvišim stupnjem integriteta iako nisu ni savršene ni uvijek jake, iako ih život zna nemilice zašamarati neočekivanim situacijama i osjećajima i iako i same duboko proživljavaju ono što istražuju. Ili možda upravo zbog toga. Carey Mulligan i Zoe Kazan sjajno su portretirale upravo takva dva lika, a sad, jesu li Megan Twohey i Jodi Kantor u stvarnome životu bile baš upravo takve, nije ni važno. Važno je ono što su učinile i važno je što ovaj film o njima i o njihovu djelu poručuje.
