Predstava donekle stoji u opreci s radovima istog redatelja koje je zagrebačka publika mogla vidjeti od samih početaka festivala. Umjesto očite želje za provokacijom na temelju klasika bez obzira je li riječ o Shakespeareu ili Ibsenu, ovoga puta redatelj je išao u korak s autorom i filmskom adaptacijom, nadograđujući a ne razarajući. Pritom nije posegnuo za elementima spektakla, iako jest pokušao priču o jednoj 'običnoj' žudnji i još običnijoj smrti dovesti na razinu metafizike koja bi se trebala prelijevati preko rampe. To mu, međutim, nije pošlo za rukom, iako je više od polovice nevelikog trajanja predstave na najboljem putu da uspije.

Ostermeier: 'Danas sam gnjevni sredovječni čovjek'

Kratki roman, ili ipak pripovijetka Thomasa Manna ima gotovo kultni status i zato čudi da joj se kazališni umjetnici ne vraćaju češće. Iako ima upisanu zamku monumentalne ambijentalnosti Venecije, u koju manje iskusni lako mogu upasti, ta kulisa je prije nepotrebna nego nužna. Ostremeier, kao i Oliver Frljić koji je 'Smrt...' postavio u Teatru &TD ali u bitno drukčijoj inscenaciji i sa sasvim drukčijom ambicijom, nije toliko naivan i zato u ovoj predstavi nema ne samo Venecije, nego čak niti vode. No, onu drugu zamku, poistovjećivanje glavnog lika pripovijetke, velikog i važnog pisca Gustava von Aschenbacha i skladatelja Gustava Mahlera, Ostermeier nije propustio, ali je umjesto velikih orkestralnih djela za ilustraciju uzeo ciklus 'Pjesme mrtvoj djeci', osebujni spoj intimne patnje i melankoličnog lieda.

Komorno, tek s naznakama nužne scenografije, posljednje putovanje jednog literarnog velikana i njegovo posljednje zaljubljivanje, svedeno je na, u okvirima Ostermeierove redateljske poetike, sasvim smirene prizore naznake žudnje i nemira za koji se ispostavlja da je bio tek predsmrtni srh.

'Smrt u Veneciji' tako nije dugotrajni kaos buke i bijesa poput 'Hamleta', niti prijemčiva slikovnica suvremenosti poput 'Nore', nego u glavnini velika posveta upravo onome što kazalište radi najbolje – poopćavanju intime. Aschenbachova 'veza' s poljskim dječakom ionako nije ništa drugo nego naznaka, zbirka pogleda i unutarnjih previranja koja jedva ima hrabrosti i za obično priznanje samome sebi, a kamoli onome drugome, takozvanom objektu žudnje. Stoga nema niti dijaloga, nego tek dugi opisi koje čita glumac izdvojen u jedva vidljivoj kabini, i pametna je odluka da se taj tekst za domaću publiku ne titluje, nego da prijevod simultano 'interpretira' Sven Medvešek.

Takva vrlo intimna igra, gdje pokoja gesta i mimika zapravo govore sve čega nema, kazališno je zanimljiva tek ako se napravi na fascinantna način, ili ako se igra izravno pred publikom u, na primjer, malim dvoranama kazališnih 'kućica' kakav je Teatar &TD. Velika pozornica HNK nije mjesto za takve suptilnosti, čak i kad su, poprilično nemuštim ulaskom i izlaskom kamermana i asistenta, prenesene videom. Uostalom, upravo je Schaubühne 'Gospođicom Julijom' u režiji Katie Mitchell prošle godine na istom festivalu pokazala kako se profinjeno, promišljeno i nenametljivo može koristiti video u izvedbenim umjetnostima. Ostermeieru, međutim, video dolazi tek usput, gotovo kao nužno zlo, a više ga, očito, zanima izgraditi dugu podlogu za završni prizor velike glazbeno-plesne smrti. Skladatelj Timo Kreuser, pojačan efektnim surround ozvučenjem, tada postiže svoj maksimum iskaljujući se na klaviru, gotovo gole plesačice improviziraju orgijastički zanos, ali sve to cjelini predstave ipak više oduzima nego što dodaje.

Zato se u najbolje dijelove ove 'Smrti u Veneciji' ipak ubrajaju oni kad se ne govori i ne pleše nego tek sjedi ili pjeva. I glumi očima, trzajima lica i ogledom. Josef Bierbichler čini se onom vrstom izvođača koja bi to mogla i bez video uvećanja, ali Thomas Ostermeier očito misli da današnjoj kazališnoj publici zaista sve treba približiti, pa i pojednostaviti. Rezultat zato i jest dvojak: u konačnici Mahler dobiva, a Mann nažalost gubi.