Dok su svakodnevna razmišljanja o prometu prožeta duhom Tenžerinih opisa 'manijakalnih subjekata', nedavno prevedena 'Pohvala biciklu' glasovitog francuskog kulturnog antropologa Marca Augéa, odraz je izrazitog otpora malodušju. Optimizam tog kratkog eseja proizlazi iz uspjeha javnih servisa za posudbu bicikala koji su 2007. uvedeni u Parizu i Lyonu, ali i Augéove potrebe da mašta o gradu bez prometnih problema. Bicikl pritom nije toliko metafora ekologije, koliko grada po mjeri čovjeka, a u takvom je gradu manje povoda za strah i nelagodu
Svaki je suvremeni velegrad svijet za sebe, kao što Augé piše u svojoj 'Pohvali biciklu', 'sažetak svijeta sa svom svojom etničkom, kulturnom, socijalnom i ekonomskom raznolikošću', a bicikl je sredstvo koje nam može pomoći da zadobijemo svijest o sebi i o prostoru u kojem živimo.
Trik je, naime, u pokušaju da se otkriju nove, privatne, poetične geografije suvremenog velegrada, u tome da biciklist svoje prometalo shvati kao medij koji otvara horizonte. Možda zvuči visokoparno, ali u konačnici to doista nije jer osvajanje urbanog prostora počiva na neposrednom doživljaju grada, na tome da se grad promatra bez posredovanja fotoaparata ili kamere i mimo ustaljenih ruta.
Najkraće rečeno, u interesu nam je ostvariti neposredan kontakt s gradom jer mu jedino tako možemo vratiti simboličku dimenziju, identificirati se s njime. Naš je zadatak zapravo vrlo jednostavan, sjesti na bicikl, krenuti naprosto svojim putem i pratiti kako se 'rekonfigurira stvarni grad'. U protivnom postoji opasnost da grad postane prazna ljuska, da se u najboljem slučaju transformira 'u dekor za turiste ili u muzej pod vedrim nebom'.
'Pedaliram, dakle jesam'
'Postupno upoznavanje sebe uz učenje vožnja bicikla ostavlja tragove koji su nezaboravni i nesvjesni. Tu leži paradoks koji bicikl čini originalnim: paradoks vremena i vječnosti', piše Augé.
U poslijeratnoj je Francuskoj bicikl simbol slobode, 'snova i bijega'. Godinu za godinom obnovljeni Tour de France promovirao je nove junake pomažući društvenu i političku konsolidaciju zemlje, a bicikl je bio prijevozno sredstvo koje je generacijama novopečenih biciklista omogućilo da 'u nekoliko sekundi otvore uski obzor, pokrenu pejzaž i osjete se kao netko koga tek treba otkriti'.
Taj osjećaj slobode koji Augé opisuje s nostalgijom više nije jednako aktualan kao što je bio krajem četrdesetih godina (i to ne samo zato što je Tour de France u međuvremenu izgubio svoj mitski status), no ne treba ga zanemariti u kontekstu kolektivnog sjećanja. Augé to svakako ne propušta učiniti, kao što ne propušta konstatirati da je 'otkrivanje dopinga ubilo heroje'.
Jednako je tako svjestan da se poslijeratna percepcija bicikla kao simbola autonomije, slobode i kretanja stubokom promijenila i stoga se između ostalog i pita: 'Ne riskira li možda bicikl, simbol nestale radničke klase, sportskih okršaja bez premca, danas i urbanog života iz sna, da u stvarnosti globaliziranog svijeta postane fantazmatsko sredstvo poricanja, alibi društvenog života svedenog samo na imperativ konzumacije, ukratko, posljednja iluzija?'
Grad bicikala – Pariz 2037.
Idealan grad koji Augé zamišlja u svojoj 'Pohvali biciklu' velegrad je nalik Parizu. On je smješten u doglednoj budućnosti, u njemu su svi prometni problemi riješeni i razvoj bicikla izmijenio je urbanu geografiju. Biciklističke staze vode uz Seinu prema zapadu i prema istoku, a bistroi proživljavaju drugu mladost...
'Sve se događa kao da je biciklistički politeizam potkopao naftni monoteizam.' Utopija je, međutim, sklizak teren i autor je toga itekako svjestan. Desetak stranica posvećenih zamišljanju tog idealnog grada završava indikativnom slikom čovjeka koji je 'pedalirao na Marsu pod budnim okom devet milijardi Zemljana, nešto se promijenilo u povijesti planeta i ljudskoj svijesti', no Augé se odmah potom vraća na Zemlju i napušta utopijsku perspektivu. Posve razumljivo s obzirom na to da idealan konstrukt u konačnici može predstavljati tek nacrt promjena.
Marc Auge zaslužuje pohvalu za 'Pohvalu biciklu'. On prepoznatljivo i inteligentno analizira sve razine odnosa prema biciklu. Od osobnog 'biciklista-birača' do odnosa zajednice prema biciklima, tj. 'drugim licima onih kojima pripadaju'.
Uostalom, tako zabavno vozilo zaslužilo je osvrt jednoga od najoriginalnijih suvremenih mislilaca. Ako ste već zagriženi biciklist, uživat ćete u činjenici da je ovo vjerojatno jedina knjiga o biciklima koja nije priručnik za održavanje ili katalog. Ako ste zagriženi čitatelj, uživat ćete u razinama promišljanja bicikla, pojedinca i zajednice iz perspektive nekoga tko zna ponešto o filozofiji, a bogme i o biciklima. Kako sam na kraju 'Pohvale biciklu' kaže Augé: 'Na bicikle, da promijenite život! Biciklizam je humanizam!'
Marc Augé, Pohvala biciklu, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.
s francuskog prevela Nataša Medved
