Kristian Novak čovjek je impresivne i nesvakidašnje i građanske i profesionalne biografije. Iako je rođen u Baden- Badenu te odrastao u obitelji međimurskih gastarbajtera i živeći u tzv. barakama za jugoslavenske radnike, u rodno se Međimurje vratio nakon što mu je umro otac. Bio je dječak, nesvjestan sebe i svjetova koji su ga okruživali. Iz tog, naime, osvještavanja proizilazi veličina njegovog književno-umjetničkog djela. Veliki i ozbiljni romani, kakvi se gotovo više i ne pišu, s upečatljivim likovima i njihovim karakterima, sa sudbinama od kojih se čovjeku smuči život, rezultat su jedne neobične što osobne što kolektivne geopoetike prostora. A prostor je Međimurje, skrajnuto, zaboravljeno, neistraženo. Novak je veliki hrvatski pisac, jedan od onih rijetkih kojem je književnost život, a život književnost, jedan od onih koji dolaze s geopolitičkih rubova kako bi nam ispričali bolne istine o nama.

To je Novak kakvog poznajemo i čitamo danas: njegovi se romani masovno posuđuju po knjižnicama, mladi redovito pišu diplomske i seminarske radove o njegovoj književnosti, grupe obožavatelja pokorno stoje u redovima kako bi im potpisao primjerak romana, panično kupuju karte za predstave nastale po njegovim romanima. I malo koji suvremeni hrvatski pisac srednje generacije ima taku jaku i pasioniranu zajednicu čitatelja i čitateljica kakvu ima Novak. Uz književnu, Novak ima i blistavu znanstveno-pedagošku karijeru, ali imao je i još jednu prije toga – onu karatašku. I ne, nije to bio tinejdžerski hobi u vremenu kada hormoni 'polude', nego konturiran i ozbiljan rad koji je tražio žrtvu, odricanje i čini mi se, veliku strast.

O Kristianu Novaku, tportalovom kandidatu za Vizionara godine u sektoru kulture, govore urednik Kruno Lokotar, kazališni redatelj Ivica Buljan, sveučilišni profesor i pisac iz Novog Sada Mladen Jakovljević te Daniel Bok, profesor na Kineziološkom fakultetu, bivši cimer i kolega – karataš.

Viceprvak Europe i najbolji hrvatski karataš

Bio je poprilično fokusiran na sport kojim se bavio, izuzetno strastven, i nije ga ništa drugo od sportova zanimalo osim karatea, i to je dojam koji je na mene ostavio kada smo se prvi put upoznali, ističe za tportal Daniel Bok, nekadašnji Novakov kolega – karataš, a danas profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

“Kada se uhvati nečega, onda to bude uspješno. Zato me i ne čudi njegov uspjeh na književnom polju; izuzetno je fokusiran, veliki radnik, i zato je i uspješan. Bili smo cimeri u studentskom domu na Savi, znam da mu ranojutarnja buđenja nisu draga, pa vjerujem da se mučio s time dok je pisao 'Slučaj vlastite pogibelji'. Pročitao sam da je rekao da se ustajao u pet ujutro da bi pisao. Ali to je Novak, kada ima cilj, nikakve prepreke ne postoje“, rekao je Bok.

Novak je, podsjetimo, u razdoblju od 1992. do 2009. bio uspješan sportaš. Bio je kategorizirani vrhunski sportaš Hrvatskog olimpijskog odbora od 1998, a kao član karate reprezentacije Hrvatske postaje 1998. i četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu osvaja broncu, a na Europskom 2006. osvaja srebro.

Bok ističe kako ga Novakov uspjeh ne čudi.

“Imao je tu notu oduvijek izraženu, bio je dobar govornik, dobar narator i to još prije Filozofskog fakulteta. Ima tu energiju, strast, u oba dijela svog života, da mu se moraš 'pokloniti'“, napominje Bok. Do kraja svoje karataške karijere, Novak je, ističe Bok, bio najbolji u Hrvatskoj.

“Ostao je do kraja vrhunski sportaš, u Hrvatskoj mu nije bilo premca u karateu, a u Europi je bio među pet najboljih“, rekao je Bok.

Nakon karataške karijere i kratkog vremena provedenog studirajući na Pravnom fakultetu, Novak je upisao njemački jezik i književnost, te počeo pisati. Danas je sveučilišni profesor, nastavnik, prevoditelj na Katedri za njemački jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i ozbiljan pisac čije knjige s oduševljenjem dočekuje i široka publika, ali i književni kritičari.

Svijet Međimurja globalni je svijet današnjice

Mladen Jakovljević, srpski pisac i sveučilišni profesor iz Novog Sada, obožavatelj književne međimurštine, ističe za tportal kako je Međimurje u Novakovim romanima „gotovo paralelna dimenzija stvarnosti u kojoj se individualni i kolektivni identiteti i granice između njih preispituju i redefiniraju“.

“Govor i svijet Međimurja na tako upečatljiv način približavaju nam sve ono što izranja iz mraka, iz tame podsvijesti i prošlosti, u kojoj mučne teme, kao što su ubojstvo, samoubojstvo, tragični gubici, ispisuju priču o egzistenciji oblikovanoj vanjskim utjecajima koliko i sjećanjima. Istina, u početku čitanje traži malo truda dok se čovjek ne navikne, ali to biva višestruko nagrađeno izuzetnim čitateljskim doživljajem“, rekao je Jakovljević.

Novakova književnost, prema Jakovljeviću, „dokazuje kako se iskra ljudskosti ipak može razgorjeti u društvu anesteziranom potrošačkim impulsima i potrebom da se ostane u zoni komfora, toliko da postane zastrašujuće slijepo za patnje ljudske duše i užase sve dok se oni događaju nekom drugom“.

“Nije lako pisati o tome koliko je neprijatno lako, suučesnički, oglušiti se i ogriješiti o krike, čak i one protiv kolektivnog potonuća. Potrebne su nam takve priče“, kaže Jakovljević.

Kruno Lokotar, književni urednik koji Novaka prati iz romana u roman, od 'Črne mati zemle' za koju je dobio nagradu tportala 2014. godine za najbolji hrvatski roman, pa do Ciganina, ali najljepšeg, te Slučaja vlastite pogibelji, ističe kako „Novakovi romani idu u predjele koji su u našoj književnosti netaknuti“.

“Nije dovoljno uočenu da su 'Črna mati zemla' i' 'Ciganin, ali najljepši' ono što u Međimurju ima korijene negdje drugdje, u bijelom svijetu, preko granice, da su kod njega likovi uvijek dijelovi mikrozajednice u kojoj se reflektira globalno. To je svojevrsna teologija“, ističe Lokotar za tportal.

Zahvaljujući prožimanju osobnog i kolektivnog, ali i realističkog i fantastičnog, Jakovljević napominje kako Novakovi romani na upečatljiv način dotiču osjetljiva mjesta u podsvijesti. “Teško se odvojiti od njegove priče, ali povremeno sam morao odložiti knjigu da bih razmislio o pročitanom. Taj sukob, potreba da se čitanje istovremeno i nastavi i odloži, meni je bio izvor velikog zadovoljstva“, dodao je Jakovljević.

Lokotar, pak ističe, kako su Novakovi likovi, a koji žive u odnosima kao dijelovi mikrozajednice, su zapravo 3D, i zato ih je lako postaviti na scenu. Zapleti su zapravo krimići, što je također, bingo.

Likovi, napominje, Lokotar imaju puninu i bude razumijevanje i kada se načelno ne dijelimo set ideja.

'Hype oko Novaka je temelj akumuliranog kapitala'

“Tim nama otvaraju svoje galaksije, a autor se potom elegantno izmiče i ne komentira, nego samo prikazuje, što je dosta daleko od standardne brbljavosti domaćih pripovjedača, i pogotovo u zadnje vrijeme prisutnog, pamfletizma, kada književnost postaje tek puka funkcija nekih ideja, koje pri tom i nisu baš naročito nove ni zanimljive. Interes za Drugo i Drugačije kod njega je upečatljiv“, rekao je Lokotar.

A interes za Novakovim knjigama nimalo ne jenjava među čitateljskom publikom, od Črne mati zemle, Ciganina, ali najljepšeg, pa do Slučaja vlastite pogibelji. Jednako su obožavane i kazališne predstave nastale prema njegovim romanima, od Črne mati zemle nastale u Zagrebačkom kazalištu mladih, pa do Ciganina u HNK Zagreb, te sada Slučaja vlastite pogibelji u varaždinskom HNK.

“Hype se oko Novakovih knjiga stvorio na temelju akumuliranog kapitala, a to će reći, tri odlične, ali baš odlične knjige što je niska kakvu nije nitko zabilježio. To je izboreno kvalitetom i trebalo je jako puno vremena da Črna mati zemla dođe do šire publike i postane longseller. Hype utoliko postoji tek od Ciganina“, dodaje Lokotar.

Ivica Buljan, kazališni redatelj koji je na scenu zagrebačkog HNK, postavio „Ciganina, ali najljepšeg“, ističe za tportal, kako još od te predstave, “stil, jezik i angažman Kristiana Novaka, osjeća 'usvojenim'“.

“Ta velika, epska, ansambl predstava, jedan je od najljepših radova koji je ostavio važan trag kod publike i glumaca. Veliki je užitak raditi na romanu koji je svježe objavljen, imati takvu sjajnu podjelu. Žao mi je da predstava ne igra redovito jer je uvijek ima publiku“, rekao je Buljan.

Novak je, prema riječima jednog od najboljih hrvatskih redatelja, fenomenalan majstor koji je u stanju spojiti subverzivnu melodramu (ljubavna priča zrele "bijele" žene i mladoga Roma) s društvenim temama poput korupcije, migrantske krize, trgovanjem ljudi. “Publika se odjeća sudionikom nekog važnog događaja, a literatura i kazalište ne stoje po strani, već aktivno sudjeluju u razbijanju predrasuda prema konzervativnim tendencijama.“

Dok je, kaže, u Napulju radio Antigonick, dramu Anne Carson o današnjoj mogućoj Antigoni, Novak mu je poslao zadnji roman "Slučaj vlastite pogibelji" u kojem je opet stilski prepoznatljiv, a ovaj put angažiran oko tema duboke korupcije u policiji, neadekvatnog obrazovnog sistema, vršnjačkog nasilja, zlostavljanja u partnerskoj zajednici.

“Prije nekoliko godina, zaželjeli smo raditi predstavu o političkoj emigraciji. Nadam se da ćemo je jednom postaviti“, dodao je Buljan.

'Autentičan čovjek'

Lokotar na koncu portreta Kristiana Novaka, tportalovog kandidata za nagradu Vizionar godine u sektoru kultura, ističe da je „Novak autentičan čovjek“.

“Konačno, kada mora, Kristian svoje obaveze prema medijima i čitateljima odrađuje pošteno i na nove načine osvjetljava problematike, jer je naprosto autentičan čovjek koji svaki slučaj misli pojedinačno, pa ga onda tek uklapa u širi kontekst, što također nije tako čest slučaj. Njegov dijalektika je potpuna, koristi i indukciju i dedukciju pri mišljenju. Mnogi autori još vole otkazati zakazano i tako uvaliti organizatore u nevolje, što im se pamti. Kristian će uvijek žrtvovati vlastitu komociju za druge, ako je tako dogovoreno. Rijedak slučaj po svemu. Nema u svijetu pisca koji je ostvario vrhunske rezultate iz umjetnosti, znanosti i sporta. Osim njega“, rekao je Lokotar.