Da je Europa, odnosno Europska unija, u svojevrsnoj krizi, već odavno nije tajna. S jedne strane tu je zajednička valuta koja se pokazala mnogo nestabilnijom nego što je itko očekivao, s druge tu su nerazriješeni socio-kulturološki problemi, pa se stalno raspravlja o integraciji, multikulturalizmu, sekularizmu, kršćanskim vrijednostima, islamu i svemu drugom, ali rijetko kad s konkretnim rezultatima. Europa je i dalje san za mnoge siromašne ljude na svijetu, ali više ne tako sjajan san, nego možda i noćna mora u nastajanju.

Na to upozorava Orhan Pamuk u svojem tekstu za New York Review of Books, prisjećajući se kako se iz Turske gledalo na Europu u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća: 'Udžbenici moje mladosti bili su tako napisani da nas nauče zašto je potrebno povući crtu između države i religije, zašto je bilo potrebno zatvoriti derviške tekije, ili zašto smo morali napustiti arapsko pismo i zamijeniti ga latinicom. Također su bili ispunjeni pitanjima čiji je cilj bio otkriti tajne velike moći i uspjeha Europe.' Naravno, danas je situacija bitno drukčija, jer niti se ikome Europa čini tako sjajnom, niti je Turska tako siromašna i zaostala kao što je nekad bila.

Pamuk opisuje i kako su se turske elite osjećale nedostatno, jer Turska nikada nije doživjela prosvjetiteljstvo. Pitali su se bi li Turska bila tako uspješna i lijepa kao Europa da je još imala i naftu, poput arapskih država. Danas se takva pitanja više baš i ne čuju u Turskoj, čiji je put k EU manje-više zaustavljen, i to od strane Europe.

'Ipak, u Turskoj još nitko nije spreman priznati da se izgubila nada ulaska u EU, jer bi to bilo poražavajuće, kao i potpuni slom našeg odnosa s Europom. Tako da većina ljudi nema srca uopće izreći takve riječi.' Najveće razočaranje za Turke jest Francuska, piše Pamuk, koja je među istanbulskim elitama bila naročito obožavana. Francuska je bila uzor na koji su se ugledali, naročito kada je riječ o sekularizmu, ali i obrazovanju, umjetnosti, književnosti. Zbog toga su mnogi u Turskoj vrlo emotivno reagirali kada se ispostavilo da je Francuska jedan od glavnih protivnika ulaska Turske u EU.

Osim odnosa prema svijetu, što uključuje i trk pola Europe da brže-bolje podrže Bushevu invaziju Iraka, Orhan Pamuk napominje da se sada vide i brojni unutarnji problemi Europe, poput činjenice da 'narodi Europe, za razliku od Amerikanaca, imaju mnogo manje iskustva suživota s ljudima različitih religija, boje kože ili kulture te da mnogi od njih ne žele steći iskustvo: ovaj otpor ljudima izvan Europe samo još više ukazuje na unutarnje probleme EU.'

Pamuk smatra da se europske vrijednosti, poput onog slavnog slogana Francuske revolucije 'Sloboda, jednakost, bratstvo', mogu sačuvati jedino otvaranjem Europe svijetu, a ne bijegom od realnosti, uvođenjem viza i podizanjem zidova. Još jedan problem jest i što se u samoj Europi gube njene najbolje vrijednosti, pa se tako europska solidarnost ne proteže na 'nedaće emigranata i manjina, dok se preziru Afrikanci, Azijati i Muslimani koji vode teške živote na rubovima Europe, te ih se još smatra glavnim krivcima za europske probleme'.

U svakom slučaju, nema sumnje da je Orhan Pamuk jedan od najsnažnijih proeuropskih glasova u Turskoj, što je potvrdio višekratno i u praksi. Primjerice, govorio je o turskom genocidu nad Armencima 1915. godine, koji službene vlasti odbijaju priznati, pa je zbog toga čak završio na sudu. Također je u svojim djelima često tematizirao upliv Europe u Tursku, državu u usponu koja, kako sada piše, gubi vjeru u Europu. Neki će se tome možda čak i radovati, ali svi bi se Europljani zapravo trebali zabrinuti zbog ovih Pamukovih dobronamjernih upozorenja. U konačnici, nikoga ne treba iznenaditi ako se otuđenje Turske od EU ispostavi mnogo većim problemom za Europu nego za Tursku.