Postoji ta neka priča koja se prenosi u književnim kuloarima, ne znamo je li istinita, o tome kako je rukopis za roman "Črna mati zemla" Kristiana Novaka dugo tavorio na dnu ladice jednog cijenjenog urednika domaće proze, dok se nekim u toj priči neobjašnjenim slijedom događaja nije našao u ladici jednog drugog književnog urednika i – pa, ostatak svi znamo. Nakon te knjige iz 2013., za koju je dobio nagradu tportala za najbolji roman, uslijedio je 2016. godine "Ciganin, ali najljepši", još jedan veliki hit koji je osvojio čitav niz nagrada, među kojima ponovo i onu tportala, a Novaka potvrdio kao jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih pisaca. Obje knjige prevedene su na niz jezika te adaptirane u izuzetno uspješne kazališne predstave.

Za Kristiana Novaka, dakle, zamalo da nismo nikada čuli, što se iz ove perspektive čini posve nezamislivim, no zgodno je kad se oko pisca već u samom početku stvori mit, osobito kad je i sam pisac pomalo mitski lik: bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, rođen u Baden-Badenu, djetinjstvo proveo u Sv. Martinu na Muri, Kristian Novak (1979.) književnik je i jezikoslovac, zaposlen na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

I, što je za nas trenutno najvažnije, upravo je objavio novi roman, enigmatičnog naslova "Slučaj vlastite pogibelji" (OceanMore), sa svim prepoznatljivim elementima novakovske proze: tu ponovo postoje zločin i istraga, više pripovjednih linija, fokus na mehanizmima marginalizacije i nepravde, izrazita socijalna svijest, smještanje radnje u Međimurje, dijalektalni jezik. Istodobno, novi Novakov roman posve je drugačija knjiga od prethodnih, dinamična psihološka napetica ispripovijedana kao pletenica sastavljena od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas subjektivne pripovjedačice i filmski scenarij.

Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj od njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne. Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti…

S autorom smo popričali o njegovoj novoj knjizi, u kojoj čitatelja vodi kroz slojeve sistema u srce društva i likova, baveći se pitanjima korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode.

Nakon nagrađivanih i hvaljenih romana "Črna mati zemla" i "Ciganin, ali najljepši", novi roman – i to nakon punih sedam godina. Zašto se toliko dugo pisala ova knjiga? Je li vas pomalo možda kočio i pritisak slave na pisca – pritisak očekivanja nakon velikog uspjeha prethodnih knjiga? Koliko ste općenito samouvjeren pisac, more li vas ikad sumnje i strahovi?

Potpuno sam nesamouvjeren autor, nikada nisam dokraja zadovoljan sobom i, uostalom, ne smatram se dovršenim piscem. Većinom me mori briga da imam dobru priču i da ću je uništiti svojim bezveznim pisanjem. Zato mi treba nekoliko ozbiljnih revizija teksta. Prvi put pokušavam što brže doći do kraja, a u revizijama što sporije, scena po scena, pasus po pasus, rečenica po rečenica. To je jedan od razloga zašto mi treba dugo za knjigu. Ja i ne želim drukčije. To je jedini način kako si mogu dati šansu. Međutim, pritiska slave nema. Kao prvo, književna slava u Hrvatskoj diskutabilan je pojam. Kao drugo, postavio sam si to tako da svaki put krećem iznova i potpuno zaboravljam što je bilo prije s mojim pisanjem.

Kad smo posljednji puta razgovarali, u planu su bile ekranizacije "Črne mati" i "Ciganina". Što se događa s tim projektima?

Film prema "Črnoj mati" je vraćen na nulu, i krećemo s projektom iznova. Ovo nije diplomatski odgovor kojim bih prikrio da je pokopan. Jednostavno, nije išlo dalje u početnoj konstelaciji. Dvije godine radio sam s Rokom Bičekom na scenariju po kojem se vrlo vjerojatno neće snimiti film, ali ne gledam na to tragično. Možda je to samo dobar obrambeni mehanizam, ali to uzimam kao vrijeme velikog učenja. Između ostalog, naučio sam sljedeće: ne govori o filmu prije nego bude u pretprodukciji. A "Ciganin" se kao miniserija lijepo razvija pod vodstvom Maje Pek-Brünjes i Danijela Peka.

Počelo je praktično prije deset godina

"Slučaj vlastite pogibelji" pisan je u potpuno drugačijem registru od svojih prethodnika, iako, naravno postoje provodne prepoznatljivosti – više pripovjedačkih linija koje se postupno upleću, dijalekt, socijalno angažirana tematika (…). Što vi osobno najviše volite kod pisanja, što vam je najvažnije? Da se referiram na Marinu Abramović koju se spominje u knjizi, je li vam važnije šokirati, ili je bitnija poruka?

Ne vidim ni jedno ni drugo kao izvorište svog pisanja. Šokirati se može na puno jednostavnije načine od književnog teksta, a pripovjedna djela koja kreću iz primarne potrebe da se prenese poruka u pravilu propagiraju neki svjetonazor ili ideologiju, a osporavaju druge. Šok i poruka mogu biti elementi, ali to je za mene sekundarno, odnosno, bolje rečeno, nešto do čega će ionako doći ako tekst bude dobar. Mene zanima protagonist u dvojbi, osoba koja je pred problemom koji se ne može riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema. I zanima me kako se ona pokreće, kako djeluje na svoju okolinu, kako se mijenja pod sve većim pritiskom. U prvoj fazi ja i ne moram imati bistru viziju o tome kako će priča završiti, kako će se transformirati svijet u njoj. To mi se razotkriva tek u procesu, zato je za mene pisanje - istraživanje.

Nema puno suvremenih domaćih autor(ic)a toliko širokog stilsko-žanrovsko-pripovjedačkog raspona. Zanima me koji su to sve utjecaji koji pokreću spisateljsku ruku Kristiana Novaka? Koliko vam je važna diversificiranost u pisanju? Trudite li se da vaš svaki sljedeći roman bude drugačiji od drugih?

Kao što sam već rekao, pokušavam dobru priču ne uništiti svojim pisanjem. Tako se, vjerujem, razvija i moj stil. Neke odluke u tom su kontekstu linija manjeg otpora, ili možda, jedina linija izbjegavanja pompoznog, baroknog, intelektualističkog u mom izrazu. Uspijevam li u tome drugo je pitanje, ali to mi je ideal. Na mene su utjecali mnogi domaći i strani, suvremeni i pokojni pisci i spisateljice. Nabrajanje bi dugo trajalo, ali moram istaknuti da to nisu uvijek djela kojima je u fokusu književnost s velikim K, nego žanrovska ostvarenja. Postoji u nas neki zazor od žanra, a mislim da je napisati dobar triler, krimić, horor ili ljubić vještina kojoj su rijetki dorasli. Ograničenja koja takva ostvarenja moraju poštivati meni pomažu da osvijestim koliko je pravilna struktura i progresija važna ako želim dobro ispričati priču.

Što vas je privuklo temi samoubojst(a)va policaj(a)ca i korupciji unutar policije? Zanima me koliko ste ove priče izmislili, koliko je toga temeljeno na stvarnosti, na istraživanju, podacima.

U ovom bih slučaju prepustio samoj knjizi da odgovori na pitanje. Ovaj je roman naime istodobno i svjedočanstvo o vlastitom nastanku i etičkim dvojbama koje su autora morile od samog početka. A početak je praktično prije deset godina, tijekom kojih sam se opsesivno bavio istraživanjem o toj temi i specifičnom događaju. Zanimljivo, većinu tog desetljeća nisam to vidio kao istraživanje za neki budući roman. Bilo je kao kada ljudi zabriju na neku igricu ili temu koja im se ugnijezdi u podsvijesti. Jedan moj prijatelj iz osnovne škole zna sve o podmornicama iz Drugog svjetskog rata, bez namjere da to ikako igdje upotrijebi. Zašto je njega to povuklo, ne znam. Mene je povukla ova priča jer su me zanimali časni ljudi u zeznutom, dijelom korumpiranom sustavu, a koji nam je svima potreban.

Moralni aktivizam s političkom dimenzijom

Jeste li, istražujući, otkrili nešto što vas je istinski šokiralo?

Uvijek bude tako i uvijek bude stvari koje poslije ne možeš zaboraviti, a ne možeš ih ni izgovoriti, a u knjigu ne pašu jer stvarnost je često toliko luda da je priča ne podnosi. U pripremi ove priče šokiralo me koliko su blizu žito i kukolj, koliko ih je ponekad teško razdvojiti, koliko, uz svu ljudsku pokvarenost, ima tihih ljudi koji će unatoč svemu učiniti pravu stvar, pa makar za njih na kocki bio sam život.

Distanciranje od istinitih događaja – pri čemu se, iskorakom u ludizam, izravno proziva određene stvarne ljude na političkim funkcijama – također je dio vaše spisateljske igre. U ovom romanu vaš otprije poznati "moralni aktivizam" dobio je vrlo političku dimenziju, kritičku oštricu obloženu ironijom. Dakle, provokacija, ali i poziv na odgovornost?

Spisateljska igra s fikcijom i stvarnošću koju spominjete evocira mi sliku autora koji, odjeven u laneno odijelo, sjedi za stolom od masivnog drva u svojoj biblioteci s pogledom na more i udara po svojoj skupoj pisaćoj mašini, pa se nasloni na kožnati naslon i pućka kubanku s dignutom obrvom i arogantnim smiješkom, otpije gutljaj skupog konjaka, samozadovoljan svojim tekstnim poigravanjem koje će samo rijetki genijalci shvatiti. Moj je proces sve samo ne to. Ukratko, imam nešto važno, a neiskazivo, nešto što ili ne smijem ili ne znam reći, i mjesecima pronalazim načina kako da jezičnim sredstvima i scenom iskažem nešto barem slično tome. Ovo „ne smijem“ je vjerojatno korak do te provokacije koju spominjete, i mogu ja sad nadugo o tome kako se uopće ne smatram provokatorom, ali čini se da svojim tekstom uvijek stanem nekom na žulj. Srećom, dosad ljudima koje ne žalim zbog toga.

Nedavno smo bili svjedoci femicida u eklatantnom primjeru gdje je policajac ubio ženu… U vezi s tim ubojstvom djevojke u Osijeku, policija je odmah stala u zaštitu svoga djelatnika. Zar se doista nikada ništa ne mijenja?

Jedna stvar se sigurno nije promijenila, a to je postojanje "plavog zida". Policajci rade izuzetno stresan posao i u pravilu ih se u javnosti spominje u negativnom kontekstu. Zataškali, tukli migrante, silovali, primali mito i tako dalje. Zadnji pozitivan primjer bio je kad su dvije policajke i jedan policajac uspješno porodili ženu u Zagrebu, a gdje su svi ostali pozitivni primjeri policijskih akcija? I zato postoji neka prešutna lojalnost među kolegama, i vertikalna i horizontalna. Ne cinkaš druge policajce, to se naziva plavim zidom. Lik od kojeg sve kreće u "Slučaju vlastite pogibelji" obje je te lojalnosti prekršio, vjerujući čvrsto da čini pravu stvar. Što se tiče osječkog slučaja, užasno mi je bolno. Ne stignemo se oporaviti od jednog femicida, evo novog. Djevojka je ni kriva ni dužna nabasala na manipulatora i emocionalnog vampira, pa kad nije htjela igrati njegovu igru, ubio ju je. Isprva mi se doduše činilo da nije bilo namjere zataškavanja, jer je doslovno u istom popodnevu MUP promijenio službeni iskaz. Od neopreznog rukovanja oružjem do ubojstva značajna je promjena i činilo mi se da je nisu odgađali. Međutim, što se sve tijekom istrage zbivalo tek ćemo saznati. Ali jedna zanimljiva stvar. Čuo sam da ima sve manje kandidatkinja i kandidata za posao policijskog službenika. Rijetko tko želi raditi taj posao pod trenutnim uvjetima i nužna je posljedica negativna selekcija. Dobit ćemo sve manje čvrstih i moralno ispravnih ljudi u policiji, a sve više nesigurnih i mentalno nestabilnih klinaca koji se pale na uniformu, značku i oružje.

U svim vašim romanima prisutna je svijest o postojanju socijalnih granica i nemogućnosti suživota u nekakvom "međuprostoru". U tom smislu, "Slučaj vlastite pogibelji" kritika je utjecaja društvenih i ekonomskih čimbenika na živote pojedinaca i načina na koje društvene strukture i dinamika moći oblikuju osobne odnose i iskustva. Vidite li ipak i neke pozitivne pomake unutar hrvatskoga društva?

Neprestano se sve mijenja, ali nisam dovoljno pametan da odvagnem ide li sve skupa pretežno u dobrom smjeru ili u vražju mater. Puno su pametniji ljudi od mene nedavno rekli da eto kako nam je zapravo dobro, ne umiremo više od ratova i zaraznih bolesti i gladi, a onda ih Covid i Putin monumentalno opovrgnu. Pa onda, informirani smo više nego ikada, samo nikako da se dogovorimo oko cijepljenja i je li Zemlja ploča ili planet. Zavrti mi se u glavi kada krenem razmišljati o stvarima na većim skalama, pa se držim onoga što razumijem i nad čim imam kakvu-takvu kontrolu. Nemam baš previše povjerenja u rječite likove koji su u stanju palamuditi o baš svakoj temi koja im se predloži, pa se neću ni baviti time. Radije kažem: oprostite, ali ja o toj stvari ne znam ništa ili barem ne dovoljno. Bavim se svojom obitelji, prijateljima, studentima, istraživanjem, pisanjem. Pokušavam to raditi pošteno, pokušavam napraviti pozitivnu promjenu gdje je u mojoj moći i to je to.

Čini li mi se to ili ste se malo poigrali i s ulogom crkve, utjelovljenom u liku Župnika? Silno me zabavilo kako je upravo kroz njega progovorio demon istine…

Zašto, pa zar ne bi bilo divno da kao zemlja u kojoj je postotak vjernika prilično visok, imamo svećenike koji iznose istinu na vidjelo? Ja zapravo i znam da ih ima, časnih ljudi koji se vrijedno i tiho žrtvuju za druge. I to ne samo bližnje u smislu drugih vjernika, članova župe ili slično. Mislim da je istinsko kršćanstvo nadići ljubav prema onima od kojih i sami možemo imati koristi. Ne'š ti problema, voljeti članove svoje obitelji, svog kluba, svoje klike. Tako svatko može biti kršćanin. Ali možemo li voljeti nekoga koga ne poznajemo, tko dolazi iz potpuno drukčije kulture, tko možda i nije pozitivno nastrojen? Odmah mi pada na pamet Tvrtko Barun, koji je život posvetio radu s imigrantima. Nažalost, takvi članovi Crkve nisu osobito glasni, pa su narativima (a posljedično i javnom percepcijom katoličanstva) zavladali mnogi opskurni likovi.

Bitan aspekt vaše nove knjige je pitanje dobroga u čovjeku. Vaši se junaci – u obje pripovjedne linije – grčevito drže određenih etičkih i moralnih vrijednosti. Vjerujete li da je čovjek inherentno dobar? Potraga za očuvanjem "dobroga u čovjeku" želja je, konstrukt, religijske i društvene povijesti, nešto ka čemu su u svojim romanima stremili toliki veliki pisci, a čemu se nitko zapravo nije uspio posve približiti... Ili je?

Je li čovjek rođen kao zvijer, a civiliziranim ga drže zakoni, norme i hijerarhija, ili pak je prirodno, izvorno stanje čovjeka dobrota. Hobbes ili Rousseau? Tim se pitanjem bavi Rutger Bregman, kojeg u zadnje vrijeme svima preporučujem, ne samo jer je vrlo potkovan istraživanjima, nego i jer je oprezan u donošenju konačnih zaključaka. Njega sam čitao ovo ljeto, kad je Slučaj već bio skoro gotov, ali sam se pronašao u nekim tezama. Ljudski rod je preživio i zavladao planetom jer su ljudi u načelu kooperativni, skloni suradnji i svjesni tuđih potreba. Meni će biti dobro ako je dobro i drugima u mojoj skupini, taj princip. Malo pojednostavljeno: problem nastaje s vertikalom, s vladanjem, s nametanjem, s elitama. U svom novom romanu bavim se posljedicama lokalnih elita, međusobnog pogodovanja, sitnih usluga među moćnijima. Te stvari se mogu činiti benignima, čak ih se ponekad shvaća i kao protuteža pljački na nacionalnoj razini, jer je ova dostupna gotovo svakom. Međutim, sve je u redu dok i tu ne bude netko zakinut. A tada posljedice mogu biti tragične.

Naravno, specifičnost je ove knjige njezina žanrovska i stilska kompleksnost. Dinamična prozna naracija pripovjedačice u prvome licu smjenjuje se s didaktičkom formom scenarija za film. A onda, sasvim neočekivano, već gotovo pred sam kraj, ludizam, nadrealizam, apsurd, iskorak u začudno. Koliko ste toga, u strukturnom smislu, imali unaprijed osmišljeno? Kako je izgledao blueprint za ovu knjigu, ako je postojao; kako ste razvijali njezine glasove?

Krećem pisati od pojedinačne scene, sukoba ili lika u dvojbi, kombiniram u glavi, crtam po svom zidu i slažem moguće odnose, kontrapunkte, smjerove u koje bi priča mogla otići. U ovom sam pak slučaju imao početnu i završnu točku zadanu, ali neću previše otkrivati, knjiga će govoriti za sebe. Nakon toga se složi nekakva struktura i osnovna dinamika likova i tada krećem raspisivati prvu verziju. Međutim, radim je svjesno tako da se ne držim k'o pijan plota one strukture koju sam zamislio na početku, jer me ponekad likovi ili priča odvuku na puno logičnije mjesto. Ne vidim se kao konceptualnog autora, vjerujem da poigravanje pripovjednim postupcima mora biti u službi priče, ili postaje samo sebi svrhom. Prebacivanje stvarnosti, fikcije i apsurda u "Slučaju vlastite pogibelji" proisteklo je iz potrebe da se uspostavi komunikacija između likova koja u fizičkom svijetu ne bi bila moguća. Ovdje ću stati s odgovorom, da ne pretjeram s mistifikacijom.

Društvena dinamika upisana je i u ljubavne odnose vaših junaka, a taj ljubavni aspekt je isto tako bitan dio romana. Kako ste se izborili s time da pritom ne upadnete u klišeje?

Kod mene je i dosad ljubav bila ta koja i na strukturnoj razini može povezati potpuno suprotstavljene elemente pripovijedanja. A u "Slučaju vlastite pogibelji" to je još i važnije, jer ljubav postaje element koji u apsurdnoj situaciji svemu daje smisao. Pretpostavljam da mi se upali neki alarm koji me štiti od većine klišeja, ali neki se ne mogu izbjeći, kao što je uostalom i u životu. Nešto od tog ljubavnog materijala vučem iz vlastitog iskustva, ponešto iz dobre literature, a nešto iz tuđih priča, zbog čega će mi se, slutim, broj bliskih prijatelja smanjivati kako vrijeme bude odmicalo.

Voajerski pamtim tuđa iskustva

Moram priznati da ste prilično kompleksno ispisali svoj ženski pripovjedački lik, svojevrsnu modernu Antigonu čija je osobna drama rezultat pravedničke pobune protiv nepravdi i predrasuda. Antigona se opire sudbinskim zadatostima, propituje zakone kojima oni na vlasti štete vlastitim zajednicama. Glavno pitanje je, naravno, kao što i u knjizi kažete: možemo li ikada preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom?

Protagonistici u mom romanu je, za razliku od Antigone, trebalo nekoliko detonatora da je gurnu preko ruba, što je u mojim očima ne čini manje moćnom. Ona na kraju čini ono što vjeruje da je ispravno, znajući da će izgubiti komotnu građansku egzistenciju. Borba za pravdu njezin je katalizator emancipacije, i ona odabire formulaciju „u krdu je toplo, ali smrdi“ (umjesto obrnute, „smrdi, ali je toplo“), i zato iz krda odlazi, izolacija je njezin izbor. Ona plaća cijenu za preuzimanje kontrole nad svojim životom, barem djelomično, barem na neko vrijeme.

Ženski su likovi definitivno vaš forte. Svatko tko je rođen kao žena zna koliko je teško odmaknuti se od predeterminirane percepcije uloga. Je li u današnjem hrvatskom društvu za pisca potrebna i određena hrabrost da se usudi pisati iz pozicije žene? Kako vi "ulazite" u svoje ženske likove?

Naravno da uvijek postoji onaj glas koji te upozorava da nemaš, zapravo, pojma ni o čemu, pita te odakle ti uopće pravo pisati iz pozicije ženskog lika. Mogu mu se prepustiti, pa ostati na opciji da pišem autofikciju, što je legitimno, ali kod mene bi bilo malog dosega. Hrabrim se činjenicom da me odgojila samohrana majka i da sam u svom djetinjstvu itekako imao prilike osjetiti predeterminiranost rodnih uloga koju spominjete. Generalno me zanimaju ljudi, voajerski pamtim tuđa iskustva, dosađujem s pitanjima. I, naravno, već mi je neugodno to ponavljati, pasionirano čitam sjajnu domaću literaturu koju pišu žene. Bez tih uvida ne bih mogao.

Dijalozi su pisani izrazito dijalektalno, uopće ne štedite svoje čitatelje. I za to je potrebna doza hrabrosti, rekla bih – ili je riječ o drskosti, svojeglavosti? Recite mi nešto o jeziku u ovoj knjizi.

Sad bi pravi woke lingvistički aktivist odvratio: a zašto vi, Gea, tako drsko i svojeglavo postavljate pitanja na hrvatskom standardu, koji ni meni ni vama nije materinski idiom? Ali ja nisam woke lingvistički aktivist. Standard postoji da bismo se svi u ovoj zemlji nadregionalno sporazumijevali. Svojeglav možda jesam, drzak mislim da ne, jednostavno nisam u stanju pisati o likovima Međimurcima, a da mi oni ne govore živom međimurskom kajkavštinom. Mislim da je u ovoj knjizi to i nešto neutralniji idiom od onih u "Črnoj mati" i "Ciganinu", koji su baš gornjomeđimurski. I, dobra vijest za napaćene čitatelje, čini se da je ovo zadnja međimurska priča iz mog pera. Možda sad fokus prebacim, recimo, u Bednju. Ili Vrisnik.

Što, u tom kontekstu, mislite o pokušajima retradicionalizacije hrvatskog društva koju posljednjih mjeseci provode subotnji klečatelji diljem zemlje?

Upao mi je u oči prefiks re- u retradicionalizacija. To bi značilo da se pokušava vratiti neko prijašnje stanje, ali mislim da to zlatno doba ćudoređa u nas nikada nije postojalo, a moguće da je ta predodžba i nedavni uvoz ultrakonzervativne internacionale. Pokušala se tijekom povijesti nametnuti moralna strogoća, da, ali čini mi se da je stanovništvo ovdje uvijek bilo sklono, iz perspektive klečatelja, slobodnijem i pragmatičnijem tumačenju pravila, pa time i transgresiji. Mislim da dobar dio katoličkog življa ne vidi stvari kao što ih vide skupine u tom spektru.

Onda za kraj, pitanje, plašite li se "porinuća", kako će kritika i čitatelji dočekati "Slučaj vlastite pogibelji"? Kako biste željeli da čitamo ovu knjigu?

Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore – moto tjeskobnih dobro dođe. Određeno olakšanje mi daje uvjerenje da u ovom trenutku bolje ne znam, da sam dao sve od sebe. Sigurno će se razočarati poneko tko je očekivao novu "Črnu mati zemlu" ili nastavak "Ciganina", ali to se neće dogoditi. Ovo mi je silno važna priča i nadam se da će odjeknuti u nekome, to je sve.