Za najavu susreta s Mađarskom, ali i za komentar dosadašnjeg dijela SP-a, nazvali smo igračku legendu srpskog rukometa i bivšeg izbornika Srbije Nenada Peruničića. Za one mlađe koji možda ne znaju kakav je Peruničić bio igrač, reći ćemo da je riječ o vjerojatno najboljem svjetskom šuteru devedesetih. Možda i svih vremena.

Velik kao div, jak kao medvjed s razornom desnicom, Peruničić je impozantan na parketu. Izgledalo je kao da može zabiti kad god poželi i s bilo kojeg dijela terena. Bilo ga je nemoguće čuvati, a osim svih svjetskih golmana, posebno su ga se plašili Hrvati jer su mu posebna inspiracija bili hrvatski klubovi i hrvatska reprezentacija.

U finalu Lige prvaka 1995. gotovo sam je u dresu Elgorriage pobijedio Zagreb, a kao član SR Jugoslavije dva je puta razbio Hrvatsku na velikim natjecanjima – na EP-u 1996. u Sevilli i na SP-u u Egiptu 1999. Na ta dva turnira osvajao je brončana odličja. S Elgoriagom i Magdeburgom osvajao je Ligu prvaka, a u dresu Kiela je tri puta bio prvak Njemačke i uzeo je KUP EHF-a.

Nenade, završila je prva faza SP-a, sad nas čeka ono pravo. Borba za medalje. Kakav je vaš dojam onoga što smo dosad vidjeli?

Znaš što, neke stvari su me ipak malo zasmetale. Bilo je tu i dobrog rukometa, ali mislim da se na SP-ima ipak treba smanjiti broj ekipa. Kome služe ove ekipe na kojima se nabija gol razlika? Malo je degutantno bilo gledati neke rezultate koji nemaju puno veze s rukometom.

Možda ste u pravu, ali neke neeuropske reprezentacije su napravile čuda. Tko je mogao očekivati da će kolo prije kraja u skupini sa Španjolskom, Švedskom i Norveškom u četvrtfinale otići Portugal i Brazil?

Slažem se da su to iznenađenja, ali ne bih baš koristio riječ senzacija. To je senzacija samo onima koji površno prate rukomet. Portugal već godinama strašno napreduje, u mlađim kategorijama su bili prvaci svijeta, a Benfica, Porto i Sporting rade velike stvari u Europi. Benfica je nedavno osvojila Europsku ligu, Porto je pokazao koliko je jak u Ligi prvaka, a Sporting je razbio Veszprem. Za renesansu portugalskog rukometa najveći utjecaj je imao Ljuba Obradović, bivši izbornik Srbije. Napravili su strategiju i sustavno su i smisleno tražili najtalentiranije klince iz zemalja s njihovog govornog područja i Kube. Ništa nisu prepuštali slučaju. S druge strane, i u moje vrijeme i u devedesetima - uvijek smo imali problema s Bragom.

Koliko se sjećam Braga je u sezoni 1993./94. razvalila Zagreb, koji je kao dvostruki uzastopni prvak Europe branio naslov. Štoviše, osvojili su tu skupinu.

Ma da, nezgodni su bili. Ne mogu se sad sjetiti za koga sam tada igrao, ali imali su onog čuvenog Carlosa Resendea. U to doba bio je jedan od najboljih bekova svijeta. Tada su davali putovnice i nekim Rusima. Tako da, nije baš da su oni sad pali s neba pa se trebamo čuditi. Ozbiljna su i odlična ekipa i bit će sve bolji. Slično je s Brazilom. Oni su se ozbiljno pojavili na SP-u 2009. kod vas u Hrvatskoj kad su nas dobili. Tada je to bila senzacija, sad više nije. Dobili su nas na nedavnom SP-u u Njemačkoj, a sjećam se da su i vas prije par godina baš pošteno razvalili. Brazilci su talentirana nacija za sport, fantastične su atlete, imaju čak igrače iz Barcelone i za*ebani su. No, ovo što radi Danska.... Nešto nikad viđeno u povijesti sporta općenito.

A Hrvatska?

Odmah ću ti reći. Promjena trenera načelno uvijek donese neki dobitak, ali sad nisam siguran da je tako. Sigurdssona jako cijenim i poštujem sve ono što je napravio s Njemačkom, ali ne znam baš koliko je ovaj rezultat njegova zasluga. Imate čudesnu atmosferu, kad ti tribine daju onakav vjetar u leđa, to strašno puno znači. Dobiješ injekciju adrenalina i tada možeš dati više nego što objektivno i vrijediš. Vidim po rosteru da je Hrvatska manje-više ista ekipa od prije par godina i nije to loša momčad. Ali, moram spomenuti dvojicu igrača. Neka se nitko ne uvrijedi, ali ovo što imate u malom Martinoviću, to nisam vidio još od Pere Metličića. Dečko je čudo. Nijedna ekipa ne može napraviti velike stvari bez izvanserijskog igrača. A Hrvatska takvog igrača ima u Martinoviću. Energičan je, hrabar, ima top u ruci. Taj dečko mi se baš sviđa. Već ga dugo pratim u Njemačkoj i bio sam siguran da će postati zvijezda.

A onda, Kuzmanović. Godinama ste se mučili s glavnom jedinicom, lutali ste, tražili ste, nije bilo definirano tko vam je prvi vratar. Sad ga imate. Kako često gledam Bundesligu, vidio sam da je sjajan i u Gummersbachu i mogu mu samo reći: 'Dečko, kapa do poda.' Kad već pričam o Hrvatskoj, oduševio me i Šipić. Ne znam u čemu je bio problem prije s njim, ne znam zbog čega su ga bivši izbornici nepravedno sklanjali, ali kod Dagura je dobio pravu priliku i izrastao u top igrača.

Uvijek je bio odličan u napadu, ali pričalo se da mu je mana obrana i da ne može igrati u oba smjera.

Ma, to su gluposti. Kako sad igra obranu? Pa ne možeš u dvije godine naučiti nešto što si trebao učiti cijeli život. U te priče ne vjerujem. Stvar je u treneru. Koliko će igrača neki trener prepoznati, dati mu povjerenje i pustiti ga da igra i uživa. Dečko igra odličan turnir i ogroman je dobitak za Hrvatsku. Još jedna stvar. Jasno mi je da Dule ne može kao prije, čudo je da je uopće u sastavu s obzirom na ozljedu, ali sama njegova pojava ogromna je stvar u psihološkom smislu. Kad momci vide njega kako s klupe navija, urla, skače i bodri... Pa kako neće letjeti po terenu. Sad vas čekaju Mađari. Dobra ekipa, ali ništa specijalno. Godinama ulažu, utukli su silne pare u rukomet i zato su tu gdje jesu, ali sad baš da imaju neke zvijezde i autoritet... Nemaju. Niste mogli dobiti boljeg rivala za polufinale i uvjeren sam da prolazite.

Kad će se Srbija vratiti u ozbiljan rukomet? Igrače imate, ali nešto očito godinama ne štima?

Bolna tema. Jako bolna. Prolaze godine i godine i nikako da se nešto ne dogodi, a mi se samo nadamo jer što nam drugo presotaje. Hrvatska može nestati na kratko, bit će par godina krize, ali ona će se uvijek vratiti. Zato od mene imate ogroman respekt. Kod nas je sve suprotno. Nikako da se vratimo, a igrače imamo. Vi budete osmi na svijetu i to je kod vas smak svijeta, a mi bi dali sve da budemo osmi. Osim onog Eura 2012. kad smo bili domaćini i uzeli srebro uz vjetar s tribine, negdje smo zapeli i nikako da se nešto dogodi. Neke kvalitete tu ima, ali moramo biti realni. Srbija ima dobru ekipu, ali osim Milosavljeva, nema nijednu svjetsku klasu. Tu je razlika između nas i vas.

Tako da ostaje nada da će se pojaviti ne jedan ili dvojica, nego neka veća grupa momaka koja će imati realnu šansu da uđe u borbu za medalje. Također, u srpskom rukometu bilo je puno nekih stvari koje nemaju veze sa sportom, a čim se nešto sa strane upetlja u sport, to ne može ići na dobro. Kod sportaša postoji puno taštine i ega, različitih mišljenja, ali kad je zajednički cilj u pitanju, a to bi trebala biti reprezentacija, onda je nužno da sve probleme ostavimo sa strane i pomognemo reprezentaciji. Dužnost nam je da damo puno podršku onima koji dolaze jer bi to trebao biti dug sportu koji nam je toliko toga lijepog pružio. Tako da, dok se to ne desi, dok se svi koji smo u srpskom rukometu ne skupimo i dok ne budemo imali jasan stav što točno želimo, ne piše nam se dobro.