Arsen Roje (Split, 1937. - Los Angeles, 2007.). kratko je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu prije nego što se preselio u Pariz 1966., potom 1968. godine u New York, da bi se 1971. godine konačno nastanio u Los Angelesu, u kojem je živio do svoje smrti 2007. godine. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama diljem SAD-a, a predstavljale su ga galerija Ivana Karpa O.K. Harris u New Yorku i Perez Projects u Los Angelesu. Prestižnu nagradu Motion Picture Advertising Award osvojio je dva puta, i to za plakat filma Roberta Altmana 'M.A.S.H.' 1970. te film 'Casanova' Federica Fellinija 1977.

Sintagma 'zatvaranja kruga' iz naziva Rojine samostalne izložbe u Galeriji umjetnina Split funkcionira na dvije razine. Na onoj koja se tiče sadržaja, izložba povezuje umjetnikova djela i cikluse izvedene u prvoj dekadi njegove karijere u rodnom Splitu s radovima nastalima u posljednjoj dekadi njegovog života u Los Angelesu, gradu koji mu je postao drugim domom i u kojem je proveo zrele godine života i umjetničke karijere. Na osobnom planu, izložba označava posthumni povratak sina razmetnog u sredinu u kojoj je stasao.

Izložba će uključiti ciklus crteža velikih formata koje je Roje izveo 1965. / 66. godine u varijaciji pop-artističke manire za potrebe svoje prezentacije u New Yorku, potom ciklus 'Dijelovi tijela', postavljen kao središnji dio 'Zatvaranja kruga', koji je umjetnik počeo stvarati u novom mileniju te nekoliko kompozicija iz prijelaznog razdoblja poput 'Autoportreta' iz 1999.

'U vrijeme nedugo prije i tijekom Rojina boravka u New Yorku i Los Angelesu, na američkoj umjetničkoj sceni od sedamdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća odvijaju se burna zbivanja nastanka i brze smjene niza vodećih pravaca poput pop arta, minimalizma, postslikarske apstrakcije, hiperrealizma, konceptualne umjetnosti, performansa, primijene fotografije, eksperimentalnoga filma i videa u novim umjetničkim praksama, sve to unutar veoma moćnog muzejsko-galerijskog, tržišnog i masmedijskog sustava koji surovo prevladava nad svakom, čak i najistaknutijom pojedinačnom umjetničkom pozicijom. (S)naći se u takvim bespoštedno konkurentskim umjetničkim prilikama za svakoga aktera ovoga sustava izazov je proboja, uspjeha, afirmacije i opstanka. Roje je od početka svoga sudjelovanja na toj sceni dobro znao u što se upušta, prihvatio je nametnutu mu životnu borbu svjestan da od nje ne može i ne smije biti nikakvoga uzmicanja', piše u predgovoru izložbe 'Zatvaranje kruga' njezin kustos Ješa Denegri, kojemu je Roje, kako navodi, drug iz davnog zajedničkog školovanja u splitskoj realnoj gimnaziji.

Sredinom šezdesetih godina, još za boravka u domovini i prije odlaska u Pariz, Roje započinje seriju crteža tušem i temperom na standardom papiru 84x60 cm. Kasnije ih nosi po svijetu i pokazuje u Parizu i New Yorku, a prvi put su izloženi tek sada u Splitu, odakle su otišli prije pedeset godina.

'Crteži su rađeni po fotografijama iz novina i magazina, zamišljeni kao plakati bez praktične upotrebe i pokazuju koliko je Roje u to vrijeme bio zaokupljen i ponesen slikama iz zapadne, posebno američke popularne kulture, kao željenom projekcijom u jedan svijet znatno drugačiji i privlačniji od onoga okolne i zatečene realne svakodnevice. U Parizu ih pokazuje galeristi Michael Sonnabend, u čijoj je galeriji tada bila u tijeku izložba Andyja Warhola. Sonnabend ih gleda sa zanimanjem, ali im zamjera kontekstualnu metaforu kojom se ovi crteži razlikuju od tipičnog pop arta', navodi Denegri, dodajući da poslije dvogodišnjeg boravka u Parizu Roje definitivno napušta Europu i 1968. stiže u New York. Uspijeva naći posao kao grafički dizajner filmskih plakata i već 1970. radi antologijski plakat za kultni film Roberta Altmana 'M.A.S.H.', za koji dobiva uglednu Motion Picture Advertising Award za najbolji filmski plakat 1970. godine.

'Po dolasku u Los Angeles Rojini slikarski početci su nesigurni, koleba se između apstrakcije i figuracije, izdržava se radeći i dalje filmske plakate za Universal Studios i 1977. dobiva nagradu za Fellinijev film 'Casanova'. Radeći za film Roje ubrzo sakuplja značajnu zbirku fotografija iz klasičnih američkih filmova i postupkom uvećavanja fotografskih snimaka odabranih kadrova počinje raditi slike, najprije akrilikom, a onda uljem na platnima različitih formata koje ponekad slika u originalnoj crno-bijeloj verziji, ali najčešće im dodaje boju. Slikanje po fotografijama čini koincidenciju njegovog slikarstva s trendom američkog hiperrealizma i fotorealizma od čijeg se postupka 'hladne' impersonalne realizacije znatno razlikuje i odvaja 'vrućim' postupkom slikarskoga rukopisa. No još bitnija razlika među njima jest u tome što su za Roju ovi prizori zapravo metafore složenih međuljudskih psiholoških stanja i raspoloženja umjesto doslovnog prenošenja i preuzimanja nekih konkretnih stvarnosnih motiva', objašnjava Denegri.

Tim slikama Roje uspijeva zainteresirati Ivana Karpa, poznatog njujorškog galerista koji je podržavao Jaspera Johnsa, Royja Lichtensteina i Andyja Warhola dok je vodio galeriju Leo Castelli, a kasnije je otvorio vlastitu galeriju pod nazivom O. K. Haris. Karp Roji 1984. priređuje prvu samostalnu izložbu, čime počinje njihova duga suradnja.

Roje, međutim, navodi Denegri, u slikanju filmskih fotografija ne nalazi dubinsko zadovoljenje pa između 2003. i 2006. dolazi do vrlo radikalne tematske promjene u njegovom slikarstvu.

'Umjesto prizora iz holivudskih filmova, odjednom u središte njegove slikarske ikonografije ulaze prikazi detalja dijelova vlastitog tijela u izrazito krupnim planovima predočenih iz različitih rakursa – prsti na rukama deformirani od crtanja, nokti prljavi od boje, plave žile na rukama i stopalima, noge izmorene od hodanja, stomak koji se s godinama širi, leđa bolna od stajanja pred platnom, sve to predstavljeno u slikama velikih formata s dozom Rojinog crnog humora', piše Denegri u predgovoru izložbe.

Posljednji Rojin slikarski ciklus 'Dijelovi tijela' prikazan je posthumno u Los Angelesu, najprije u sklopu skupne izložbe 2008., a onda kao samostalna izložba 2009., obje u okviru Galerije Peres Projects. U tim radovima Roje se odlučio za 'mediteransku opciju tjelesnog naturalizma i splitsku izravnost koja pod jasnom svjetlosti razotkriva i naglašava sve promjene boje i osjeta puti, sve male prljavštine, iskrzanosti, istrošenosti i bolesne podljeve.

'Umjetnik kao da pronalazi zadovoljstvo u promatranju i bilježenju postupne degradacije vlastitog tijela, njegove potrošenosti i nagovještaja konačnog odlaska', navodi Denegri.

'Hiper – i fotorealizam definitivno su završeni pokreti, Roje dakle njima ne pripada, nadilazi ih svojim jedinstvenim realizmom pokazujući kako i koliko stilski koncept realizma – ukoliko je u nj unesena nesuzdržana, čak i samorazorna strast za nastankom djela – može biti izrazito subjektivan i individualan. Od svojih prethodnih slika rađenih po filmskim fotografijama Roje je zadržao jedino utisak i učinak krupnog plana kao operativnog izražajnog sredstva, ali ga je istodobno, unatoč maksimalnoj preciznosti predočenog motiva, preusmjerio ka dramatičnim iskazima svojevrsnog (neo)ekspresionizma svojstvenog aktualnoj duhovnoj atmosferi kraja 20. stoljeća i novog milenija. Finale jedne riskantne životne i umjetničke pasije zaista nije mogao biti drukčiji nego što će to biti u slučaju ovog završnog i zaključnog poglavlja Rojina ukupnog slikarskog i crtačkog opusa', zaključuje Denegri uz kojega je kustos izložbe 'Zatvaranje kruga' i Branko Franceschi.