O kulturnim industrijama imalo se dosta toga reći, isprva vrlo optimistično, no nakon duže rasprave čuli su se i kritički glasovi, prozivajući tu cijelu ideju za još jednu neoliberalnu podvalu. Andrea Zlatar na početku je konstatirala da u Hrvatskoj baš i ne postoje kulturne industrije (ali bi bilo dobro da postoje) te upozorila da puca izdavački lanac zbog monopola nekolicine velikih izdavača. Ujedno se gubi i povezanost književnog autora i publike, kao što masovno nestaju i mali knjižari, naročito izvan Zagreba, dok cjelokupna hrvatska kultura pati od nedostatka evaluacije.

Aktualni ministar kulture Jasen Mesić govorio je kao čovjek koji nema što izgubiti, što je, u kombinaciji s njegovom pristojnošću, rezultiralo prigušenim spleenom u izlaganju, sviješću da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Mesić je često isticao apsurde s kojima se ministar kulture u Hrvatskoj susreće, donekle se pozicionirajući kao dobrodušni birokrat kojeg isposvađana kulturna elita i kulturni proletarijat razapinju kao Isusa na križu, iako ih on, zapravo, sve želi spasiti. Mesić je istaknuo da je svjestan svih spomenutih problema, relativizirajući ipak to da slične situacije proživljava i dvadesetak drugih europskih država koje su veličinom i brojem stanovnika slične Hrvatskoj. Također, promjene zastarjelog Zakona o kazalištu stopirane se zbog referenduma kojim se prijetilo Vladi zbog mijenjanja Zakona o radu, što je, dakle, izvan moći Ministarstva kulture.

Mesić je napomenuo da se treba i mnogo bolje pripremiti za ulazak Hrvatske u EU-om jer s time dolazi i ('Nadam se minimalni', naglasio je nekoliko puta ministar) PDV na knjige, ali se u mnogo toga predstavio kao nemoćni promatrač, koji ne može učiniti ništa dok se svi ostali ne dogovore. To je, svakako, jedan od mogućih pristupa kulturnoj politici: voditi odzada. Ipak, prema ministru Mesiću ne treba biti previše oštar, jer je za početak teško uopće zamisliti da bi se njegov prethodnik Božo Biškupić uopće pojavio na kulturnjačkoj tribini, kamo li s ljudima direktno diskutirao ako im već može slati suhoparna priopćenja.

Nakon izlaganja potencijalne buduće ministrice kulture Andreje Zlatar i sadašnjeg ministra, krenuli su domaći kulturnjaci sa svojim pitanjima i analizama. Nataša Rajković iz Studentskog centra je napomenula da je cijelu priču o kulturnoj industriji pokrenuo SDP (čijih predstavnika, nota bene, nije bilo na Eurokazovom Saloonu iako su pozvani), zapitavši se može li se uopće razgraničiti što je profitno, a što ne, odnosno što je institucionalna, a što izvaninstitucionalna iliti nezavisna kultura.

Dodala je i da 'ima užasnog smeća na nezavisnoj sceni', ali i da se unutar institucija može raditi jer u njima ne bi smio 'postojati problem estetike ili poetike' kao takve.
Kazališni redatelj Milan Živković je istaknuo da je 'nezaposlenost najveći problem u kulturi' jer 'kakav ste vi uopće umjetnik ako dvije godine niste ništa napravili'.

Neprihvatljivo je, smatra Živković, da primat nad kvalitetom imaju distribucija i marketing, a i danas ljudi toliko rade da više uopće nemaju vremena za kulturu. Teo Celakoski iz Prava na grad je pak agitirao da se kulturna industrija poima ideološki, a ne kao samo još jedan tehnički termin, zaključivši da je kriza dovela do preispitivanja. Nakon izbora slijedi veliki nalet neoliberalizma, najavljuje Celakoski, a tada će baš Ministarstvo kulture biti 'ključna točka otpora'.

U tom trenutku se pričalo već oko sat i pol, a do kraja rasprave – koju je ministar Mesić morao napustiti malo ranije – trebalo je proći još sat vremena pitanja, upozorenja, prijedloga, upadanja u riječ, došaptavanja, frustriranog čekanja na red za izlaganje i svega ostaloga što se događa kada se u jednoj prostoriji okupi više od pet hrvatskih kulturnjaka. Spominjalo se još i treba li nezavisna kultura spasiti institucionalnu, zbog čega je zagrebački HNK toliko skup (pa njegova jedna predstava košta kao cijela sezona u Teatru &TD), zašto se u Hrvatskoj uopće postavljaju predstave koje će biti izvedene dva-tri puta, kako promijeniti dugogodišnje 'koruptivno i klijentelističko zapošljavanje u kulturnim institucijama' itd.

Negdje pred kraj je Davor Mišković iz riječke Molekule, koji je više nego strpljivo čekao svoj red na riječ, provocirao s konstatacijom da bi možda i najbolje bilo da 'sve ode kvragu'. Čini se da je to bila zastrašujuća pomisao za sve ostale prisutne, koji su nastavili pričati o tome koje korake treba poduzeti da se pokrene 'hibridni model' suradnje između institucija i nezavisnih. No možda bi hrvatska kultura, nakon što sve ode k vragu, ustala svježa, nova, važna i suvremena - kao feniks? Ali to bi značilo da su svi oni koji su bili na Eurokazovom Saloonu postali pepeo.