Svečano otvorenje ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta pripada produkciji berlinskog kazališta Schaubühne am Lehniner Platz prema prozi Thomasa Manna 'Smrt u Veneciji'.

Redatelj predstave je Thomas Ostermeier, ujedno i umjetnički voditelj tog kazališta koje je sa Zagrebačkim kazalištem mladih i samim festivalom u posebnom dugogodišnjem suradničkom odnosu.

Naslov predstave zapravo glasi 'Smrt u Veneciji/Pjesme mrtvoj djeci', jer je motivima Mannove pripovijetke, čijem je kultnom statusu pridonio i legendarni film Luchina Viscontija, Ostermeier pridodao i naziv ciklusa 'Kindertotenlieder' Gustava Mahlera, koji je Mannu i poslužio kao predložak za glavni lik pripovijetke, pisca Gustava von Aschenbacha razapetog između tjelesne žudnje i ne više najmlađe životne dobi.

Kako je ovo već peto gostovanje možda i najvažnijeg berlinskog kazališta u Zagrebu, ujedno i četvrti put da na Festival svjetskog kazališta dolazi Thomas Ostermeier, domaćoj publici je već poprilično jasno kako jedan od najpoznatijih njemačkih kazališnih redatelja funkcionira kad je riječ o inscenaciji klasika.

Na tiskovnoj konferenciji objasnio je kako ga je za 'Smrt u Veneciji' zainteresirao projekt Venecijanskog bijenala u sklopu kojeg mu je ponuđeno da se bavi smrtnim grijesima, a jedan od takvih danas je i pedofilija. S jedne strane, tvrdi, zainteresirao ga je suodnos Mahlerove glazbe i Mannove proze, dok je s druge strane njemu samom najzanimljivija bila činjenica da je jedan od najvećih ne samo njemačkih pisaca prošlog stoljeća u 'Smrti u Veneciji' opisao osjećaje koji bi danas bili u najmanju ruku kontroverzni, ako ne i skandalozni.

Rezultat je predstava koja spaja Mahlerovu glazbu s odabranim prizorima iz originalnog teksta, ali i suvremenu izvedbu u kojoj je tradicionalna slika dramskog kazališta, podržana suvremenoplesnim sekvencama, videom prenesena na veliko platno.

Znate li da u Zagrebu gotovo uživate status prave kazališne zvijezde?

Ne. Ne osjećam se kao zvijezda i ne zanima me takav status. Ali, ako publika voli moje predstave, to mi jest važno, jako važno. Volim razgovarati s publikom i želim da ljudima bude zanimljivo ono što radim. U procesu stvaranja predstave nikad ne razmišljam o publici, zato mi je još draže da ima onih koje zanima to što radim. Kada režiram želim postaviti što bliže ono za što sam vjerujem da je lijepo i zanimljivo na pozornici, a sretnim me čini kad vidim da to i drugi vole i razumiju. Imao sam sreću da se još nisam našao u situaciji da moram tražiti publiku, razmišljati o tome kako je zadovoljiti i slično.

Već ste četrnaest godina na čelu Schaubühne. Jeste li umorni? Smatrate li da je zdravo toliko dugo voditi jednu ustanovu?

Sada vodim to kazalište, ali sam i bio dio umjetničkog vodstva, dakle nisam uvijek baš jedino ja sam bio odgovoran za sve i odlučivao o svemu, nego je to bila grupa umjetnika i ostalih suradnika. Trenutno uopće ne osjećam umor, iako taj posao ponekad zaista iscrpljuje. Razmislio bih o smjeni samoga sebe kad bi se pojavio problem s publikom ili s umjetničkim dosezima našeg kazališta.

Trenutno smo, i na to sam jako ponosan, uspješni s gledateljima: konstantno smo puni, osamdeset posto publike čine ljudi između 15 i 35 godina i njihov broj raste iz sezone u sezonu. Po tome se razlikujemo od velike većine drugih njemačkih kazališta.

S izuzetkom također berlinske Volksbühne, čija je publika malo starija, ali je zanimljiva po svoje sastavu i angažiranosti. Ono što smo postigli nalik je snu koji se ostvario. Nikad nismo razmišljali u smjeru namjernog privlačenja mlade publike, to se jednostavno dogodilo.

Kad ste počinjali, bili ste 'gnjevni mladi čovjek' ne samo njemačkog nego i europskog kazališta...

A danas sam 'gnjevni sredovječni čovjek', ha-ha-ha-ha-ha....

Ovdašnja publika upoznala vas je najprije preko inscenacija komada takozvane nove europske drame. Međutim, na Festival svjetskog kazališta dolazite uvijek s klasicima, poput Ibsenove 'Lutkine kuće', Shakespeareovog 'Hamleta'...

Da, počelo je s prvacima europske nove drame Mariusom von Mayenburgom, Markom Ravenhillom, Martinom Crimpom i drugima. Ali istodobno sam se zainteresirao i za klasike. I danas je tako, volim podjednako i klasike i novu dramu. Uobičajeni radni ritam posljednjih nekoliko godina mi je takav da po sezoni radim dvije ili tri predstave i jedna među njima je uvijek po novom dramskom tekstu.

Kako pristupate klasicima? Postoji li osjećaj strahopoštovanja, možda i čistog straha pred njima, ili jednostavno želite preuzeti odgovornost i odgovoriti na izazov?

Nikad me nije strah klasika. Ponekad se bojim toga hoću li kao redatelj uspjeti pogoditi pravi ton u radu s glumcima, to je zapravo i najveći izazov. Ali raditi klasike na neki nov način je ono najbolje zbog čega ih i treba raditi, i zbog čega taj posao ispunjava sve koji ga rade. Naprimjer, u slučaju 'Hamleta' kazališna je publika već vidjela neke izvedbe tog komada i imaju neku ideju o danskom princu. Upravo ta ideja daje meni, kao redatelju i novom interpretu, priliku da se njome igram.

Kad se postavljaju klasici riječ je o drukčijoj razini naracije i interpretacije, jer se redatelj istodobno mora baviti samom dramom i njezinim zapletom, ali i poviješću recepcije tog komada. Naprimjer, moj Hamlet je debelo, razmaženo derište, koji svoje namjerno ludilo pretvara u nimalo simpatičnu grotesku. Postaviti ga tako moguće je samo zato što je u opreci s uobičajenom predodžbom mladog, lijepog, romantičnog i melankoličnog princa.

Uživam se igrati očekivanjima na taj način, a to se jedino može s klasicima, djelima koje publika već poznaje.

Jedan od razloga zašto se postavili 'Smrt u Veneciji' je i njezin poluskriveni pedofilski sadržaj. Što zaista mislite o pedofiliji, pogotovo danas kad je medijska povika na nju postala gotovo poslovična, pogotovo u medijskom i javnom diskursu?

Mediji moraju govoriti o tabuima i tamnim stranama društva kako bi dobili publiku ili, u slučaju tiska, kako bi se novine kupovale. Riječ je o vrlo jednostavnom mehanizmu, zapravo banalnom. Takva vrsta bavljenja tim tamnim stranama me uopće ne zanima.

Naravno da sam protiv pedofilije, smatram da je ona istodobno i drama i prava tragedija, za sve koji se u njoj nađu. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, zanima me kako se Aschenbach osjeća u toj zabranjenoj ljubavi u kojoj se našao i iz koje ne može izići, točnije kojoj ne može pobjeći.

On ne počini nikakav zločin, on čak i ne razgovara s objektom svoje požude, ne priča s njim, ništa se zaista ne događa jer je sve u njegovoj glavi. To je tragedija, ali nije grijeh. Iako kršćanstvo smatra da je grijeh i ono što ostane samo u mislima.

Po tome bi i cijela kazališna umjetnost mogla biti shvaćena kao grijeh?

Da. Zato je kazalište u svojoj povijesti i bilo zabranjivano.