Razmišljanje o smrti izmješta se u budućnost, i to što je moguće dalju. Ako se i govori o njoj, govori se ispod glasa. Izbjegava se postavljanje pitanja. Pa i sama riječ. Shvaćena gotovo kao neuklopiv nered u našoj viziji općega napretka, danas je svedena na brojeve koji se ubrzano okreću. Kao religijski, filozofski, kulturno-antropološki, pa i svjetonazorski fenomen, i dalje je uhvaćena u tabue koji se potvrđuju mistifikacijom procesa umiranja, kao i svega što se događa nakon njega
U kulturi odbacivanja i prisilna brisanja njezine prisutnosti, pristaje se na institucionalizaciju i birokratizaciju tijela koje se suočava sa svojim krajem, stoji u priopćenju.
vezane vijesti
Koncept Jasne Layes Vinovrški u suradnji s Koraljkom Begović i njezinoj izvedbi kao polazišnu istraživačku perspektivu uzima upravo plesačko tijelo, o kojem se uglavnom govori u terminima agilnosti, snage i aktivnosti. Dovodeći to tijelo u odnos s intimnim iskustvima bolesti i umiranja te intervjuima sa psiholozima, mrtvozornicima i zaposlenicima pogrebnog poduzeća, mijenja se odnos spram shvaćanja kompleksnosti tijela koje ostaje na margini privatnoga i javnoga. Tko uopće ima pravo na tijelo? Zašto je cijeli proces prije rituala pogreba u domeni nevidljivoga? Kako odsutnost umirućega tijela utječe na proces tugovanja? Uspostavljajući kontakt s pitanjima koja se rijetko usuđujemo postaviti, samima sebi i ljudima čije su profesije usko vezane uz smrt, u predstavi pokušavamo razumjeti kako je uopće nastao tabu te nastojimo ostvariti drukčiji odnos prema smrti vrednovanjem tijela ne samo u kontekstu zdravlja već u svim etapama života.
Koncept / Ideja: Jasna L. Vinovrški u suradnji s Koraljkom Begović, koreografija: Jasna L. Vinovrški, izvedba: Koraljka Begović, dramaturgija: Nikolina Rafaj, oblikovanje svjetla: Marino Frankola, scena: Jasna L. Vinovrški, kostimografija: Ana Fucijaš, grafičko oblikovanje: Kuna Zlatica, koprodukcija: ZPC i UPUH
