Osamdeset tri muzejske vitrine - po jedna za svako poglavlje romana objavljenog 2008. - posvećene su nemogućoj ljubavi Kemala, imućnoga tridesetogodišnjaka koji uoči zaruka s djevojkom iz svoje sredine susreće siromašnu daleku rođakinju Fusun.

Ljubav prema Fusun pretvara se u fetišističko obožavanje predmeta koji joj pripadaju, od naušnice u prvom poglavlju pa sve do proljetne haljine.

No, muzej u staroj zgradi na europskoj strani Bospora nije tek marketinški trik.

"Pišući roman skupljao sam predmete koje sam opisao u knjizi", potvrdio je Pamuk predstavljajući muzej.

"Muzej nije ilustracija romana, a roman nije objašnjenje muzeja, ali su blisko povezani", dodao je prepričavajući proces nastajanja romana i muzeja.

Književniku koji je 2006. primio Nobelovu nagradu, nije toliko zanimljiva priroda svakoga izloženog predmeta koliko njegova sposobnost da probudi osjećaje.

Čitajući knjigu "sjećamo se osjećaja koje ona u nama budi", objasnio je. "Cilj nam je bio stvoriti osjećaje slične onima koje budi knjiga", dodao je.

"Nisu bitne slavne stranice prošlosti, sultani ni veliki vojskovođe, bitni su ljudi i njihovi predmeti. Kažemo da je naš svakodnevni život častan i da naši predmeti moraju biti sačuvani - naše geste, riječi, mirisi", tvrdi književnik.

"Napokon, književnost i umjetnost pretvaraju poznati predmet u nešto neuobičajeno i neobično", dodao je Pamuk.