Paolo Magelli u fokus predstave stavlja dva pitanja: je li danas moguća revolucija i što je ostalo od snova i ideala Oktobarske revolucije sto godina poslije, kao i od svih prethodnih revolucija, koje su u različitim razdobljima zapljusnule naš planet. Da bi dobio odgovor na to pitanje na scenu postavlja isječke različitih društava, od doba Oktobarske revolucije preko svih onih pokušanih, neostvarenih ili promašenih revolucija, sve do našeg vremena, kad studenti (opet!) izlaze na barikade i pokušavaju promijeniti vlast i cijeli poredak stvari. 'Namnožilo se gamadi', kaže se u jednom trenutku, i trebalo bi 'očistiti svijet'. Ali je li to moguće?

Na početku predstave umirovljenik prikuplja potpise za 'promjenu vlasti, za promjenu kompletne politike i društvenog poretka, za preuređenje naše kompletne stvarnosti'. Građanima postaje jasno da 'demokracije nema, postoji samo hegemonija kapitala i novca', a 'nama vladaju paraziti'. Studentima na barikadama pridružuju se nezaposleni, feministice, prekarni radnici, obrazovane studentice kojima je onemogućeno napredovanje, profesori... Živahna studentica Melisa strasno definira ciljeve revolucije, poručujući da se bore 'za izravnu demokraciju, jednakost ljudi, socijalnu pravdu, za svima jednako dostupno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, slobodnu i nezavisnu kulturu, a ne njene komercijalne surogate, a protiv vlasti kapitala i korporativnog kapitalizma...'.

U središtu je, naravno, analiza hrvatske situacije u kojoj se više ne razaznaje što je lijevo, a što desno i u kojoj uspijevaju ljigavci i sponzoruše bez morala i etičkih načela, spremni da se odmah, u ime karijere, ili mira, bez pogovora poklone Bogu profita. Predstava jasno postavlja pitanja o ulozi Crkve i policije u Hrvata, o hrvatskim centrima moći, smještenima na Markovu trgu, o nezaposlenosti, feminizmu, ljudskim i ženskim pravima i slobodama. Također, o terorizmu bombašima samoubojicama. Govori i o seksu ljubavi, a pogotovo o smislu života u današnjem vremenu, kada 'tuguje i plače Kroacija'.

Međutim, pokazuje se da je promjena nemoguća. Utopije o boljem životu nestale su u borbi za egzistenciju, nema vođa, nema ideala, nema ciljeva, revolucija je neizvediva. 'Tko zna što nas čeka u budućnosti', poručuje se na kraju u predstavi. 'Zato pojebi nešto dok još stigneš! Iskoristi svoju priliku. Ljudi, vi ste posljednji muškarci, posljednje žene, jer ljudi će se u budućnost rađati samo jednog spola. Svatko će biti sam, i sam će se ploditi, i dalje nastavljati sam. Ljudi budućnosti nastajat će drkanjem. Ljudi budućnosti bit će drkadžije u svojoj samoći.' No premda se čini da Vidić, pa stoga i Magelli, ne nude nikakvo rješenje jer svuda oko nas vlada mrak, kaos i bezakonje, ipak se vrlo suptilno kroz cijeli komad promiče ideja ljubavi. Ne kao spas nego kao svjetlo, koje bi nam u tom svijetu bez vrijednosti moglo osvjetljavati put.

Veliki povratak u ZKM

Nakon osam godina izbivanja sa scene ZKM-a, Paolo Magelli nije se mogao vratiti s boljom i maštovitijom režijom. Razasut, težak, mračan, gnjevan, subverzivan i politički kompleksan, a istodobno duhovit i mjestimično crnohumoran tekst Ivana Vidića, našeg ponajboljeg dramatičara ('Ospice', 'Octopussy', 'Veliki bijeli zec'), koji se sastoji, između ostaloga, i od svakodnevnih fraza i tipskih parola o važnosti i potrebi pobune i revolucije protiv nehumane, politički i ideološki dirigirane te besperspektivne svakodnevice, nije bilo lako režirati. Međutim, Magelli uz pomoć dramaturginje Željke Udovičić vrlo uspješno, razigrano, dinamično i dojmljivo rješava taj problem. Primjerice, scene borbe muzičkim instrumentima, odnosno, muzikom, kao i noćne eskapade studenata u vrećama za spavanje te prikaz demonstracija aktualnih bogomoljki i bdijenja u ime tzv. katoličke čistoće, divan su i gotovo poetičan prikaz groteskne stvarnosti i zasigurno će se još dugo pamtiti.

Tu sliku revolucija 20. stoljeća i hrvatske stvarnosti prati i scenografija Željka Burića i Borisa Greinera tzv. Fak polisa, natpisi na kontejnerima za smeće 'Jebi me iznenada', grafiti po zidovima 'Malo nas je ali smo govna', poruke na transparentima bogomoljki 'Aždaja komunizma ponovno se diže' i 'Hrvatska, društvo izokrenutih vrijednosti'. Autentična kostimografija Doris Kristić je više nego uspješna, dok odlični glumački ansambl ZKM-a, predvođen sjajnom Katarinom Bistrović Darvaš kao Majkom, Doris Šarić Kukuljica kao Gospođom Hortenzijom, Uršom Raukar kao Gospođom Durancijom, Lucijom Šerbedžijom kao Melisom i Milivojem Beaderom kao Šefom policije, sa strašću i posvećeno tumače svoje likove/profile, stvarajući na sceni raznolik i autentičan dijapazon hrvatskog društva.

Valja spomenuti i vrlo dojmljive Natašu Dangubić kao Teu, Pjera Meničanina kao Umirovljenika, Sretena Mokrovića kao Profesora, Hrvojku Begović kao Teu i Franu Maškovića kao Vladu te Barbaru Prpić, Anđelu Ramljak, Vedrana Živolića, Filipa Nolu i Zorana Čubrila. Svi oni pridonijeli su svojim glumačkim kreacijama moćnoj poruci komada.

Rezultat? Vrlo aktualna, zgusnuta, višeslojna, gnjevna i katastrofična slika hrvatskog društva, često na granici apsurda, društva koje nema orijentir i koje na krilima hrvatskih pjesama srlja u bezdan. Može se čak reći da predstava upire u ono najbolnije u nama i da na neki način poziva na buđenje i osvještavanje građana, što se poklopilo s osnivanjem Nove ljevice, koja u svom manifestu zagovara slične vrijednosti kao i Vidićev tekst.

Valja reći da je praizvedba 'Noćnog života' Ivana Vidića i Paola Magellija izazvala veliko zanimanje publike, tražila se karta više, a zadovoljni gledatelji su dugotrajnim pljeskom i ovacijama ispratili glumce i stvaratelje predstave.