Vjerujte, ni dan danas nisam siguran kako bih opisao ili, kao što kažete, predstavio svoj roman. U početku sam ga ironično nazvao 'černohumornim', potom sam ga podnaslovio 'hercromanom' uvjeren tog trena kako je riječ o ljubavnom djelu. Potom sam ustuknuo kad sam shvatio da je riječ o ratnom romanu, pa onda političkom, pa onda humorističnom, pa onda (ono što nitko od čitača ne može odgonetnuti) – nadrealnom.

Kad mi je sve to dojadilo, na pitanja kolega kojima sam ga dao na čitanje, odgovorio sam: to je roman za čitanje. I mislim da sam prvi put pogodio. Na pitanje mojih čitatelja nisu li svi romani za čitanje, odgovorio sam ono čega sam svjestan cijeli život. Ne! Postoje i romani za ući u klasiku, ući u lektiru, ući u akademiju, ući u antologiju i, konačno, romani za dobivanje nagrada. Moj je, nažalost, samo za čitanje.

U kojoj je mjeri 'Budi Hamlet, pane Hamlete!' autobiografska knjiga?

Držim da ni jedna od mojih dvadesetak knjiga i četrdesetak drama nisu bile bez autobiografskih elemenata. Svako djelo, pritom mislim na fiction, mora sadržavati i poneki autobiografski moment. Non fiction romani ili memoaristika pretpostavlja se da su autobiografski. No moja svaka pjesma iz svake zbirke je autobiografska.

U romanu je vidljiva Vaša velika i eruditska ljubav prema kazalištu, poeziji, Shakespeareu, Milanu Kunderi, češkom jeziku i kulturi, književnosti, a posebice prema nježnijem spolu. Kako je izgledao proces kreiranja i kombiniranja svih tih tema i strasti? Kako to da ste se ovaj put odlučili na izražavanje u formi romana?

Imate pravo, moja ljubav spram svega što ste spomenuli mogla bi se vrlo proširiti. Pa i na roman kao vrstu. proces kreiranja i kombiniranja bio je takav da ga nisam bio ni svjestan. Što se pak tiče odluke da moje djelo bude baš roman, ona se dogodila u posljednji tren. U početku je to bio naručeni sinopsis za igrani film, a kad se to izjalovilo, prepoznao sam u sinopsisu roman. Osim toga, poslije toliko godina piskaranja i lutanja kroz različite literarne vrste, žanrove, shvatio sam da mi još u biografiji nedostaje samo roman. A kaže se da književnik koji u opusu nema romana niti nije književnik. Eto, tak sam ja konačno postao i književnik.

Roman u određenoj mjeri podsjeća na crnohumornost i apsurdnost legendarnog 'Dobrog vojaka Švejka', koji je čak u svojevrsnom hommageu spomenut na početku avanture glavnog junaka. Koje su inspiracije bile najživlje u pisanju?

Možda 'na prvu loptu'. Moj je junak više od Hašekova Švejka nešto kao jedan Danny Smiřický iz tetralogije pokojnoga Josefa Skvoreckog, ili pak na Šotolina junaka zvanog Matija Pile, ili 'pri nami' Matek Picek. A nije daleko ni od Miloša Hrme, tugaljivog 'hrdine', meni najdražeg pisca Bohumila Hrabala. Sve su to redom divni češki smiješno-poetski luzeri.

Ne umijem pisati drukčije. Svojevremeno sam negdje izjavio da pišem na svim hrvatskim jezicima, pa i ponekom stranom. Sve to što je u romanu glede jezične anarhičnosti možete naći i u mojim dramskim tekstovima i u poeziji. Književnost je prvenstveno umjetnost jezika. Pritom mislim na raskoš koja graniči s nesputanim slobodama izražavanja. Moj pjesma 'In der Schulek' programatski pojašnjava moj odnos prema jeziku i jezicima. Kad me pitate za moj 'čehatski' jezik, njega sam morao izmisliti u vremenima kad sam čeznuo za svim oblicima sloboda. Tada sam shvatio da je češka književnost, pogotovu njezina 'renesansa'od šezdesetih do devedesetih prošloga stoljeća bila kodno pismo za iskazivanje potrebe za slobodama.

Tada sam i izmislio svoj jezik nepostojećih, ili neotkrivenih, čeških Hrvata, koje sam nazvao Čehatima. Oni imaju češku hrabrost i hrvatski talent. (Oprostite, možda sam pomiješao!) Čehatski jezik službeno je promoviran u mojoj zbirci poezije Irski Iranec i iranski Irec u pjesmi 'Ostre sledovany hlapci'. (Ili, u prijevodu, 'Strogo kontrolirani dečki') Kuriozitet je što tu pjesmu od dvadesetak stihova prati Slovar čehatskoga jezika na šest stranica.

Kolika je promjena, iz perspektive dugogodišnjeg kazališnog pisca, započeti s beletristikom?

Kao i svi ljudi koji krenu s kazalištem, i ja sam krenuo egzibicionistički. Volio sam rad na tekstovima, predstavama. Volio sam premijere, pljesak. Otprilike sve ono što godi nezrelima. u jednom trenutku sam shvatio: 1. Nestalo je kazališta kakvim sam se ja bavio; 2. Nestala je potreba za kazališnim piscem; 3. I ono najvažnije, postalo mi je jasno da je sudbina moje književnosti bila uvijek u tuđim rukama, zvalo se to koautor, redatelj, glumac ili pak publika. I tada sam naglo aktivirao u sebi dugo potiskivanu poeziju. Želio sam biti sam sa svojim djelom. I čitateljem. Na kraju se ta poezija u vremenu koje nije pjesničko počela pretvarati u prozu. I tako je došlo zbirke priča '(Pri)povijest o Monsieuru O' pa do ovoga romana o kojemu je riječ, pa sve do dvije zbirke pripovijedaka i romana na kojima upravo radim.

Bavili ste se i stripom, a ostat ćete zapamćeni i kao osoba koja je Paju Patka pretvorila u 'kontroverznog Paška'. Recite nam nešto o dijelovima umjetničkog izričaja kojima ste se bavili: karikaturom, lutkarstvom, animacijom… Gdje vidite njihovu ulogu na današnjoj kulturnoj sceni?

Nikada se toga nisam sramio, već sam se, štoviše, busao u prsa. Prvi kazališni komad koji smo napisali Senker, Škrabe i ja pisan je strip dramaturgijom, pa je čak i kazališna cedulja imala tu formu. Moj Paško nije kontroverzan. Više puta sam objašnjavao medijima da je to prilično banalno pitanje. Odgovor se mora potražiti u pravilima Disneyjevih kompanija. Ja sam samo izmaštao ime. Drago mi je kad svaki put čujem da djeca u Hrvatskoj patka zovu Paškom, kao što mi je drago kad čujem da djeca u Sloveniji tog istog patka zovu Racman Jaka. A i mi i Slovenci smo čitali Politikin zabavnik.

Karikatura je nestala, pretvorena je u kompjutorski animirane gegove, animacija se iz velikih i skupih tehnološki nedostupnih nam studija preselila u kuhinje 'one man' autora (gdje se susrela s karikaturom). Lutkarstvo u Hrvatskoj izgubilo je pak ono što ga je u prošlosti ponajviše resilo, a to je totalno autorstvo.

Što to znači? Da se tom čudesnom umjetnošću više ne bavi jedan Luko Paljetak, jedan Zlatko Bourek, 'a Boga mi ni ja se ne osjećam dobro'. Današnja kulturna scena je takva da, primjerice, da u ozbiljnim presjecima hrvatskog kulturnog stvaralaštva još uvijek ne možete pronaći ozbiljne studije o hrvatskom stripu, karikaturi, kazališnoj i filmskoj scenografiji i kostimografiji, kao i lutkarstvu.

Koja su, po Vama, bitna suvremena imena domaće poezije i proze?

Nikada nisam krio ni svoje ukuse niti svoje uzore. Štoviše, mnoge sam pjesme posvećivao ljudima koje volim i cijenim. Ili pak njihovim djelima koje volim i cijenim. U već spomenutoj zbirci Irski Iranec nalazi se sonet s četrdeset imena ljudi iz hrvatske kulture, poglavito poezije i proze, koji su mi nešto značili i znače. Mene istinski umjetnici ne ostavljaju ravnodušnim. Kad govorim o poeziji, moj pjesnički rodonačelnik ili pak 'svetac zaštitnikparac' je Ivan Slamnig. Ne sramim se biti njegov epigon, ali s druge strane najveći je Tin Ujević, a ne kao što nas neki mediji uvjeravaju da je to Đoni Štulić.

Uz Vesnu Parun, Juru Kaštelana pjesnička Hrvatska ne postoji bez Danijela Dragojevića, Tonka Maroevića, Luka Paljetka, Zvonimira Mrkonjića, Jakše Fiamenga, Nikice Petraka... Koje bi, nažalost, mnogi preskočili i izbrisali. Kao ovisnik 'krležijanac' ne odričem se ni Andrića ni Selimovića, ne preskačem četiri romana Ivana Aralice, niti Šoljana, Brešana i Kušana, a od današnjih živahnih Tribusona, Barbierija, Jergovića, Tomića, Dubravke Ugrešić i još ponekog.

Nažalost, preciznije o stanju na hrvatskoj pjesničko-proznoj sceni možete sve naći u mojoj zbirci pripovijedaka o Monsieuru O-u. Ili još bolje, ne mora se nitko truditi da je pročita, jer kao što lijepo veli DeBotton, danas čitaju i pišu samo depresivci.