Hrvatska bez njih, čini se, ne može funkcionirati. Voze taksije i autobuse, raznose hranu, rade u građevini, poslužuju nas u kafićima i restoranima, prodaju pekarske proizvode. Oni su – strani radnici. Naše su reakcije na 'njih' različite: od empatije jer su to, kako Gibonni kaže, 'samo dica daleko od kuće', preko ravnodušnosti, do straha i netrpeljivosti. To što Nepalci, Filipinci, Uzbekistanci, i svi drugi strani radnici iz azijskih zemalja, izazivaju u nama najbolje se vidjelo nakon dočeka 2024. godine na središnjem zagrebačkom trgu. Uz Let 3 i Zagrebačku filharmoniju, suvremeni robovi, koji osim pidžame i radnog odijela nemaju ništa drugo, zabavljali su se i plesali kao da sutra ne postoji, kao da ih već sutra neće dočekati mukotrpan rad, minimalne novčane naknade, loši uvjeti života, nesnalaženje, izgubljenost i usamljenost.

'Očekivali smo radnike, a došli su ljudi'

Radnici iz azijskih zemalja, pokazuje se to iz dana u dan, u dijelu našeg društva, od Sabora do društvenih mreža, predstavljaju ozbiljnu ugrozu i opasnost, strano i tumorno tkivo koje treba što prije otkloniti. Očekivali smo radnike, a došli su ljudi, reći će gotovo proročanski švicarski pisac Max Frisch sedamdesetih godina prošlog stoljeća, komentirajući nespremnost zapadnog svijeta na useljeničko-radničku populaciju. Ima li integracije bez kulture i jezika te kako graditi mostove među narodima i kulturama, za tportal govore Tea Škokić (Institut za etnologiju i folkloristiku), Margareta Gregurović (Institut za migracije i narodnosti), Žarko Puhovski, politolog, i Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog i kulturni antropolog.

'Ekonomska politika koja se vodila zadnjih trideset godina dovela je do toga da nam nedostaje stanovništva, a time i radnika. Zato su neobični čuđenje i nespremnost ljudi, ali i države, na ovu situaciju. Reakcija pojedinaca, ali i primjeri nasilja nad stranim radnicima, koje su mediji prenijeli, govore o zapuštenom društvu, društveno zatvorenom i politički zarobljenom. Međutim to je uvijek individualna odgovornost, to da ste rasno netrpeljivi i širite govor mržnje, jer uvijek ima načina da kritički promislite o onome što se događa i zašto te kako socijalno i emocionalno zrela osoba može reagirati u susretu s drugim i drugačijim', kaže nam Tea Škokić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, sudionica projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU-a, a koji financira Hrvatska zaklada za znanost.

Žarko Puhovski, politolog i profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, smatra da su strani radnici iz azijskih zemalja okidač desničarskim skupinama jer ih okom vide kao drukčije od nas većine.

'Negativne reakcije pokazuju da je svaki patriotizam pristojan i miroljubiv dok sam sebe ne proglasi ugroženim. Kapacitet za animozitet, čak i kod najgorih ljudi, ograničen je, pa je odioznost prema Filipincima i Nepalcima dovela do olakšavanja pozicije drugih dviju ugroženih skupina – romske i srpske – u Hrvatskoj', rekao je Puhovski za tportal.

A što kad požele više?

Škokić napominje da je u Splitu na plaži osvanuo natpis 'Ljubi svoju domovinu! Smrt migrantima/ciganima' te da se neke reakcije na strane radnike uklapaju u ovaj mrzilački, uglavnom desničarski narativ.

'Kako je to moguće voljeti svoju domovinu smrću drugih? Ili što bi trebali ljudi koji su došli ovdje raditi, isporučiti nam dostavom hranu koju smo naručili i zatim se zatvoriti u svoje sobičke da ne smetaju našim pogledima? Osim rasnog, tu je klasni moment, prema kojem neki ljudi nemaju prava s nama dijeliti isti javni prostor. Slijedom toga, sljedeći problem koji vidim jest da će isti ti koji se zgražaju nad time što su Nepalci slavili Novu godinu na glavnom zagrebačkom trgu prigovarati kad ti ljudi požele nešto više za sebe i svoju djecu, naprimjer da ne pomažu (uglavnom kroz sivu ekonomiju) u održavanju naše socijalne reprodukcije čišćenjem naših domova i poslovnih prostora ili skrbljenjem o starima i nemoćnima, nego da otvaraju vlastite obrte i školuju svoju djecu da budu ravnopravni građani ove zemlje', dodaje Škokić.

Velika većina građana o strancima se informira iz javnih medija i s društvenih mreža, objašnjava za tportal Margareta Gregurović s Instituta za migracije i narodnosti, pa upravo njih treba koristiti da bi se senzibilizirala šira javnost i prenijeli pozitivni integracijski primjeri.

'Ono na što je potrebno usmjeriti pažnju u izvještavanjima jesu određeni aspekti medijskog prikaza stranaca, tematska usmjerenost, način izvještavanja i stil te iznesena argumentacija, a što može imati učinak na kreiranje stavova i općenito intonaciju odnosa prema strancima kako u pojedinoj lokalnoj zajednici, tako i na nacionalnoj razini', rekla je Gregurović.

Život u izolaciji

Aleksej Gotthardi Pavlovsky ističe da 'srećom u Hrvatskoj nema nijedne, bar ne legalne političke stranke, i to čak ni među onim 'najdesnijima', koja u svom službenom programu ima rasizam'.

'Sve se one ipak kunu u 'europske vrijednosti', što god to značilo, iako to ne znači svima isto. Nekima je to tolerancija i liberalnost, a nekima obrnuto, konzervativnost. Ipak, nema onih koje bi javno zazivale linč, pogrom, koncentracijske logore. Uvijek ima marginalnih i ekstremnih skupina, one su globalni trend. Glasne su, agresivne i opasne, ali zato su tu zakoni, policija, sudovi, zatvori, u krajnjoj liniji. Nažalost, tih će pojava uvijek biti, ali bitno je da ne postanu prevladavajuće', rekao je etnolog i kulturni antropolog Gotthardi Pavlovsky za tportal.

Gregurović napominje i da su problemi koji se povezuju sa smještajem stranih radnika te nepovoljnim i neadekvatnim uvjetima stanovanja učestalo naglašavani u medijima, ali i u izvješću pučke pravobraniteljice.

'Ako je taj smještaj izoliran, npr. u nekim stambenim kontejnerima blizu gradilišta ili sl., onda se ograničavaju mogućnosti kontakta s lokalnim stanovništvom, a što je također jedan od preduvjeta uspješne integracije', izjavila je Gregurović.

Pop-kultura i integracija

Integracije nema ni bez kulture, a pop-kultura, dodaje Gotthardi Pavlovsky, može pomoći integraciji jer je 'preslojila' čitav svijet.

'Svugdje danas mladi ljudi slušaju svjetski poznate pjevače, vole svjetski poznate glumce i sportaše, odijevaju se vrlo slično i imaju slične vidove zabave. Ispod 'popularne kulture' je ona tradicijska, odnosno popularna kultura njome je prožeta, a društva se i dalje kulturno itekako razlikuju i postoje objektivne razlike', rekao je Gotthardi Pavlovsky.

Razlike će uvijek postojati, nastavlja, osobito kada ih podupire i pojačava 'dnevna politika', ali koliko se god ljudi razlikuju, ništa nije nesavladivo ako se to istinski želi.

Kultura je, napominje Škokić, iznimno važna u procesima integracije, a to znači obostranu prilagodbu, ne jednosmjernu asimilaciju.

Integracija uz pomoć jezika i kulture

'Nezavisna kulturna scena već je krenula s projektima senzibilizacije ljudi na kulturne razlike, tako Centar za kazalište potlačenih – Pokaz, primjerice, organizira radionice učenja hrvatskog jezika kroz kazalište i izgradnju zajednice. Centar mladih Ribnjak organizira interkulturne školske satove, na kojima ljudi iz različitih zemalja otvaraju dijalog s našim učenicima o kulturnim sličnostima i razlikama', ističe Škokić.

Međutim, napominje, takva su djelovanja uglavnom projektna, ovise o financiranju te nisu sustavna.

'Zato javne centre za kulturu, kao i recimo gradske knjižnice ili javne muzeje, vidim kao dobro mjesto kulturne razmjene i dijaloga. To se ne odnosi samo na ono što standardno podrazumijevamo pod kulturom, već i na različite običaje i prakse, poput kuhanja, pričanja priča, rukotvorstva, ali i slušaonica suvremenih glazbenih žanrova poput rapa', objašnjava Škokić.

Do uspješne integracije teško će doći, objašnjava Gregurović, bez hrvatskog jezika.

'Jezik društva primitka, prema rezultatima istraživanja, osnovni je preduvjet za sve druge dimenzije integracije, od zapošljavanja do uključivanja u obrazovni sustav, i to prepoznaju i sami stranci i predstavnici različitih institucija. Do problema dolazimo kada strancima nisu dostupni tečajevi za učenje hrvatskog jezika. U slučaju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj već se godinama upozorava na teškoće u osiguravanju tečajeva hrvatskog jezika. Za migrante koji dolaze iz zemalja Azije to isto može predstavljati izazov jer troškove tečaja učenja hrvatskog jezika vjerojatno ne mogu sami snositi', ističe Gregurović.

Može li televizija pomoći?

Zabavne emisije na televiziji, knjige, filmovi - sve to, dodaje Gregurović, može pomoći u učenju jezika.

'Učestala izloženost jeziku domaćina može pridonijeti njegovu usvajanju, međutim ne može ovisiti samo o tome. S druge strane nedavno smo vidjeli da događaji u javnim prostorima, poput novogodišnjeg dočeka na glavnom trgu u Zagrebu i koncerta, mogu biti mjesto kontakta između lokalnog stanovništva i stranaca', napominje.

Senzibilizaciju je, dodaje Gregurović, moguće provoditi kroz radionice i predavanja za javnost, na kojima bi sudjelovali i sami migranti te bi se mogli predstavili domaćoj javnosti, ali i upoznati s hrvatskom kulturom, pa je moguće organizirati različite kulturne i sportske događaje, tečajeve kuhanja primjerice.

'Svaki oblik objektivne informacije o strancima je dobrodošao. Za početak, program senzibilizacije morao bi biti osmišljen tako da pruža konkretne i pravovremene informacije o strancima koji dolaze u Hrvatsku – i tu mislim na sve skupine migranata, i izbjeglice i strane radnike. U tom procesu u najvećoj mjeri prepoznaje se uloga medija', ističe Gregurović.

'Važno je lokalnom stanovništvu približiti primjere dobre prakse i integracije stranaca, informirati ih o njihovoj kulturi i običajima da bi se preveniralo razvijanje predrasuda i diskriminacije. U tome bi mogli poslužiti dokumentarni filmovi i reportaže iz tih zemalja', napominje Gregurović.

Getoizaciju i radikalizaciju možemo izbjeći, podsjeća Škokić, ako donesemo dobru integracijsku politiku, provodimo građanski odgoj i educiramo vlastite građane da ne budu mrzitelji nego 'dobri domaćini' te imamo kvalitetan zakon o radu koji štiti i domaće i strane radnike.

'Šanse za sukobe su minimalne i njih može isprovocirati samo 'većina' da bi se onda dokazivalo da su Nepalci i Filipinci opasni, a nema podataka da su kokoš ukrali. Treba inzistirati na tome da u nekom razumnom roku savladaju minimalnu komunikaciju na hrvatskom jeziku, jer bez tog nema suživota, te da bespogovorno potpišu izjavu da prihvaćaju načela jednakosti muškaraca i žena, a i prihvate izgon ako se ponašaju suprotno tom načelu', istaknuo je Puhovski.